| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Kasno je popodne. U gostima sam. Uvijam pretposljednju štrudlu jabučaru. Probudila sam se živaca napetih ko viojolinske strune. Šizim i plačem u pravilnim vremenskim intervalima. Ne smijem se. Odradim dan, kao što se dani odrađuju, ko da ću živit vječno, bespoštedno se trujem, nijema, preznojena i drhtava od kofeina i stresa trčim (do hrčak u kolutu). Sve stižem, a slomila sam se tek dvaput, i to po istoj osobi. Divno. Uvijam pretposljednju štrudlu jabučaru i zvoni mobitel. Sa druge strane ozbiljni glas koji je inače neozbiljan; «...aj nazovi me kad dođeš doma» «Hoću...» kažem zabrinuto, «...jel sve ok?» «Nazovi me kad dođeš doma». Sledila sam se. Dolazim doma. Zovem. «Umro je Mato...» «Šta?» «Jutros je umro Mato.» ........................................................................................................................... Mato. Mato je bio ljudina. Upoznali smo se prije 4 ljeta; prvih razdraganih dana u mom novom stanu, koji mi je tad bio sinonim za oslobođenje svih vrsta okova i koji je hitno trebao preuređenje. Mato je bio majstor. Soboslikar-ličioc. Znao je sve o gletanju, brušenju, pituravanju, bordurama, lakiranju, štokovima, struji, cijevima... Znao je kako podići predmet težak sto kila i mogao ga je nositi sam, a mene je uvijek zezao da sam teška "ko vreća cementa"... Zajedno smo miješali ljubičastu boju za zid koja nikako nije htjela ispast ljubičasta; ja sam mela pod dok bi on, ko neki cirkusant hodao na lotrama po sobi i vikao «E, sejo... vidi ovo!» i onda izveo nešto što sam ja dotad vidila samo na televiziji. Akrobaciju. Bila sam fascinirana njegovom pojavom. I slobodom Mato je bio jak. I spretan I dobar. I drag. I pristojan. Najbolje se sjećam jednog ljetnog popodneva kad smo kao nešto majstorisali po kući, a zapravo nas je ulovila ljenost i ništa nam se nije dalo radit. Sjeli smo tad usred nereda, a od prašine smo izgledalo «ko duhovi». Zapalili smo, otvorili po pivu, slušali Hendrixa i bili hipiji. Pričao mi je mornarske priče o klošeranju po Nizozemskoj, a ja sam upijala svaku riječ ko spužva. Axis, bold as love. Slušam ga otkad sam saznala, i plačem dok vozim auto. Samo tad. Ljudi to ne kuže. Mato se nije štedio. Nije se štedio. Nimalo. U nekom bi drugom svijetu bio sveti ratnik ili samuraj. U ovom ne... Naša je ljubavna priča započela ludo. Bilo smo bitanga i princeza. (Samo se nije točno znalo ko je ko). . Rekao je da ga podsjećam na stablo trešnje, mrtav pijan mi se rasplakao u krilu u tri ujutro a ja sam prvi put u životu ozbiljno razmišljala o tome kako je nekome biti- žena. U njegovom je naručju bilo sigurno. Zajedno se nismo štedili neko vrijeme. a u pauzama igrali šah. Bio je iz stare škole. Nije bio ljubomoran, dapače, ali nije mu bilo svejedno. Dapače. Šta se onda desilo, znamo nas dvoje i ovi zidovi kojeg smo zajedno bojali. Srećo, izvini što nisam bila prava u zadnje vrijeme. Nisam znala bolje. Vidjet ćemo se još, i popit onu kavu koju sam ti ostala dužna. Tursku. Ljubi mi Niku, I Čuvaj mi mjesto sa dobrim pogledom! Volim te. Zbogom! |