Vilinski prah
ponedjeljak , 28.01.2008.
Dozvoljavam zagrijavanje.
Spuštenih kapaka prebirem po klaviru.
Note zvuče kao šum mora beskrajnog.
Ako se pomaknem, samo malo ulijevo
osjetit ću vruć poljubac na obrazu.
I mjesec dana tišine.
Otvorim li oči,
zasljepljena blještavilom
predat ću se raskopčana zubatom suncu.
Onom istom koje nije dalo sna.
Zašto li je noćas bila neophodna
budnost ?
Možda si prolazio vilinskom kočijom
kraj mojih prozora ?
Zato valjda nikada ne spuštam zastore...
U sjenkama ćeš uvijek razaznati razbarušeno,
toplo biće koje si stvorio vlastitim rukama
i vilinskim prahom.
Da uvijek zadrhtim kada pomisliš,
i osjetim te dok prolaziš...
hraneći se mojom budnošću.
komentiraj (53) * ispiši * #
Thanks
četvrtak , 24.01.2008.
Zaplivam ponekad rijekom nade,
hvala Onom tko je pri stvaranju
ugradio dašak proljeća u mene
pa me Sunce prodrma nježno,
hormonska terapija oživljavanja,
strujni udar u zadnji čas....
Iz same srži kreću valovi
užitak postojanja
vatra ženstvenosti
vihorom ni od kuda, probuđena.
I tamo negdje u sivilu
a jutros je imalo posebnu ljepotu
gdje živi Fighter iz moga ringa
bačene su rukavice...
Prsti oslobođeni stege nedodirljivosti
kruže niz stomak na osjetljivost boka...
O da, zaglušujući šum brzaca
improvizira odgovore... već sam
na toplom mjestu samoće
ugrijana putenošću susreta.
Sve sjeda na svoje mjesto,
pitanju stiže suvisli odgovor,
žeđ utažena je nektarom...
komentiraj (23) * ispiši * #
Gorčina ili
utorak , 22.01.2008.
Teške su gorčine nezainteresiranosti....
Kao odlučiš, izabereš put i u njemu tražiš, radost.
I nije to narudžba iz pizzerie koju ćeš
čekati kojih pola sata, sat duže...
Ne, to nije takvo čekanje.
Niti sjedenje u čekaoni kraj široke lepeze
godišta i bolesti neznanih...na prozivku.
Ni slično...
Koračaš, dan po dan
slijepo poštujući odanost životu
izmjenjujući je sa kiselim okusom nepravde
s mogućnošću kriviti, samo sebe.
Odbijam biti kriva za ljubav. Ili za osjećaj.
Ili, za drhtaj....taj nepresušni izvor
lakoće postojanja i težine neimaštine, tebe.
Sve i da znam tko si, poznavajući ono što nisi,
štreberski sam, naučila te napamet.
Svaku poru dostupnu oku...
Riječ izgovorenu, napisanu
vrelu na izlasku, studenu kada stigne do mene...
Iako prolaze i smjenjuju se svijetlosti i tame
od onda, od zadnje riječi... iako plamen
nemoćan ugrijati varljiv minus u zraku
sve slabije tinja... postojiš.
Ogoljela istina tri godišnja doba.
Nezaboravna.
komentiraj (25) * ispiši * #
Ipak
četvrtak , 17.01.2008.
Nešto si mislim danas a čudan je neki dan,
promatrajući sivilo iz dimnjaka preko puta
i plavu zavjesu dok ritmičkim gibanjem
otvara nečiji pogled u svijet
ili možda baš u moje osvijetljene prozore,
kako dolazi vrijeme opraštanja i prihvaćanja,
kako se u jednom danu, a još nije gotov
slila sudba u dva glasa prošlosti
sa prizvukom prijateljstva i naslućivanja
nezainteresiranosti kojom živim posljednje vrijeme...
Nešto mislim, lijepo je ostaviti trag...
topao i mek prizvuk melankolije,
opipljivu želatinu pomiješanih sjećanja
i žeđ sa budućnošću u kojoj nema mjesta za snatrenje...
Eh, djevojčice, kamo si to pošla ?
Prazan hod motora, ler duše
a kao cvjetaš...kao more pjenu izbacuješ,
dok ljepljivo je biće koje stoji u mjestu.
Izgleda opraštam i spremam
predivne brzace zelene rijeke,
u pretinac oka djelomično suh.
Nešto mislim, i treba tako,
uvući se u mirisan šal topline i još jedan korak...
pa još jedan...gle, krećem se.....ipak
komentiraj (37) * ispiši * #
Oslobođena
utorak , 15.01.2008.
Na neki način pomalo oslobođena
između dva napada kašlja, dišem.
Praznina u zraku, koža na rasprodaju,
tijek misli, kovitlac progutat će.
Čeznut ću možda malo kasnije,
za vatrenim plamičcima sebe,
loknama preko oba oka
na ispeglanoj pozadini vanjštine...
Tirkiz me budi, vraća me tirkiz
u neko doba samo svjesnosti,
nedodirljivosti....
Možda je vremena malo ali
za patnju ga je na pretek.
Uobičajenim se vraćam u naviku.
Korisno je zabaviti se radom...
I zaspati sa nebom boje tuge u očima.
Bez imena...ovo je stanje bez
kapljica posvećenosti na čelu.
Pomalo oslobođena na neki način,
izbacit ću koju nesuvislu riječ...
Ti nisi ta riječ.
Neizgovoreno ostaje zapečaćeno...
komentiraj (31) * ispiši * #
Balada
petak , 11.01.2008.
