SVJETLO KOJE SPAVA U NAMA
slika: digital artt
Slučajno su nam se isprepleli snovi noćas, možda od trzaja srca ili po nekoj tajanstvenoj šifri duše... ne znam, ali pitanja su padala kao zlatne zrake Sunca, bez odgovora.
Rekli su mi noćas, da obučem haljinu od pjene i odšetam do mirnog jezera kroz visoke trave i sunčane zrake, rekli su mi da me nečije oči prate iz daleka, lagano im pogled klizi niz moj vrat, rekli su mi da ne gledam leptire i njihovu jutarnju igru, rekli su mi puno toga.
Šutjela sam...riječi donose ratove, nije bilo svjetla, grad je bio u mraku, u svakoj dubini duše nešto tiho spava, miruje, taj snop svjetla koji obasja čitavo biće, lice, cijeli Svemir, a kad ga trošim u malim dozama ne vidim to svjetlo.
Bez žurbe, obučena u haljinu od pjene, došla sam do mirnog jezera tvojih obala i izronilo je to svjetlo koje spava u nama.
Bila je to ljubav.
napisano 18.01.2008. u 12:55h na portalu iskrica-weblog, iz 1. zbirke "SJENA DUŠE"
http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=219225
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN broj: 978-953-7673-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
napiši nešto, ako želiš: (25) * ispiši * #
