PROMOCIJA 17.9.2016. - 4 pjesnikinje blogerice i 1 pjesnik bloger-EVO KAKO JE BILO

06.04.2021.




Sve je počelo u Lipovečkoj 21



Dana 17.9.2016. u 18h (subota) održana je promocija u prostorijama Himalajske spilje, Lipovečka 21 u Zagrebu (1 stanica od Trešnjevačkog placa prema remizi) zbirki poezije 4 pjesnikinje blogerice i 1 književnik, pjesnik, filozof, klinički sociolog, esejist ... bloger.

dr ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ

ŽELJKA KOŠARIĆ / SAFIRIS

JADRANKA VARGA

TANJA REPINAC

ANĐA JOTANOVIĆ

...i čitane su pjesme .... bilo je nešto neuhvatljivo u cijeloj toj atmosferi gdje se okupilo jedno klupko ljudi koji su došli, a da nisu znali - a znali su - kako gdje zašto i kome dolaze, ali mislim da ovo nisu očekivali

čitane su pjesme i posjetitelji su čitali naše pjesme, bila je to jedna spontana interaktivna poetska večer gdje je publika sudjelovala sa pjesnikinjama, razgovor je tekao neformalno, smijeh, spontanost je carovala ...i evo, slike sa promocije:





















blogerica @stara teta je ovo napisala:

''bilo je to iznenađujuće iskustvo mjesta, ugođaja, ljudi i njihovih osjećaja. od predvorja u kojem su nas dočekale pjesnikinje i već pridošli gosti, dobrodošlica uz zagrljaj, upoznavanje, riječi koje su nas povezale u tom trenutku...
kao da se sva dragost slila u prostor. a onda, samo okruženje čarobne alibabine špilje u kojoj je mirisala sol eona, lavanda svih otočkih polja, ružmarin bliskih obala, daleka sandalovina, skupocjena ambra, i minerali, običini minerali, skromni, koji su od davnih milenija ulili more u naša tijela i tako nam dijelili život. posebno mjesto sklada u kojem smo, zagrljeni, pjevali iste pjesme.

zahvaljujem jadranki na pozivu, bila je posebna radost upoznati i druge autorice poezije, i sve ostale koji su dijelili iste osjećaje, zanos, misli i ljepotu. posebno me je taknula poezija gđe. angelije, prisna, životna, svakodnevna, i neobična slučajnost koju je potakla jedna od organizatorica, gđa. mirjana gračan, vlasnica špilje.

predložila je da okušamo svoju karmu, uzevši zbirku pjesama u ruke, okrenuvši nasumce stranicu. i - ta nas pjesma obilježava, postaje dio nas. i, gle, mlada je djevojka, kćerka gđe. anđe, otvorila upravo onu pjesmu o majci koja s ljubavlju govori svojoj kćeri! o jadrankinim pjesmama možda i nemam pravo toliko govoriti, pratim ih već dugo vremena, i možda sam previše osobno vezana i upoznata s motivima i okolnostima u kojima su nastale.

pjesme g. zlatana čitala sam s osobitim zadovoljsstvom, a teško mi je bilo izabrati iz proznog dijela upravo ono najbolje. kad je majstor riječi ne samo majstor poezije, pomalo arhaične, nego i erudita koji se poznaje s tajnama filozofije, likovnih umjetnosti, glazbom, poviješću, a ponešto i u prirodne znanosti. njegovi su radovi kao prikazi filozofskih i znanstveniih djela pravi zlatni sukus misaonog univerzalizma i posebnog senzibiliteta. mlada pjesnikinja željka, mlada svojom pojavom, mlada svojim poletom, u pjesmama je pokazala duboku zrelost proživljenoga, iznenađujući snažni izričaj, iskustveno, dakako, bolan, kao da mnogi od nas baš moramo doživjeti i patnju, pjesnikinja je prevela u začudno univerzalno rješenje: idemo dalje, prihvatimo sve s mirom i ljubavlju, zagrlimo se, bit će dobro. snaga duha izrečena nježnošću, blagom riječi, strpljivošću ženstva koje je duboko svjesno svega oko sebe. gđa. tanja-wendy, djevojčica je koja leti zajedno s petrima panovima cijelog svijeta, a onda se mudro nasmiješi i kaže koju oštru, žestoku, snažnu. jer zna da jedino tako treba. žena koja miriše na domaće, prisno, brižno... morat ću još malo smiriti ovu buru koja me zadesila jučer. zapravo, bura poslije koje dolazi mir, vedro nebo i čisti zrak. hvala na čaroliji poezije.''








































































































evo samo dio pjesama koje su pročitane:


dr ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ

SVEMIR

naše je nebo
obasuto zvijezdama
i postoji noć
i postoji dan
i postoji mjesečev sjaj

a kada me ne bude
vrijeme će učiniti
konac svih stvari
i od neba ostat će
samo svjetlila neka

svo će nebo
prvo biti svjetlo
i utrnut će se ovo
bijelo ruho meko
od života ostat će samo crno
isušeno ždrijelo.


