Vilinski prah

ponedjeljak , 28.01.2008.

Dozvoljavam zagrijavanje.
Spuštenih kapaka prebirem po klaviru.
Note zvuče kao šum mora beskrajnog.
Ako se pomaknem, samo malo ulijevo
osjetit ću vruć poljubac na obrazu.
I mjesec dana tišine.
Otvorim li oči,
zasljepljena blještavilom
predat ću se raskopčana zubatom suncu.
Onom istom koje nije dalo sna.
Zašto li je noćas bila neophodna
budnost ?
Možda si prolazio vilinskom kočijom
kraj mojih prozora ?
Zato valjda nikada ne spuštam zastore...
U sjenkama ćeš uvijek razaznati razbarušeno,
toplo biće koje si stvorio vlastitim rukama
i vilinskim prahom.
Da uvijek zadrhtim kada pomisliš,
i osjetim te dok prolaziš...
hraneći se mojom budnošću.