Učinilo mi se
da tišina ori plavetnilom !
Po ustaljenom redoslijedu
buđenje u pola dva,
misliš da mi je dosta
tih par sati sna ?
Pero iz jastuka
nemirno mrakom luta....
pratim tragove dok
ne naslutim boje jutra.
I nepomično nezadovoljna
ne guštam u mirisu kave
niti u ljepoti izlaska sunca.
Okupana za dobar osjećaj
razvaljena trncima hladnoće
ne naslućujem poznatu strast.
Ruke mirno položene
odmaraju...
I usne putene u srce skupljene
ne stvaraju šapat ni glasnu riječ,
mirujem.
Ne treba ti moja pjesma
u osudu ćeš ju pretvoriti
i ne trebaš meni ti...
u kip saznanja ćeš me saliti.
A kamo ću s njim u pola dva...
Sa boka utrnulog
na umorna leđa tek
ugnijezdit ću se...
do prvog nehajnog osmijeha.
Post je objavljen 23.02.2008. u 06:58 sati.