Tako nježno prebire po žicama...
glas protkan nitima prošlosti
i nedosanjanih snova;
volim tamburicu, vraća me u baladu
pa se pretvorim u tugu, ali onu finu, istančanu.
A ti bi rekao nervozno moje :
"opet te tvoje tužaljke,daj nešto življe !"
Eh Dragi, volim sjetu utkanu u kosti
koliko i osebujnost ritma kojim ludujem, pusti...
Kada te obuhvatim usnama sočnim
trepavicama zadirkujući tvoje obraze
pokrivajući kosom tvoje strune, pusti...
Uživaj u sladoru,
stresi prašinu običnog dana s ramena,
upijaj ježurke niz pleća što se rađaju,
ocrtaj luk dolina i brijegova, uzmi...
Utaži žeđ na mome izvoru,
dok se uspinjem visoravni tvoga pogleda...
oh kako volim suzne oči iščekivanja
napuknut glas neizgovorene molbe...
i preuzmi
sva imanja koja posjedujem,
u očima sjetu nazovi svojim imenom,
prepoznaj se, probudi me !
komentiraj (42) * ispiši * #
Kolač
ponedjeljak , 07.01.2008.
Znam, vrijeme je za san.
Ali prije toga, pojest ću ovaj mirisni kolač.
Improvizirala sam za tebe.
Jednostavno, slatko i miriše na djetinjstvo.
Kao najslađi bakin koji ćeš glasno mljackati.
Sigurno si imao takvu baku.
Umornu, ali sa srcem junaka, sve za tebe.
Zašto mi nisi pričao o njoj ?
Veliš, previše smo gorjeli da bi djetinjstvo upetljali.
A noćas si budan.
Obuzet sjećanjima, djetinjim snovima
i bezbrižnoću...
Pokušavaš dočarati crte moga lica,
ubaciti u idilu.
Noćas sam ti bilo tko,
onaj što ti priča, a ne razumiješ
dah koji osjećaš na vratu, a nema nikoga
miris koji ti širi nozdrve, a pećnica je hladna.
Ako si i zaboravio boju, bas vibrira u tebi.
Srce ti je hladno i otvaraš prozor.
Vruće mi je i otvaram svoj.
Negdje na pola puta oživjet ću te.
Blagim smješkom sakrivaš drhtanje.
Znam, vrijeme je za san.
Mada neće još doći, uživaš u iščekivanju.
A ja u tebi....
komentiraj (29) * ispiši * #
Hoću li ?
nedjelja , 06.01.2008.
Hoću li te ikada sresti, pitam se u ovaj siv dan.
Ledena je kiša prekrila, tople tragove sjete.
I drhtim još uvijek željom obuzeta,
nemogućnošću odabira kao kažnjena.
No, nije kazna žudjeti za tobom,
bio bi to nedostatak osjećaja a ja gorim dragi,
svakim centom svoje kože
gorim za tvojom riječi.
Hoću li te ikada sresti i kakav bi to susret bio,
pitam se u ovaj čudan dan ?
Rekao si: zar je malo toga iza nas, čemu strah ?
Srce moje neviđeno.
Danas me kida potreba za tobom.
Onako kako ti vodiš moje pute, i kako sam poslije
nasmijana, osunčana, blještava i zadovoljna
kao poslije vrelih zagrljaja
a da ni dotaknuta nisam.
Hoćeš li ikada znati koliko te zaista volim ?
Svaku tvoju poru, ironiju ili nježnost,
mladež na lijevom obrazu, baš kao moj na desnom...
Stisnute usne prznice, toliko su bola
i nebrojeno više puta sreće nanijele.
Osjeti me tamo daleko, osjeti me baš sada.
Snenu, čupavu, vrelu i tako tvoju....
Hoćeš li ????
komentiraj (25) * ispiši * #
Magla
četvrtak , 03.01.2008.
Jutros, kao i mnogo puta do sada, čekam.
Zaspala, užurbana pa opet usporena,
vruć tuš za zagrijavanje novog dana,
rukavice da bi prsti mogli nježnost pružiti.
Maglu, beskrajnu i gustu
minus u zraku, mnogi bi mrzili
ali ne ja, ne ovoga zaspalog jutra.
Ne dok se vrela voda slijeva
niz promrzle grudi viđene tvojim očima.
Ne dok u toplom okruženju
gledajući u ekran svojih želja
vidim tebe.
Kako griješ pogledom moju kožu.
Kliziš niz brežuljke strasti,
sve te staze toliko si već puta prošao
i znaš zatvorenih očiju kamo ići
ali ipak me gledaš, i ja, gledam te.
Jutros, kao i toliko puta do sada
posebno obuzeta maglom
iz koje izranja tvoj lik i dah na vratu mom.
Nedostajanje je u zraku...
Udišem ga punim plućima,
i širom otvorenih očiju.
komentiraj (33) * ispiši * #
Nova
srijeda , 02.01.2008.
Nova, bez tebe.
Oproštaj u kratkim crtama,
obećana vječnost u mislima.
Da, to si ti.
Ostat ćeš u izmaglici čežnje,
dok drhtaj snježnog ugođaja
pravdam tvojim dodirima.
I pisanjem u prazno.
Još te mogu osjetiti,
još uvijek možeš znati koliko sam tvoja.
Bez zadrške.
Nevjerica je konačnost koju smo
proglasili ostavljajući trag.
I uzimam si za pravo svojim te zvati.
Zar bi mogao uopće nekom drugom pripadati ?
Nova, bez tvoje žive riječi.
Tek tragovi koje se još uvijek bojim
čitati sa razumijevanjem.
Osjećam nadolazeći oka sjaj.
Tu si, ipak...nedodirljiv ali moj.
komentiraj (15) * ispiši * #
