Malo tišine ne škodi.
Znam, znam....
možda sam pametnija kad šutim
ali u pitanjima srca
razumu nema mjesta, to je bar jasno.
Ne baš kristalno, no....
Spavam.
I ustanem se.
Smjeni se mraz, sunce,
sivilo i noć.
Pa opet legnem.
Na desnom boku zaspem
mada već trne od stalnosti.
Ni tv ne gasim više
dok ulica štedi struju moje sobe.
Ako se čudnim strahom obuzeta probudim
da me tračak dočeka...
Tko bi ikada pomislio
da će mi skup metala, žica, zemlje i stakla
pričinjavati radost ?
Ja sigurno ne.
Malo tišine ne škodi....
pokušavam uživati u ničemu
ili tek nečemu
za tamo neki, sunčan dan...
Post je objavljen 13.02.2008. u 16:39 sati.