BOG SVIJETA

Beskrajan jesi
Svemoćni
Svemogući
nevidljiv i nedjeljiv
neograničen prostorom ,
vremenom i materijom.

Izvan kvantiteta i kvaliteta,
bez oblika,
bez boje,
bez mjere,
bez da naređuje,
bez da ga se sluša,
ali sa voljom dobrih djela,
sa znanjem, naukom i spoznajom
kako bismo bili Tebi u blizini,
u bliskosti i ništa više.

Ti si samodovoljan,
dok čitav svijet opstoji u Tebi,
a ne prema vlastitoj biti,
Ti si Ono bez čega ničega nema,
osim Tebe.

Slučajnost svijeta nije drugo
do igra sjene,
Ti si Sve
i Ono što Jest
i zato neka Ti je slava
bez srdžbe,
bez zlobe,
bez suparništva,
bez oholosti,
bez taštine,
dižem svoj pogled
u beskonačne daljine.



ŽELJKA KOŠARIĆ-SAFIRIS


NEMOGUĆE DA SMO U SVEMIRU SAMI !

Šaputava zvijezda pogled moj sad mami
bajkovitu pjesmu u odsjaju krije,
pomišljam, nemoguće da smo u Svemiru sami,
a on se kao uvijek na to slatko smije .

Potiho, da ne čuje nitko,
galaktičko Sunce signal svoj mi šalje,
propuštam ga tijelom prozračno i pitko
do slijedeće galaksije, možda još i dalje.

Odjednom zaiskri sav nebeski svod,
pretaču se boje duginoga sklada,
mislima hvatam vanzemaljski brod
prepun svjetlosti i duševnoga slada.

Kako ljudi mogu pomišljati samo,
da su oni jedina božanska vrsta,
kad djelić je sićušan sveg' onoga što znamo,
čak ni vjera mnogima nije još ni čvrsta?!

I zar ne osjećaju toplinu sa zvijezda
kad okom svrnemo put nebeskog kraja?
Zemlja je naša poput mekanoga gnijezda
isječak rasplesanog obećanog raja.

Pulsiranje se proteže kroz galaksije neznane,
to Univerzum diše, usporava ritam,
zaljubljenim dušama uzdasi se mame,
jer ljubav je sadržaj i zvijezdama bitan.

Koliko će generacija prolaziti slijepo
bez ijednog pitanja i odgovora dana?
U stihovima molim Univerzum lijepo:
daruj nam saznanje, da Zemlja nije sama!

Međ' tolikim prostorom, tek kamenčić treći,
u galaksiji mliječnoj morski kristal slani,
a šaputavoj zvijezdi ponovno ću reći:
nemoguće, da smo u Svemiru samI!


I CIJELI ZVJEZDAN SVEMIR

Kad nježan šapat noćima te budi
to nemirni su snovi, kažu neki ljudi,
osim tebe, da li itko osjeti taj nemir?
Osjetiš ga samo ti… i cijeli zvjezdan Svemir!

Kad tuga uvuče se u dušu kao tračak,
odletjet će jednom kao pahuljast maslačak,
osim tebe, da li itko osjeća i tugu i nemir?
Osjetiš ih samo ti… i cijeli zvjezdan Svemir!

Osmijeh na tvom licu, u duši veselje,
rađaju se cvjetovi kao usplamtjele želje,
osim tebe, da li itko tad osjeti mir?
Osjetiš ga samo ti… i cijeli zvjezdan Svemir!

Kolo života neprestano se kreće
čas prepuni smo tuge, čas prepuni sreće,
osim tebe, da li itko osjeti taj vir?
Osjetiš ga samo ti… i cijeli zvjezdan Svemir!


U SRCU UNIVERZUMA

Dugo je trajala potraga u noći
za izgubljenim djelićem unutarnjeg raja,
pitanja bezbrojna: “Hoću li ja moći
biti svjetionikom vječnoga sjaja?“

Za Onim koji nudi svjetlo za vrtložnih oluja
koje nitko ne vidi, osim mene same
kojeg uvijek napaja nevidljiva struja
kad svijetli mračnim nebom za najveće tame.

