Hoću li te ikada sresti, pitam se u ovaj siv dan.
Ledena je kiša prekrila, tople tragove sjete.
I drhtim još uvijek željom obuzeta,
nemogućnošću odabira kao kažnjena.
No, nije kazna žudjeti za tobom,
bio bi to nedostatak osjećaja a ja gorim dragi,
svakim centom svoje kože
gorim za tvojom riječi.
Hoću li te ikada sresti i kakav bi to susret bio,
pitam se u ovaj čudan dan ?
Rekao si: zar je malo toga iza nas, čemu strah ?
Srce moje neviđeno.
Danas me kida potreba za tobom.
Onako kako ti vodiš moje pute, i kako sam poslije
nasmijana, osunčana, blještava i zadovoljna
kao poslije vrelih zagrljaja
a da ni dotaknuta nisam.
Hoćeš li ikada znati koliko te zaista volim ?
Svaku tvoju poru, ironiju ili nježnost,
mladež na lijevom obrazu, baš kao moj na desnom...
Stisnute usne prznice, toliko su bola
i nebrojeno više puta sreće nanijele.
Osjeti me tamo daleko, osjeti me baš sada.
Snenu, čupavu, vrelu i tako tvoju....
Hoćeš li ????
Post je objavljen 06.01.2008. u 11:54 sati.