Jesam li vam pričala o …?


Mogu li preskočiti prosinac? Probuditi se prvi dan siječnja.
OdmOrena i snena.
Javljaju se duhovi prošlosti. Praznici. Kako sam ih kao mala voljela!
Čiste čizmicE. Naranče i čokolada.

Bojala sam se Krampusa. I njegovih pomagača. Skrivala se iza bakinih skuta dok su po crkvi tražili zločestu djecU. Otimali ih i stavljali u košare. Odnosili u nepovrat.
Nitko poslije nje Me nije znao tako zaštiti.
Zamamni miris kolaČa.
Pomagala sam joj. I bila sama sebi jako važna.
Plesala jE sa mnom po kuhinji.

Bor. Božić.
Ukrasi. CiJelu godinu sakriveni u velikoj kartonskoj kutiji. Zajedno sa velikim fotografijama predaka. Mirisom prošlosti.
LampicE.

Vrzmala sam se oko bora.
Tražila mjEsta po stanu gdje bi mogli biti sakriveni pokloni. UživaLa u igri.
Tajna. Samo moja.
Malene jaslice. ŠarenI omoti. Muzika sa starog gramofona.
Odnijela je sa sobom smijeh. ZauvijeK iz tog tmurnog stana.
Bila je čudO. Moje čudo.

Zamrzila sam praznike i obljetnice.
Gorčina. Predbacivanja. SVađe.
PoglEdi puni mržnje.
Tražila sam izlaz. PobjeĆi.

Mislim da držim odmak. Ali praznici…
Nemilosrdni vremeplov.
Kada ću ih opet s nestrpljenjem očekivati?
Godina? 5?

Obitelj. Čiju sam jezgru sama izabrala.
Netko kome se vraćaM.
Više ne bježim.
Ponovo voliM. I vjerujem. Žudim.
A tajna…

Tako mala, a već mami osmijeh.


Savjet dana: Naučite čitati između redaka.

Voli vas Sanja
(možda me ipak pomalo zahvaća blagdanski duh)

Čarolija. Jednostavna. A ipak…

Volim plavo.
Izgubiti se u morskim dubinama.
Letjeti iznad oblaka.

Začeta sam nakon devetnaest godina braka. Slučajno.
Nisu više razmišljali o djetetu.
Doktori su me proglasili tumorom koji prebrzo raste. Proždire. Izaziva mučnine.
Neoperativnim tumorom.
Nešto veće od mojih spoznaja me sačuvalo. Spriječilo ih da me izvuku iz utrobe..

Oduvijek volim čitati.
Kao mala, imala sam policijski sat. Tjerali su me da ugasim svijetlo i spavam.
Tada bi se povlačila u svoj mali svijet. U malu tvrđavu sazdanu od popluna, deka, jastuka… Palila bi svjetiljku i čitala. Igrala se.
Na najmanji šum zarobila bi svijetlo rukama. Nazirale su se kosti. Oduševljavalo me.
Jednom kasnije sanjala sam kako stojim nad velikim izvorom svjetla. Trudna. Gledala sam kako se dijete kreće. Smiješi. Mala curica.

Slušam Bumbarov let. Dugo nisam svirala. Predugo.
Klavirske tipke me zovu da ih dodirnem.

Mozak radi na više frekvencija istovremeno.
Povremeno mislim da nas je više. Nikada nije dosadno. Imam s kim pričati.

Procesiram informacije. I sama donosim zaključke.

Ali život je čarolija! Kako je se odreći? Ne razumijem…

Tko je definirao boljitak?
Sutra je uvijek sutra. Daleko.
Danas je bitno.

Idem potražiti svijetlo.

Čaj za grlo i kava za dušu.
Tako mi je počeo dan.

Prehlađena sam. Kašljem.
Jedva sam otvorila oči jutros.
I onda još posao. Kao da ja želim shvatiti što treba napraviti…
Koja zabluda.

Ovaj vikend sam evoluirala.
Stepenicu unatrag.
Nakon dva dana sređivanja zidova ne mogu se uspraviti.

Oglas.
Mijenjam Kraljevstvo za neko fino, hladno piće!
Dostava u krevet nužna.
P.S. Ja sam ono malo crveno koje stenje ispod popluna.

Petak.
Dan 2.


Lažem. Mogu. Još uvijek.

