SANJALAČKI TRENUCI
Iz kontinuiteta trajanja ovog beskrajno dugog četvrtka vidim sliku bez okvira, kao tijelo bez duše.
Svaka minuta ovog beskrajno dugog dana je još beskrajnije duga i preduga.
Polako trošim životnu snagu, polako zaranjam u ovo čudno poslijepodne i polako se iza mirnog čela roje niti misaonog tijeka što uzima svoje mjesto u određenoj sferi postojanja i čeka.
Snovi. Sjećanja. San.
Dug dan bez kraja i kratak bez predaha.
Nisam išla u šetnju leptirovim stazama, nisam udahnula oštar zrak što ga je vjetar tako nemilosrdno bacao ispod mojih nogu dok sam hodala u tom dugom beskrajnom danu.
Rečenica se odvojila iza mirnog čela i pustila sam je, neka se oblikuje i neka se prolije.
Rečenica se odvojila i zauzela svoje mjesto ispred mene, a intuitivno osjetih tihu želju za počinkom.
Darovala bih ovo tijelo zemlji, jednog dana pa kad izuzmem svoje postojanje na ovom globusu, pitam se... ostaje li prah i pepeo iza mene?
Ili ostaje jedna blistava tamna traka što na svojim rubovima tako kristalno jasno svjetluca da ne mogu gledati u taj sjaj, jer zaboljet će me ove osjetljive oči.
I kad se večeras ugase svjetla moga grada i kad se mekana tama nadvije nad njegovu usnulu panoramu, ispod mog balkona zašumjet će vjetar, poviti suhu travu i nestati negdje u tami.
To je vrijeme mojih sanjarenja, lutanja dalekim dubinama moje duše i zaranjanja u beskrajne bezdane postojanja.
Iz sjene se razabire kontura mog lica što polako tone u svoje sanjarenje.
Ah, kako volim te sanjalačke trenutke...
napiši nešto, ako želiš: (4) * ispiši * #
