| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Susjedova trava nekad stvarno jest zelenija, posebno ako ti je susjed – Slovenija, (rima!) i ako provodiš vikend u Milanu. Ne, nisam išla u šoping, već imam tu (ne)sreću da mi jedini braco, njegova zakonita, te odnedavna i ljubljeni potomak tamo žive, a ja u ulozi bezglave mlađe sestre, i odnedavna tetke, stižem kad god uzmognem. Dan sam provela sa obitelji, a noć u velikom stanu, u fensi četvrti na drugom kraju grada, koju naseljavaju prebogati penzioneri sa mailm patuljastim pinčevima, a tu i tamo i čopori mladih Kroata, koji su došli utažit modne, dizajnerske, stajlerske, sexulane, tulumaške i ostale neutažene apetite. Moj dragi domaćin, prvo me izgrlio, pa nahranio, a odmah zatim posjeo na okrugli tepih, pred hrpu modnih magazina. Vražija je stvar ta moda; krpice, fotkice, zgodni mladi manekeni i manekenke, sve bi ja to odmah u se, na se i poda se. Jedina mi je solucija neki faustovski ugovor sa crnim đavlom; al znam ja sebe narkofilnu- Uskoro bi me pronašli overdoziranu u nekom prekrasnom wc-u s unikatnom keramikom, glave zabijene u BIDE. Stoga je i dobro da sam tu di jesam («stoj ti di si, i za disi- nisi»). Takva je sudba nas hedonista i auto-destruktivaca. Osim toga, shvatila sam da je ona krilatica «Živi brzo, umri mlad» najobičniji marketinški trik za prodaju žvaka i motornog ulja, i da ću radije poslušat riječi prekrasnog Erlanda; «Live long, save ten years to remember», nego bit mlada, a mrtva. Pa ipak, tu sam veličanstvenu spoznaju doživjela tek pošto smo se, da se tako izrazim, revijalno porazbijali, a Ričard lavljeg kurca u zoru zakukurikao «Andiamo, Orgie! Orgie! Orgie!». Mlada je Tamaris vadila kapsule iz grudnjaka ko da je Nova Godina, a mi smo pili magičnu vodu, jer druge, na kraju nije ni bilo. «Where are you from?» «I*m from Mars» Daja je stvarno dobra cura. Beštija, vrag tantaroš (i ko zna šta još), al iskrena ko rijetko-ko. Znamo se iz đačkih klupa (bolje rečeno sa tribina na igračištu gdje smo pušili cigare), al eto, razne su se kockice trebale posložit, da nas spoje u toj mahnitoj večeri, i da se konačno po-sestrimo, za vijeke-vjekova. Kad se veselo društvo pretvorilo u masu sličnu hrpi robe na Hreliću, čula sam savjesti trube, pogledala svog domaćina Pablita Escobara značajnim pogledom starije koke u gostima, i za tili čas smo se našli u nečijem autiću iz kinder-jaja; smart-automatic. Smješna vožnja. Slijedi zelena linija podzemne. Stanica Piola. Izlazim. Gubim se, al se pravim kao da znam kud idem. U tom trenutku (sa svojih xy dioptrije, i spaljenim mozgom) na drugoj strani ulice ugledam poznatog čovjeka. «Tata?» «Tata!» Tata je spasio stvar. A ja sam izgledala tek probuđeno, i malo zbunjeno. Kao i inače. |