Samo…
Fasciniraju me krugovi. Ciklusi. Ponavljanja.

Prijateljstva, ljubavi, putovanja, poslovi, priče.
Sve slične. I sve različite.
Ako ih ogolim vidim spojnice. Vidim sličnosti.
Početak, sredinu i… kraj.
I ne želim to raditi.
Prestajem.
Ne želim predviđati.
Dopuštam da me iznenadi.

Pojednostavljenje ubija draž svemu novom.

Ako postoji početak, mora postojati i kraj.
Možda. U nekom malom, jednostavnom svijetu.
Ne i u mom.
Kod mene je to ipak malo kompleksnije.

Kvadratura kruga.

I kako kraj jednog teksta može biti početak drugog.

I brojim korake dok hodam.

Zbog ovog odlomka sam poželjela pročitati knjigu ponovo. Nakon desetak godina.
Kako malo treba da se puno kaže. Volim to šifriranje u ljubavi.

I brojim korake dok hodam.

U podlozi prve i zadnje scene filma In the cut je pjesma Que Sera, Sera.

Dok sam bila mala, često je pjevušila. Najčešće tu pjesmu.

Svirali su je i na našem vjenčanju. Slučajno.
Prvi valcer.
Osjetila sam njenu prisutnost. Ipak je svratila.

Čudno. Njega se gotovo ne sjećam.
Pamtim slike, riječi… ali ne sjetim ga se.
Nestvaran je. Kao da nije nikada ni postojao.

A prošlo je svega par godina.

Baka…
Nju pamtim… Volim… Jednako.
Osjećam njemu ljubav.
Ona je svjetlo. Moj osobni Bog.
Znala je voljeti bezuvjetno.
Mislim da je tajna u ljubavi.

Volim li dovoljno?

Kako odlučujemo koga ćemo zaboraviti? Koga se sjećati?
Možemo li ih zadržati?

Ili je na njima da ostave otiske prije nego odu?
A na nama da im dozvolimo.
I njegujemo uspomene.

Jeste li kao mali poželjeli ući u bajku?
Naslađivati se kolačićima s kuće stare vještice, pomoći Pepeljugi skupiti grašak?

Ja sam se ušuljala u Ivvinu bajku.


Čudesne bebe su i dalje aktualne.

Film In the cut.
Probudila sam se ranije i počela ga gledati jutros.
Jučer smo posudili tri. I pogledali (naravno) samo jedan. Gothika.
Zasmetao me u projekciji.
Propustila sam većinu filma.

Na mreži tražim kako završava. Bezuspješno.
Za nekoliko sati ponovljena projekcija.
Sviđa mi se.

Nisam mogla spavati.
I on se vrpoljio.
U polusnu se izmjenjuju slike kuće, popravaka, hladnoće, testa, ljubavi, zidova, testa, noćnih zvukova, sata koji otkucava, testa, testa, testa…
Ustala sam i napravila test. Ništa.
Pred jutro sam ga nagovorila da idemo provjeriti i betu. Iz krvi.

Laboratorij. Nikog prije mene (nama se žuri). Žena nikako da krene raditi.
Petnaest minuta mi pokušava izvaditi krv.
Kažem neka mi pošalje rezultate testa mailom.
Nešto joj gore ne radi. Može samo faksom.
Da! Pa onda neka se cijela firma naslađuje!
Kad će biti gotovo? Valjda danas. Molim?
150 kuna. 150 kuna previše.

Rezultati su bili poslije 14h. On je zvao.
Kaže da je toliko uzbuđen da ne zna što je žena rekla. Ili 12 ili 20.
Možda ipak?! Premalo da bi se vidjelo na testu, ali dovoljno za trudnoću.
Zove ponovo. Nije 12. Samo 0.12.
Ipak ništa.

Znam da ću sutra naći snage. Izvući ću je iz njega.
Ali danas… Sada…

Prazna sam...

Kupili smo knjigu Colour in Your Home, autorice Tesse Evelegh.
Prijedlozi kako uspješno izkombinirati široki spektar boja u interijeru.
Efekt različitih boja i planiranje sheme boja kako bi se postigao željeni izgled.

Jedva čekam isprobati to i u stvarnosti.

Vikend sam provela sa špahtlom u ruci. A zidova imaaaa...

Petak.
Dan 24. (10. nakon inseminacije. treće.)


