Zar nije totalno ponižavajuće da, stisnut ko kvočka u kombinatu, osvjetljen zelenim glitterom neona (pod kojim postižemo trendy «holokaust look») čekati, da, ČEKATI, da ti kromanjonac dozvoli, da, DOZVOLI, da ponizno ugmižeš u zagušljivi ćumez niskog stropa, još k tome i platiš upad, da bi se još malo stiskali u znoju i dimu cigara, i pili pre-skupu cugu.
«Jebeš ovo!» zaurla Majmunić
«jebeš!!» potvrdi Sv Juraj
«Jebeš ovo sve!» rekoh ja, tek tako da se osjetim dijelom grupe,
«Po spisku!» reče Ključ iz nepoznatog razloga.
Otkad smo se nenadano sreli, prešutno se znalo da nećemo uć, al se nekih tucet minuta bilo čak i zabavno gurat, dobacivat pošalice i provocirat mošusna goveda željna- provoda.
A onda je postalo naporno.
Onda smo i otišli.
Par beogradskih prostakuša za mickrophonima morat će doći opet ako žele razvlačit picu po našem licu.
Ovaj put im nije uspjelo!
...
Ključ i ja smo bili brži od ostatka družine.
Padala je proljetna pljuščina. Gazila sam u velikim koracima, a on vozio bicikl uz ispriku kako bi rado hodao pored mene, al ima "kapitalnu rupu na đonu». Odgovorila sam da bi «rado vozila pored njega, al imam kapitalnu rupu u mozgu, tamo gdje je centar za ravnotežu».
...
Zeznuto se napijat s njim.
Ono što je inače «ne može da omane» situacija; par cuga, red preglasnog smjeha, red otvorenog flertanja, red treptanja, red izravnih provokacija, i bum-tras-ovo-ono; eto nas u bludilu, dakle inače ziheraška situacija, s Ključem i nije baš- takva.
Svejedno pijemo.
Nakraju popijem hektolitar, ostanem na nogama, za volanom štoviše, u takozvanom «ofra-haza» deliriju, a on se pretvori u lika melankoličnog izraza lica, kojem je puno briga na pameti. Tad se ja pretvorim u brižnu prijateljicu punu topline i razumijevanja pa pričamo o Lawrenceu od Arabije do 3 ujutro.
...
Ja bi klompe.
On bi pitu.
Post je objavljen 28.04.2006. u 22:34 sati.