Opsa
ponedjeljak , 25.02.2008.
Vjerujem, bio je ovakav prekrasan dan
kada si me "otkrio"....
Poigrala se sunčana zraka
okom zelenim. Napad. Smijeh.
Ironija na kvadrat. Još koja riječ.
Opsa....
kako smo došli do točke usijanja ?
Ne sjećam se trenutka.
Možda je i nebitan u vrtlogu
koji nas je uvukao u srebrni mrak.
O Bože, kakvi su to dani bili...
Blistava kao trudnica...
Sjajan i ponosa pun kao da si
osvojio Himalaju...
Eh, da sam te vidjela
a sklopljenih očiju prešla sam tobom
milijarde svjetlosnih puta,
da sam te vidjela
možda ne bih znala kao ni danas
ali
sunčan dan, uvijek ti si, vatro moja...
Zadržat ću to za sebe.
Kao i kišu koja ne ispire tvoje tragove.
Jer reći ti, isto je što i šutjeti,
napad je uvijek na tvojoj gornjoj usni.
Ono toplo mjesto na vratu
ljubomorno čuvam za sebe,
posesivna i zaključana u vremenu
opojne strasti nazvane ljubavlju.
Pa ako i je...
pogrešan izbor i nedostajanje
biti će moj neizbrisiv podsjetnik.
Na tebe.
komentiraj (38) * ispiši * #
Pola dva
subota , 23.02.2008.
Učinilo mi se
da tišina ori plavetnilom !
Po ustaljenom redoslijedu
buđenje u pola dva,
misliš da mi je dosta
tih par sati sna ?
Pero iz jastuka
nemirno mrakom luta....
pratim tragove dok
ne naslutim boje jutra.
I nepomično nezadovoljna
ne guštam u mirisu kave
niti u ljepoti izlaska sunca.
Okupana za dobar osjećaj
razvaljena trncima hladnoće
ne naslućujem poznatu strast.
Ruke mirno položene
odmaraju...
I usne putene u srce skupljene
ne stvaraju šapat ni glasnu riječ,
mirujem.
Ne treba ti moja pjesma
u osudu ćeš ju pretvoriti
i ne trebaš meni ti...
u kip saznanja ćeš me saliti.
A kamo ću s njim u pola dva...
Sa boka utrnulog
na umorna leđa tek
ugnijezdit ću se...
do prvog nehajnog osmijeha.
komentiraj (23) * ispiši * #
Klinička smrt
ponedjeljak , 18.02.2008.
Protezanje..........u kasnu noć,
ruke visoko iznad glave za rano jutro,
između dva gutljaja kave
vrat se uvlači u toplinu njedara...
Ne moram sklopiti oči iako
sanjivo položene na pola,
izazivaju uzdah. I duboki udah.
O koliko sam te puta vidjela
omotanog u vrelu strasti,
u borbi sa željom da ti glasno
izgovorim ime...
Ali ti me čuješ...
izoštrena čula primaju vibracije, znam.
Uranjam u toplinu tvoga vrata,
šuškam kosom kao budilica,
klizim u želji za ispunjenjem.
Sve dobiva novi smisao
kada su kockice posložene.
I kuhanje...užitak koji nepcu pruža ljubav.
Čak i ona nerođena...
Klinička smrt za novo, nasmiješeno sutra.
Čuda su moguća,
čudaci nastanjuju Svijet.
komentiraj (39) * ispiši * #
Silence
srijeda , 13.02.2008.
Malo tišine ne škodi.
Znam, znam....
možda sam pametnija kad šutim
ali u pitanjima srca
razumu nema mjesta, to je bar jasno.
Ne baš kristalno, no....
Spavam.
I ustanem se.
Smjeni se mraz, sunce,
sivilo i noć.
Pa opet legnem.
Na desnom boku zaspem
mada već trne od stalnosti.
Ni tv ne gasim više
dok ulica štedi struju moje sobe.
Ako se čudnim strahom obuzeta probudim
da me tračak dočeka...
Tko bi ikada pomislio
da će mi skup metala, žica, zemlje i stakla
pričinjavati radost ?
Ja sigurno ne.
Malo tišine ne škodi....
pokušavam uživati u ničemu
ili tek nečemu
za tamo neki, sunčan dan...
komentiraj (43) * ispiši * #
Put
utorak , 05.02.2008.
Kada se osjećaš tako sam
ne mrzi me što nisam kraj tebe
jer svoju samoću bojim tvojim imenom
i svakom kapi kiše prosutom po meni.
Ako zoveš ljubavlju ovo naše
zašto lomiš krila pticama u letu ?
Sanjivim sutonima ne prosipaj sivilo
kada dotakla te duga, barem jednom.
Ovo je najviše što ti mogu dati
sebe u paketu običnosti
griješnu kakvom me vidiš
smjernu kakva jesam
a da nisi prepoznao...
Kada se osjećaš tako sam
a uvojak nestašan neke druge žene
dotakne ti obraz i spusti trepavice
ja sam to, Sfinga iz daljine
pogleda vječno uprtog u tebe
nikada dotaknutog...
I dok nepomično pratim
mjesečeve mjene i sunčane zrake
bije u kamenu srce lavice,
i snažna žudnja kotrlja
kamenu kap bola iz oka...
Tvoja je i tebi namijenjena,
nasmješi se
i ne osuđuj vječnost
što sipljivima čini dane na putu do kraja...
komentiraj (58) * ispiši * #
Ponos Ratkajevih....
subota , 02.02.2008.Ma što ti je trebalo malena
da se zaljubiš u Nemanju Lazarevića ?
Lav slomljenog srca,
izdajnik i pokajnik
uhoda i melem,
ma što ti je sve to trebalo ?
Zar nisi mogla voljeti obično nježno
i simpatično dosadno biće
koje bi te možda držalo
kao kap vode na dlanu...
Kažem možda jer, draga
nema pravila
ni u dobru, ni u zlu...
Što ti je trebalo voljeti onoga
koji ni sam sebe ne ljubi
davno izgubljenog čovjeka
u tko zna kakvoj bitci ?
I što mi uopće treba pametovati
tebi, djevojčici...
zar sam si jedan bol nanijela
žudeći carstva nepoznata...
Zato oprosti . Evo ušutjet ću.
Dođi...
Isplači se...
Možemo i zajedno.
Ti zbog njega, a ja
tko zna zbog čega...
Samo, ne ide mi još suza.
praznina omeđena oštrim rubovima
uznemiruje ali nije sazrela.
Pokušaj barem ti;
izbaci to van...
komentiraj (18) * ispiši * #