Već dugo nisam pisala o kući.

Nema fotki, ali evo raspored prostorija kakav bi trebao biti nakon premještanja pokojeg zida.

Prizemlje.
Kuhinja, smočnica, mala kupaona, hodnik, prostor ispod stepenica, veliki dnevni boravak i terasa.


Kat.
Kupaonica, tri sobe, terasa.



Trenutno skupljamo ponude za promjenu svih prozora i vrata.
Tražimo nekog tko bi premjestio zidove. Onda možemo dalje.


Kako vam se sviđa?
Meni je sve ljepša. Jedva čekam da napravimo nešto konkretno.
Htjela bi da se u proljeće uselimo.

Četvrtak.
Dan 23. (9. nakon inseminacije. treće.)


Igram se izgledom bloga.
Komentari?

Nego, jel zna netko kako smanjiti ovaj moj desni dio gdje su linkovi?
I kako maknuti plave okvire sa slikica desno?

Srijeda.
Dan 22. (8. nakon inseminacije. treće.)


Male stvari.


Prva asocijacija. Napisana je čitava edicija priručnika za život na tu temu. Male stvari. Male stvari na poslu. Male stvari u domu svom. Male stvari u ljubavi. Male stvari za žene. Ne mari za male stvari za muškarce. Ne mari za male stvari za tinejdžere.
Da zavirim u jednu... Male stvari za žene.
Nakon godina i godina borbe za ravnopravnost s jačim spolom, žene mogu konačno odahnuti i reći: danas sam ekonomski neovisna, samosvjesna, imam svoje vlastite izbore i donosim svoje odluke, mogu izabrati hoću li se udati i hoću li imati djecu. Međutim, što učiniti kad ostvarite sve unaprijed zacrtane ciljeve, imate predivnog i dobrog muža, djecu na kojoj vam drugi zavide, uspješnu karijeru i kuće iz bajke, ali još uvijek niste zadovoljni? Što ako vas neizmjerno živcira to što vaš idealni muž ne zna popraviti usisavač, ako vas djeca svojim svađama izluđuju, vi svaki dan započinjete vaganjem, prijateljice su vam obične tračerice a vi jednostavno imate previše obveza da biste uživali u životu?
Nekako mislim da sama mogu smisliti učinkovita rješenja. Bez knjiga sa samopomoć. Ne želim rješenja životnih zagonetka pronalaziti u knjigama pisanim poput kuharica. To ih čini manje zanimljivima, neinteresantnima.


Sitnice koje on ili netko iz kruga bliskih prijatelja čini zbog mene.
Kava. Razgovor. Poruka.
Knjiga koju sam slučajno spomenula. Novi roman omiljene spisateljice.
Cvijet koji biva osuđen na više-manje sigurnu smrt kada dolazi pod moju skrb.
Poklon pod borom (da, još uvijek mi trebaju!).


Pismo prijateljice iz Beograda. Nismo se vidjele deset godina.
Još klapamo. Osjećam bliskost među redovima.


Mjesto na kojem sam (najčešće virtualno) upoznala divne žene. Stranice Udruge RODA i pripadajući Forum.


Prostranstva bloga.
Pokušala sam nekoliko puta napisati listu svih kojima rado svraćam. Previše vas je!


I onda… upoznam nju. Učiteljicu. Mladenku. Majku.
Toplu i prekrasnu.

Htjela sam s njim podijeliti taj susret. Djeliće razgovora. Moje oduševljenje.
Mislila sam pričekati vrijeme samo naše. Subota ujutro. Kava, novine i razgovor.
Vozili smo se jutros u bolnicu podići otpusno pismo. I riječi su same krenule.

Ponekad pomisli kako je moja želja za djetetom prejaka. Preuranjena. I da ništa drugo ne postoji.
Misli da imamo vremena. Da će se desiti. Jednom.
I on želi. Ali se boji da će me zbog moje želje izgubiti.

Bilo mu je drago što sam se našla s njom.
Što smo razgovarale.
Tražila sam da razmisli. Privikne se na ideju.
Rekao je da. Samo... sačekajmo proljeće.
Ovo da mi znači puno više od onog izrečenim pred svećenikom. Obećanje koje ljudi tako lako krše i zaboravljaju.
Ponovo je potvrdio da me voli. Bezgranično. I da će napraviti sve da budem sretna.
A ja ga volim zbog toga. Još i više.

