Ipak

četvrtak , 17.01.2008.

Nešto si mislim danas a čudan je neki dan,
promatrajući sivilo iz dimnjaka preko puta
i plavu zavjesu dok ritmičkim gibanjem
otvara nečiji pogled u svijet
ili možda baš u moje osvijetljene prozore,
kako dolazi vrijeme opraštanja i prihvaćanja,
kako se u jednom danu, a još nije gotov
slila sudba u dva glasa prošlosti
sa prizvukom prijateljstva i naslućivanja
nezainteresiranosti kojom živim posljednje vrijeme...
Nešto mislim, lijepo je ostaviti trag...
topao i mek prizvuk melankolije,
opipljivu želatinu pomiješanih sjećanja
i žeđ sa budućnošću u kojoj nema mjesta za snatrenje...
Eh, djevojčice, kamo si to pošla ?
Prazan hod motora, ler duše
a kao cvjetaš...kao more pjenu izbacuješ,
dok ljepljivo je biće koje stoji u mjestu.
Izgleda opraštam i spremam
predivne brzace zelene rijeke,
u pretinac oka djelomično suh.
Nešto mislim, i treba tako,
uvući se u mirisan šal topline i još jedan korak...
pa još jedan...gle, krećem se.....ipak