Svemir nudi odgovore svakome tko pita
kroz širinu beskraja vibracije šalje,
Duša to prepozna ili dalje skita
udaljena od središta, sve dalje i dalje.

Treba dušu ugoditi na frekvenciju pravu,
ovako il' onako, kad melodija krene,
Svemir nudi tijelu energiju zdravu
i poziva na buđenje sve stanice snene.

U srcu Univerzuma, u centru svoga bića
mjesto je gdje izvanjsko sa nutrinom se stapa,
gdje zagrljaj svjetlosni novu priču priča
i sva energija teče poput zvjezdanoga slapa.


OKUPANA SVEMIROM

Duša je moja ispunjena nemirom,
onime što nadilazi sve izrečene riječi,
okupana sam plavetno beskrajnim Svemirom,
opija me njegov poj, iscjeljuje i liječi.

Odjeću je Duša rasprostrla podno neba
u golotinji uživa, pruža ruke svoje,
tihi šapat Svemira sve je sad što treba
kad ponoćne zvijezde potiho se roje.

Nailazi moreplovac, galaktičko biće,
svoja jedra ispleo je na mliječnoj stazi,
poželio je biti djelić neispričane priče
jedan uteg milozvučan na duševnoj vazi.

A Svemir se smiješi, žuboravo teče,
prosuo je svjetlosni zvjezdani slap,
tko još može dodir ovaj u sebi da niječe
dragocjenu vrijednost krije i ponajmanja kap?!

Galaktičko biće u dugu se pretače
ispunjava auru, ljubi je i grli,
koprene nevidljive pred njime se svlače
u zagrljaj neobičan moja duša hrli.

Odjednom sav nemir pretvoren je u mir
i to onaj što nadilazi sve ikada izrečeno,
u dušu sad se uvlači zvjezdani vir,
u spiralnom je krugu moje biće izliječeno.

Duša je moja okupana Svemirom,
opija me njegov poj, kad stihove mi piše,
ispunjena mirom ili zvjezdanim nemirom
oduvijek i zauvijek, u meni on diše.


PLEŠI, PLEŠI…

Pleši, pleši, dušo mila,
zvjezdano je nebo pozornica tvoja,
Svjetlost nek' zašušti kao tanašna svila
svaki nabor čini slap od duginih boja.

Pleši, pleši, dušo noćna,
jer u tami zvijezde zbog tebe su sjajne,
u odsjaju svake poruka je moćna
koja nudi plesne korake beskrajne.

Pleši, pleši, dušo snena,
u trenu kad uvidiš, da ples je stvarnost tvoja,
kad u tebi zagrle se i svjetlost i sjena,
znat ćeš, da si slap svih duginih boja.

Pleši, pleši, dušo draga,
jer i treptaj zvijezde valcer je u noći,
kad do tebe stigne jednom moja svjetlost blaga,
plesni korak nećeš zaustaviti moći.


JADRANKA VARGA


LILA NIGHT

Iz svilene tame Svemira izronila sam blijeda lica i praznog srca, a u mekoj tamnoj podlozi ovog ranog jutra ocrtavaju se konture mog lica i zastajem prstima na trepavicama ispod kojih su noćas ipak odletjele bijele ptice putem južnih vjetrova.

Kažu, da je „najtamnije pred svitanje“, kažu i da nebo ima boju čelika, kažu i da je ljudsko srce prepuno bola zbog neuzvraćenih odgovora sa neba.

Ljudi svašta kažu, neki i lažu.

Srce me nikad prevarilo nije, čak i kad u noći gorke suze lije, znam i blijeda lica i tužnog srca još uvijek očekujem – odgovore sa neba.



TAJNA AMFORE

Kao amfora sam na dnu mora, na kraju jednog vremena, na dnu, gdje nema Sunca, gdje nema zlatne boje, jer ove nisu moje boje i dok slijepa vidim i gledam i dok me nema za mene, a ima me za svakog, još uvijek me očaravaju sjećanja i sjene, još uvijek znam, da tu nema mene.

Kad iz krajolika Zemlje oduzmem svoj lik, kad iz sebe uzimam sebe, polako, tajnovito, čudno i nezrelo, kao ledom pokrivena, kao ljubavlju sakrivena, kao mržnjom obasjana, kao Mjesečinom zamotana, zalutat ću još samo jednom u te tvoje lijepe plave oči i znam, neću moći odvojiti od tebe taj pogled, odvojiti od sebe tvoj lik magijom tiho prosanjan, mjesečinom jasno obasjan, ljubavlju zaboravljen i oživljen.