Utorak.
Dan 21. (7. nakon inseminacije. treće.)


Papiri… ispisani pisaćom mašinom, printani, fotokopirani…
Na poleđini zabilješke doktora. Iskoriste svaki slobodni dio.

Nekima su ljudi samo brojevi.
Mi (žene iz čekaonice) nismo ni to.
Samo hrpe papira…

Ne krivim osoblje.
Divim im se. Ne znam kako većina njih ima uvijek riječ ohrabrenja. I osmijeh.
Ne krivim ni sustav.
Ne tražim krivce. Ne okrivljujem.

Tražim izlaz. Prečicu.

Nema lijekova. Ne radi ultrazvuk.
Nedostaje kompetentno medicinsko osoblje.
Laboratoriji su neopremljeni, stari…

Inseminacije.
Svaki put drugi doktor.
Koliko još? Ima li smisla?
Moja želja je stvarna i smislena.

Ali koji je put pravi?


Čudesne bebe su i dalje aktualne.

Ponedjeljak.
Dan 20. (6. nakon inseminacije. treće.)


Bože, kako neki mogu gore,
A ja i Žuga ni na more

Cijelo jutro mi odzvanjaju stihovi. Negdje duboko. I mame suze.
Nisam tužna. Samo... prazna...

Zove me moja draga kuma.
Pita me. Ja sigurno znam.

Zove ponovo.
I sada… IMAMO TAJNU!

Kumo, pojma nemaš koliko te volim!

Petak.
Dan 17. (3. nakon inseminacije. treće.)


Jučer smo gledali predstavu Slavka Kolara Svoga tela gospodar.

Svemu tome bijaše doista kriva jedna krava. Kad je Iva ugledao curu koju mu izabraše, obli ga znoj od muke. Ali ako je na ponudu i fina kravica, e onda tu nema cifranja i izmotavanja, nego treba posluhnuti starije i pametnije. U svatovima pala tu i tamo poneka šala na račun mlade, ali ne odveć oštra, jer su junicu već svi vidjeli i iskazali joj svaku čast. No kad je trebalo da mladenci pođu spavati, nestade Ive. Otkriše ga slučajno: on je, veli, "svoga tela gospodar"!


Gledala sam istoimeni film i predstavu prije puno godina.
Zaboravih kraj.

Roža (Ivina supruga) odlazi po pomoć lokalnoj babi vračari, babi Magi.
Ova joj daje prah, i ako ga Ivo ispije tri dana zaredom biti će zaljubljen u nju 3 godine, 3 mjeseca i 3 dana.
Ivo shvati da mu Roža pokušava podmetnuti prah. Prvo se opire, ali onda sam odluči popiti ga. Kraj.

Da je napisano u današnje doba, predstava bi sigurno imala nastavke.

Svoga tela gospodar 2.
Žive sretno zajedno. Nakon 3 godine, 3 mjeseca i 3 dana nastaju problemi. Ivo ponovo popije čarobni napitak, jer to su mu bili najbolji dani. Roža ga više ne voli. Pokušava je pridobiti, ali uzalud. Ivo sada Roži podvaljuje napitak, ali taj djeluje tako da se zaljubi u prvu osobu koju ugleda. Prva naiđe Ivina sestra.
Nakon par zapleta, Roža i Ivo su opet zajedno. Imaju troje djece. Jedno završi u bolnici, drugo je homoseksualac, a treće masovni ubojica (u zadnjoj sceni ulazi s nožem u ruci u kupaonicu, dok se Ivo i Roža tuširaju). Kraj.

Svoga tela gospodar 3.
Razvela se.
(Đole je inspiracija za treći dio. Priča između pjesama na koncertu. Jesen stiže dunjo moja 3. Razvela se.)

Malo kineske kuhinje. Prijedlog za brz ručak/večeru.


SASTOJCI (4 osobe)
(ovo Italic su moji zamjenski sastojci)

450 g pačjih prsa, bez kože (ja zamijenila s puricom)
1 žlica laganog sojinog umaka
1 žlica kineskog rižinog vina ili suhog šerija (može i tetin liker od višanja)
svježi korijen đumbira, dug 2,5 cm ( đumbir u prahu)
3 režnja češnjaka
2 mlada luka (nema sad mladog. može i običan.)
2 žlice konzerviranog crnoga graha
1 žlica ulja od kikirikija ili biljnog ulja
150 ml pileće juhe (voda + Vegeta)
mladi luk, narezan na trake, za ukrašavanje (neeema ukrašavanja)
svježe kuhani rezanci, kao prilog


(1) Debelo narežite meso i stavite u posudu. Izmiješati sojin umak i šeri (tetin liker) i preliti preko patke(purice). Ostaviti sat vremena u frižideru.

