Nova, bez tebe.
Oproštaj u kratkim crtama,
obećana vječnost u mislima.
Da, to si ti.
Ostat ćeš u izmaglici čežnje,
dok drhtaj snježnog ugođaja
pravdam tvojim dodirima.
I pisanjem u prazno.
Još te mogu osjetiti,
još uvijek možeš znati koliko sam tvoja.
Bez zadrške.
Nevjerica je konačnost koju smo
proglasili ostavljajući trag.
I uzimam si za pravo svojim te zvati.
Zar bi mogao uopće nekom drugom pripadati ?
Nova, bez tvoje žive riječi.
Tek tragovi koje se još uvijek bojim
čitati sa razumijevanjem.
Osjećam nadolazeći oka sjaj.
Tu si, ipak...nedodirljiv ali moj.
Post je objavljen 02.01.2008. u 12:47 sati.