sedmi dan...
Onog dana kad budem nazočila vjenčanju pakla i neba, nastupit će novo razdoblje ledenih komada srca što se otkidaju u nepravilnoj gramatici izdisaja i otkrivaju misteriju crnog sna.
Već godinama plovim tim morem izvan granica postojanja i bez ikakvog osvrta ...
Kroz mene pulsiraju druge plazme, zadržavam dah kao da neću više nikad disati.
Zeleni led u očima je nastao iz krhke morske pjene i bio otopljen u 6 dana, kao što je Stvoritelj stvarao Svijet.
Sedmi dan ga je stvorio i odmorio.
Sedmi dan – godine.
Je li ovo odmor prije novih bura, neoplemenjenih ljubavi, brojnih obećanja sudbine?
U ovo mitsko kretanje kroz vrijeme i izvan vremena, pripremljena sam na buđenje iz tog transa i spremna za ulazak u novo balzamirajuće razdoblje.
Ipak, besmisleno je požurivati sudbinu, jer ona nikad ne dolazi mlada...
Uvijek je u poodmaklim godinama, poput old lady što iz spremišta života uzima ono pitko zlatno doba i uvijek je «in».
U 6 dana mogu staviti svojih 6 godina bez ravnoteže i smisla...
Sedmi dan, kao sedmi znamen vječno popularne – sudbine.
napiši nešto, ako želiš: (7) * ispiši * #