(2) Češnjak i đumbir (u prahu) sasjeckati i pomiješati. Dodati (mladi) luk i zgnječeni crni grah.

(3) Zagrijati wok ili veću tavu za pečenje (ja sam wok). Dodati ulje, i sve pod (2). Pržite pola minute. Ocijediti (1) i staviti u tavu. Pržiti 3-5 minuta.

(4) Politi pilećom juhom (voda + Vegeta), lagano kuhati 5 minuta.

(5) Umak s mesom staviti na tek kuhanu tjesteninu i (ako ste nadobudni) ukrasiti mladim lukom.

SASTOJCI (12 peciva)

450 g oštrog brašna
1,5 žličica soli (ja bi podebljala sol)
2 žličice suhog kvasca
2 jaja
1 žličica bistrog meda
2 žlice suncokretovog ulja
250 ml mlake vode

Tijesto zamijesiti.
Nakon što se digne, ponovo promijesite i podijelite u 12 komada. Od svakog se oblikuje valjčić, zatvori u prsten i pritisnu krajevi da se dobro slijepe.
Ostaviti da stoje 20 minuta.
Zagrijati vodu sa 1 žlicom šećera (u prahu). Nakon što zavrije, svako pecivo umočiti na 15 sekundi. (Meni ovaj korak bio skroz blesav, ali… dobro ispalo.)
Staviti peciva u protvajn.
Premazati peciva tučenim jajetom. Trećinu peciva posuti makom, a na trećinu staviti luk (pola luka narezanog na male kockice i 2 žličice suncokretovog ulja).
Peći 15tak minuta.


S lukom su mi super.

Srijeda.
Dan 15. (1. nakon inseminacije. treće.)


Danas sam doma.
Iskorištavam pravo na tjedan dana bolovanja.

Radim peciva.
Ivva me inspirirala svojom Bajkom za odrasle.
Ako uspije, objavim fotku i recept.


Ostala sam dužna poneki trach.
Sad mi nisu više tak fora, ali… kad sam ih već najavila… slijede.


U čekaonici.
Pita gospođa da li sam naručena.
Jesam.
U koliko sati?
Danas. Kad uhvate vremena.
Njoj su rekli kada da dođe. Sat i minut. Zašto ja nemam tako? Ona sad mora čekati. Sigurno zbog ovih koji se preguravaju. Nemoguće da je toliko žena odjednom naručeno!
Nisam došla na pregled, već na inseminaciju. Pozovu me kad sve pripreme i porješavaju hitnije slučajeve.
A kaj je to?
(Sad već žalim što sam se dala uvući u razgovor.)
To vam je kad par ima problema sa začećem, pa stave spermu u maternicu.
Išle su i moje dvije rođake na to prije deset godina. Uspjelo im je. Ali njima su nekaj vadili.
Onda to nije bila inseminacija, već umjetna oplodnja.
I moja kolegica s posla je pokušavala prije par godina. Neuspješno. Baš zgodno su se sjetili to raditi u tijelu, i ništa ne vaditi. Ipak je to prirodnije. Onaj frižider, i tko zna što još…
(Prozivaju je.)
Moram reći kolegici za ovu novu metodu.
(Da li da joj kažem? Neeee.. Predugo bi trajalo.)


U sobi.
Tri lika (ja četvrti).
Ž1 (35 god.) , Ž2(24 god. izgleda kao da joj je 18), Ž3(>45 god.) i S (jors truli).

Ž1 je primljena prekjučer i čeka porod. Carski. (Mala curica je vjerojatno sad već proplakala.)
Cijelo vrijeme priča na mobitel.
Govori mami što da kuha i kako, kojih namirnica ima u frižideru i kako treba čuvati unuka (to bake inače ne znaju).
Zove prijateljice, kolegice s posla… Ponavlja priču o farbanju stana, pripremama za novu bebu… Svakoj. Satima.