Tu si… glazba je zarotirala sva nebeska tijela Sunčevog sustava, u arteriji pulsiram još uvijek samo ja, bez vremena, bez porijekla, bez ikoga...

Zlatnu nit provuci do mog srca i shvatit ćeš tajnu.



NOVE RIJEKE

Iznad mog balkona na tamnomplavom baršunu pobacane su zvijezde, a pun Mjesec, kao uvijek prepun sebe, oslobodio me rađanja smrti i uveo me u novo vrijeme „riba“…

Uspjela sam osloboditi dušu od lutanja i priviđenja, a naše riječi mi tako meko padaju preko usana, da bih mogla prebrojiti u sekundi sva nebeska tijela beskrajnog Svemira…

Sve ima svoje vrijeme, od prvog udisaja do zadnjeg treptaja oka, od prve komore srca do zadnje kapi snova.
U pritokama se rađa moćna rijeka, bujica što ruši sve pred sobom i ne ostavlja izbor nikome, osim – krenuti kroz nju, protiv toga se ne može, previše je priteklih rijeka, potočića, lokvica i oslobođene unutarnjih nemira, još nemirnije se spajaju u tu moćnu bujicu, požudno udišući njene raspršene kapi.

Dok spavam u svojoj tamnici, ispod trepavica više ne odlijeću bijele ptice u tamnu noć, ali srce uvijek preskače one svoje poznate ritmove, dok se kroz život probija bujica prema meni do tebe…

To je susret duše i Sna....



A ovu pjesmu Jadranke Varga je pročitao gospodin Boris Simeoni, bloger @sjedokosi


POLETI, PTICO NEBESKA

Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja,
a na straži vječnosti stoji moje srce
otvaraju se nova vrata beskraja
i svjetlost obasjava moje tužno lice.

Snena je moja tiha duša
iz oceana snova sad je došla,
nečiji tihi šapat pozorno sluša
kao da je kroz vrata raja prošla.

Zvuk taj što ga čuje, tako je tih,
da se duša sama u sebi pronašla
i ne bi nastao ovaj čudan stih,
da se nisam svog bića dotakla.

Jedna čudna ptica raširila je krila
Iz vječnosti mene otkud je potekla,
podsjeća me da sam i ja tamo bila,
dok nisam haljinu zemaljsku stekla.

Kad sam se vratila otkud sam i otišla
drugačije gledam sada na ovaj kraj
koji nekad davno sam pohodila,
ove divne planete izabrani raj.

Moj život je kao orao u letu
što se vine pod nebo i kružiti stane,
donoseći mir ovom čudnom svijetu,
da zemaljska suza u ocean ne kane.

Prozirna stvarnost ne vidi kraja
onome što je tako vidljivo i jasno,
kad se dotaknu usne pakla i Raja
za neke radost, a za druge kasno.

Zato, poleti ptico divna i kraljevska,
iz mog srca u daljine plave,
dok se ocean u daljini bljeska
ja ne zaboravljam one vrijednosti prave.

Polako sad završavam ovaj stih,
a netko nešto uvijek želi reći
pa hoće li ta riječ doći do njih
i hoće li nove spoznaje steći?

Moj put će poći onim pravcima
što je jednom zacrtala sudbina,
tiho idem njenim koracima,
dok mi srce prekriva nijema tišina.



TANJA REPINAC

BUĐENJE

Otvorila sam širom prozore
doma svoje duše
i odlučih ukrasiti sobe
prvim slikama koje vidjeh..

Prve latice rose na cvijetu,
zrake sunca,
koje kroz krošnje prodiru
do uspavanih cvjetova na tlu..

Jedna malena bogomoljka
za svoj hram
odabire ljubičastu boju,
a djeca i dalje smiju
biti i ostati djeca..

Anđeli se igraju skrivača
i samo me iznenađenu pronađu
i dotaknu mekim dodirom..

Sve u svemu, divan početak dana...


SKINI SA MENE HALJINU OD RIJEČI

Skini sa mene
haljinu od riječi
neka ostane na zemlji
zauvijek kao nemogućje,
da je itko više navuče na sebe,
jer tu mene najmanje ima,
a najviše tebe, dušo,
koja još nisi zašla u moje potkožje
u dubinu mojih dubina
neshvatljivo prestrašena uranjanja
i susreta koji možda
ne obećava povratak na površinu
i odmor na obali naše prividnosti...

