Kafana je od carske kule udaljena 15tak minuta đuskave šetnjice, što znači; pedesetak izloga; blještavilo jutanjeg sunca (ako imam sreće), hladni zrak što neobjašnjivo struji među zgradama, tutnjava tramvaja, more strzanih pješaka i par zebri.
Pomalo zebem od noćašnjeg napadaja povišene temperature i začepljenja nosa.
Hvata me lagana reuma, nešto na granici prvog dana menge i prvog dana gripe (žene će znati); a nije mi prvi dan-ičeg.
Zabrinuta sam jer- kroz moje prazne džepove vjetrovi mi prolaze. Potpuno sam ucviljena činjenicom da već danima (da ne kažem tjednima) nemam ni prebijene pare, da sam potrošila naklupljene zlatnike od 10 i 5 lipa i potrošila ih još prošle sedmice, izmuzla sam sve «na lijepe oči» fondove, susjede, prijatelje i prijateljice, bivše dečke i roditelje; a posljednjeg (pozajmljenog) cenera čuvam ko kap vode na dlanu, ko baba krunicu, ko dijete cuclu, ko posljednji prikaz nekad slavnog rasipničkog života.
Gužva se taj cener u mom novčaniku već 4 dana. Kavu žicam pod izlikom da častim čim stigne honorar (hororar); ili je pijem doma, što me čini vrlo nesretnom, jer sam se još od vremena moje drage keruše Nike, navukla na jutarnji izlazak od cca 1h. Otkad nje nema, muvam se okolo u nezdravom ritmu, al što je- tu je. Osim toga, utješno je i to što je čemerna zima potrajala ko Cubrickov film, i svakako nije bila prikladna za dulje bivanje na otvorenom.
Prije izlaska do mene su dolepršale dobre vijesti o uplati na žiro. Oči boje dolara već odavno vide samo potrošnju u koju spadaju i popravak napuknute petice i plaćanje ljubavnih pisama koje mi svakog mjeseca šalju država, grad i banka, (Lijepo je znati da si voljen!), i vraćanje dugova, te okretanje ture u kafani. Od budžeta ze neku krpicu u kojoj ću se gizdavo prošetavat po gradskim ulicama, i mamiti uzdahe i pohotne poglede - ništa, dragi moji.
jebiga.
pa ipak;
Stižu novci!!!!
Od siline veselog podražaja, odmah sam se preobukla u sretnu i ostvarenu mladu djevojku koju čeka pregršt lijepih stvari u životu, samo evo nek popijem kavu, pa ih odmah idem grabit šakom i kapom, i disati punim plućima pritom. Obukoh se u Modro, u majicu koju je manik-strina kupila u švabiji, al je ta majica zapravo trebala mene. Dakle modro, decentno; da samoj sebi izgledam ko aktivistkinja - intelektualka iz šezdesetosme.
Hodam ulicom, osjećam taj povjetarac svježine (jer noćas je padala kiša); malo me zebe oko križa i bubrega, i uspijem se sjetiti kako je disanje važno i kako svakako trebam preusmjerit pažnju na dah. Guzica mi se otromboljila od sjedenja. Ne gubi nadu stara! izgubila sve si bitke al još vodiš rat.
Smišljam akciju; idem se fiksirat na dah-tanje, i simultano stiskanje mišića gluteusa. Fitnes-s-nogu;
I tako ću stalno, sve dok se um ne očisti ko zahod nakon anitra patke, a guza postane egzemplarni primjerak mladosti.
Sve bi bilo dobro, ma šta dobro, savršeno, da nisam odmah po izlasku, upala u hrpu glomaznog otpada, nasaftanog u jutrošnji pljusak.
Stanem.
Razmislim;
«Otkad ovo?»
«Šta nije krupni otpad- ljeti u ovim krajevima??» .
Moja ovisnost o odbačenim stvarima nije mi dala da odveć analiziram novonalstalu situaciju, već sam (usprkos činjenici da sam se otuširala i obukla u svježe opranu i mirišljavu robu ) junački zaronila u smeće; pronašla još jednu unutrašnjost televizije i par plastičnih ribica koje će poslužiti kao neka retard-retro dekoracija.
Kad za to kucne čas!
Al zato sam istu večer otišla na spornu adresu raspitati se o rasporedu.
U mom svijetu, krupni otpad (osim što mi je važan ko muslimanu - Meka) svake godine ima neku vrstu «tematske odrednice». Pretprošle godine bio je to pleteni bambus i stolice, prošle godine krpice, rasparene keramičke pločice (od kojih ću popločat svoje odumrle sanitarne prostorije, možda i balkon); a ove godine su to izgleda ribice. Jučer sam u maximiru našla dječiju ogrlicu sa privjeskom na malu crvenu ribicu; a danas njih dvadesetak....
Kao što rekoh, nevolim alkemičara, pa se neću davit u simbolici riba, pogotovo ne onoj kršćanskoj. Možda eventualno kineskoj, jer, koliko se sjećam (a slabo se sjećam, al eto) njima su ribice znak prosperiteta i uspjeha - objesiti u jugoistočni kut radne sobe ili stana!
Brzo!
Post je objavljen 04.04.2006. u 19:25 sati.