Trebalo mi je čitavo desetljeće da sama sebi priznam da sam zapravo jutarnji tip.
To vam je onaj tip ljudi što se – sam od sebe – bez prijetnje otkazom, bez topovske paljbe, bez vriske susjeda, bez kompresora u betonu, buke kamiona «čistoće» u ulici, dječijeg plača, psećeg cvileža... - ustaje ujutro. Eto, tek tako.
Ne putuju to jutro u London, ili na Kubu, ne rade na skeli, ne voze se u 60km udaljenu metropolu na posao, ne pate od nesanice, nisu partijali na kemikalijama, ne muči ih nečista savjest ili neplaćeni dug, nisu poremećenog osjećaja za vrijeme; nisu ni perad, a ni štenad, pa ipak, dižu se sa Suncem.
(Sunce, to je ona žuta kugla, što izbija negdje oko 5;30 ovih dana, i aproksimativno desetak minuta nakon izlaska, postaje bijela industrijska žarulja, jer je prekrije velegradska izmaglica.)
Pa ipak, tih desetak minuta svijet je savršen.
Savršen, i sjaji u žutim i ružičastim nijansama; ko dječija soba.
Savršen, sjaji, i miran je.
I tako bi rado da svi nekako stignu u tom svakodnevno uživat, al džaba. Većina tvojih priajtelja tu naviku doživljava ko nepriuštivi stoicizam, isfurani egzotiku, čistu ludost ili najčešće neopisivi užas i muku.
Nemaš koga pozvat na kavu ili čaj, ili sok, ili na šutljivo uživanje, jer su svi zakopani u REM fazi, i tamo žele i ostati. Onih par koji se jave na telefon u 06:00h (isprepadani da se radi o smrtnom slučaju ili neodgodivoj frci) uloviš kako ti, glasom Mirne Berend ili Tome Bebića, daju onaj dio osobnosti za kojeg zna samo najuži krug rodbine ili (ne)sretnik-ica s kojim dijele postelju.
Rekla bi pokojna baka Milka;
«Uvečer vila, ujutro gnjila!»
Post je objavljen 30.04.2006. u 14:46 sati.