Skini sa mene sve što pokriva
tananu opnu sjemenke biserne,
koja se suzom tek počela stvarati
zapali svojim ognjem
moje meso, kosti, krvožilje obzira
i nad mojim pepelom
zapjevaj pjesmu uskrsnuća,
dušo, duše moje,
čiji dodir još očekujem
sklupčana
u školjci bez sedefa,
koju val bez tvoje prisutnosti
nikad na obalu
izbaciti neće..



ANĐA JOTANOVIĆ

SRETAN TI ROĐENDAN, KĆERI!

Sretan ti rođendan,
kćeri moja mila,
ovog prekrasnog datuma,
8. ožujka, ti si se rodila.

Došla si mi kao poklon,
od samoga Boga,
i tako te prihvaćam,
cijelog života svoga.

Svojim postojanjem,
me nadahnjuješ,
uvijek vesela, radosna,
šarmantno se smiješ.

Igraš se života,
kao nestašno dijete,
sve igre sudbine,
prihvaćaš kao svete.

I mene si svetosti naučila,
još dok si mala bila
znala si razlučiti što je ispravno,
tvoje postojanje je prelijepo i slavno.

U svojoj igri i radosti,
naučila si me vrlini, oprosti...

Sad kad si odrasla žena,
i u svom domu živiš,
životu kao igrački,
iznova se diviš.

Živi i dalje sretno,
drago moje dijete,
optimistično i okretno,
budi cvjetić ove planete.

Tvoje ime Nevena,
tako ti kaže,
s tvojim načinom života,
u cijelosti se slaže.

Kao sunce zlatno,
širiš zrake svoje,
a one te veselo prate,
kao da samo zbog tebe postoje.

Sretna sam majka, uvijek bila,
što svoje postojanje sa mnom dijeliš,
i da sam samo tebe odgojila,
svoju sam životnu svrhu ispunila.

Hvala ti, kćeri mila,
što si mi život,
svojim postojanjem osmislila.


MOJA MAJKA

Moja majka imala je tijelo ljubavi,
nije bilo uzmi ili ostavi,
jako je voljela svoju djecu,
nikad tu ljubav zaboraviti neću.

Moja majka je imala tijelo boli,
osjećala je da je malo tko voli.
Ja sam je nježno, tiho voljela,
teško sam njezinu smrt preboljela.

Shvatila sam, izvan svakih dilema,
podrške i sigurnosti više nema.
I meni je ostalo samo tijelo boli,
koje shvaća da ga malo tko voli.

Ostala sam sa sobom, kao siroče sama,
teško sam se oporavljala od srama,
kako nisam znala majku poštovati,
i s njom prisniji odnos imati.

Znam, da su je voljela i sva druga djeca,
nije bilo praznika ili sveca,
a da nismo bili čisto obučeni,
to je djelo tada bilo na cijeni.

Majka mi je bila vrijedna i dobra žena,
ja sam samo njena sjena,
koja pojma nisam imala,
što je sve moja majka znala.

Bila je i pametna žena,
umorna od rada i često snena.
Radila je mnoga složena djela,
i tako joj je prošla vječnost cijela.

Bila sam njezino najmlađe dijete,
slušala često njezine pjesme poete,
koje je samo tako, lijepo pjevala,
tu interpretaciju nikad nisam spoznala.

Odrađivala je savjesno svoj posao,
malo kad bi nešto za sutra ostalo.
A i tada nije bila kriva ona,
već neka druga, seoska zona.

Pomagala je drugim ljudima,
dok se borila s mislima,
što će prije učiniti na djelu,
i da nadnicu odradi cijelu.

Nije imala ni drva, ni vode,
niti ikakve osobne slobode.
Bila je kao robinja doma,
ali u njoj nije bilo loma.

Vodila je čvrsto domaćinstvo svoje,
nije djela dijelila na moje i tvoje.
Imala je rijetke trenutke spokoja,
kad je bila samo nježna majka moja.

Sva od glave do pete,
Moja majka je bila seljačko dijete,
a u njoj je bila gospođa skrivena,
lijepa kao boginja, u zlatu odlivena...



dar drage Tanje, rukom rađen anđeo za mene u dalekoj Engleskoj


napiši nešto, ako želiš: (47) * ispiši * #


Copyright@2005. - 2021. /shadow-of-soul / Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.