Prije 3 dana svjetlo je ugledala prinova teška 2,8kg po imenu Miro, moj mali netjak.
Lijepotan, na tatu.
Svi strahovi i loši filmovi, crna predskazanja i horor priče sa talk-showova rasplinule su se u oblačiću sreće, jer porod je trajao mizernih 4h, i sve je prošlo u najboljem redu, reče kompetentna osoba; carica majka.
Da, i to se dešava!
Vijest me uhvatila potpuno nespremnu, dok sam zujala u zagušljivom dućanu tekstila po veleprodajnim cijenama, kupujući plavu krpu za stolnjake i jastučiće, na kojima ćete (jednom, nadam se) odmarati svoja utrnuta dupeta i bolna leđa; dok u prostorima CeKaTeove birtije "trešnja" budete ispijali kavu za 4 ili pivu za 8 kuna. Sve naravno, uz uvjet da im inspektorat izda dozvolu za terasu. Uz tako lijepe stolove, mnogi bi izdali i najboljeg prijatelja.
Od puste pomutnje i euforije koju mi je, iz stotine kilometara udaljenog grada, telefonskim putem prenio drhtavi bratov glas, pogriješila sam nijansu, i uzela nebesko-plavu umjesto tirkizno-nebesko-plave.
Ah.
Zelenu sam pogodila.
Poželjela sam zatim vidjeti čovjeka s kojim se nesmijem viđati, s kojim odnos "nit-smrdi-nit-miriše", i pun je neke neizrečene tuge i sreće koju nam je teško objasnit, ali vješto ih prikrivamo pričama o svemu ostalom.
To isto popodne čuvala sam četverogodišnjaka bistih okica. Prvi put u životu rekao je NE vrtiću, rekao je NE jednoj baki, NE drugoj baki, a kad su ga brižni i vidno spižđeni roditelji upitali "Pa dobro šta onda?", samo je izustio moje ime i dao do znanja da je sad već dovoljno velik da može doć na partiju igranja i biti dobar u isto vrijeme. I bio je!
Da, i to se dešava!
Dok me čvrsto držao za ruku ja sam se utapala u tugaljivoj melankoliji.
Nadam se da me niko nije primjetio takvu.
Jednom će i ta priča doći na red.
"Koje su tvoje magične moći?"
"Imam pms tri puta mjesečno!"
Ostatka dana se nesjećam baš najbolje, jer bila sam premorena, a i bilo mi je zlo od kave koju sam, lagano mamurna, strusila na Opatovini.
Taj lagani mamurluk bio je posljedica kvazi-bančenja sa cicama-blogericama Banelom i Manistrom. Zašto kvazi? Zato što su cice ružile do zore u subotu, dok sam ja partibrejkerski pokušavala snivati snom trudbenice-švelje, i to uzaludno, jer mi mobitel nije dao mira.
Njihov je izlazak bio vrlo živopisan, o čemu ćete već čitati, vjerujem. Samo eto, mene nije bilo, osim možda u sveprisutnom eteričnom obliku.
Tako smo se odlučile za nedjeljnu reprizu.
Jedna premorena, druga prepušena i ja, odsutno smo sjedile za stolom mrzle birtije, i gledale u daljinu uz zvuke prvog albuma Daleke Obale;
"Zbubnjevima ja ću doći pod prozor tvoj..."
Pa dođi više!
Čekam te pola života!
Pokušale smo zapaliti stare vatre premještanjem u drugu birtiju, jer se jedna pomamila za našim lovačkim pričama o neviđenim rakijanjima a drugoj oči zasjaju zvjerski čim kažeš "rogačica".
Za sobom smo povukle tri maldića na biciklima.
Cice isto kažu da frcaju iskre među nama; al nedamo se mi prijatelju, površnosti. Možda ti imaš ključ, a ja bravu, ali neka je vrata bolje ne otvarati.
Zbog propuha.
Ženske ćakule uskoro su se pretvorile u trodijelnu sagu o virtualnim aferama, ljubavnim pismima, intimnoj poeziji i povremenom bludu, koji je dobar za ten i srce. Zaključci konferencije su da je jedna od nas fakat zgodna i ima dobro dupe, da druga ima super jeftinu jaknu, i da treća treba prestat brinut, iako je to čini onim što ona je, te da druge dvije naprosto nemogu vjerovat da je do dana današnjeg uspila odolijevati čarima bojanja kose! Da je duga kosa ženstvena, al opet, ne čini duga kosa ženu- ženstvenom. Treba tu i tamo obrijat glavu!
U nastavu; ne ide nama ta vjernost i odanost, iako smo duboko uvjerene da prava ljubav postoji. Naša je ljubav sebična, ipak. Nažalost.
Slijede sitne nesuglasice oko toga ima li uopće Princa ili ne, a ako ga ima, jel to samo jedan ili čitava armija prinčeva?
Da skratim; red cuge, red priče, red cuge, red hihotanja, red cuge i to...
Preumorna je brzo zbrisala, a prepušena se zadržala još malo, da bi i ona ubrzo dala petama vjetra. Ostadoh sama na kraju dugog šanka, bez para, bez cigara. Siroče. Odnekud se stvorio i prijatelj zvan Ključ, te njegov prijatelj zvan Kuruzni; visok momak, gena izmješanih slično ko moji.
Nevino me upitao nešto u vezi diplomskog, pa mu se učinilo zanimljivo i tražio je još, i dobio je jadan, dobio je JOŠ. Udavila sam ga pričom ko Fidel Castro Kubance u jednom od svojih slavnih šestosatnih govora o svijetloj budućnosti komunizma.
Ključ je mudro šutio a naposlijetku priznao da se samo pravio da sluša.
Pretjerala sam, (jesi šefe vidilo se!) toliko da sam se ujutro imala potrebu dubinski ispričat i raspitati kako je prošla vožnja bicikla u pijanom stanju.
Usput sam se pohvalila za netjaka, a on reče;
"I ja bi volio imat takvu tetku!"
A meni srce veliko ko kuća!
Kuća sa bravom, dakako.
Post je objavljen 13.04.2006. u 11:38 sati.