Ž2 je trudna tek tri mjeseca. Prokrvarila je i došla u bolnicu. Već je nekoliko puta pobacila. Prvi put sa sedamnaest. Čini se ne namjerno. (Ne želim o tome ispitivati. Smatram pobačaj izborom na koji žena ima pravo. Ne osuđujem. Ne volim ni kad mene ispituju zašto još nemam djecu.)
Živi sama od petnaeste. Roditelji su se preudali i imaju nove obitelji. Zar stvarno za nju nije bilo mjesta u njihovim životima?
Ostala je trudna nakon mjesec-dva veze. Iz podstanarstva se preselila dečku. Kaže da je mamin sin i da nema svoje ja. Ona ga ima. Ostavila ga je. Može i sama. Vjerujem.

Ž3 je primljena tek popodne.
Iz razgovora koje vodi na mobitel, saznajem… Sigurno ima leukemiju.
Leukemija se dobiva kad izgubiš puno krvi. Bila je na kiretaži u petak. Krvari već danima (desetak?!). Jučer je popila sok od cikle. Danas joj je bilo muka. Natjerala se povratiti. Krv. Popiškila se. Opet krv. Zaboljelo ju je u prsima. Njena prijatelji je imala iste simptome. Leukemija.
Sestra joj kasnije objašnjava da je "krvarenje" zapravo posljedica cikle.

Fasciniralo me kako su sve tri cijelo vrijeme pričale na mobitel. Ne mogu li naći drugu zanimaciju? Knjiga, razgovor… Hmmm… Kako li su kratili vrijeme prije par godina?

Prođu.
A ponekad se među njih uvuče i neka obljetnica.
Ninfea, draga… sretan ti rođendan!

Ajd sad svi tamo, pa čestitajte! ;)

Utorak.
Dan 14.


Inseminacija bila.
Ultrazvuk se stalno kvario, tako da je sve išlo stvarno sporo.
Velika gužva uzrokovala je da niti ne odem na ultrazvuk.
Samo su me inseminirali i ostavili ležati.

Poslije postupka obično dođe bolničar/tehničar (što li) i prebaci pacijenta do kreveta. To uključuje prebacivanje na stol-kolica, prijevoz i smještaj u krevet. Ovaj danas to očito nije još čuo. Grrrr..
Pita me da li su što rekli kako trebam ležati.
Nisu, ali obično mi stave jastuk ispod guze.
Kaže on "Onda si ga stavite". I ode.


Trachevi iz soba i čekaonice slijede.

Prvi dio priče Voje Antonića Ubistvo objavio je Lepensky.
Volim si umišljati da je razlog tome isključivo razvedriti me. I uspjelo je.



Otkinuo sam joj jednu nogu i pokušao da odgonetnem kako funkcioniše. Svih šest nogu usađene su na istu tačku na sredini stomaka, i pod lupom liče na stajni trap lunarnog modula. Mora biti da negde postoje mišići, ali pokušaj kidanja svake sledeće noge se završavao razvlačenjem guste žute mase koja je izlazila iz utrobe. Sa istraživanjem krila bio sam bolje sreće: ispod tvrdih, sjajnih krila otkrio sam još jedan par tajnih, koja su bila tanka, providna i znatno veća od spoljnih, samo što su bila lepo savijena. Glava joj je već bila smrskana, pa čak ni s lupom nisam video nikakve zanimljive detalje, ali zato sam prionuo na posao da od tela odvojim nešto što nisam znao da li da proglasim za vrat ili za ramena. Čim mi je to pošlo za rukom, zažalio sam jer se iz tela na sto razlila gusta svetlozelena tečnost.
Pokupio sam sve delove tela, a dlanom druge ruke pokušao sam da obrišem tečne otpatke sa stola. Ovo mi je samo delimično uspelo. Otišao sam do toaleta i sve bacio u WC. Pre nego što sam povukao ručku vodokotlića, ispraznio sam bešiku i laknulo mi je. Valjda je trebalo i da operem ruke, ali za to sam bio suviše umoran. A toliko posla me čeka!


P.S. Slikicu sam popalila s prvog dijela.

Ponedjeljak.
Dan 13.


Nošen dahom sna doleteo je crni golub na moj dlan.
Zašto, ko da zna, al' to sam jutro dočekao umoran.
K'o da sam i ja leteo s njim, krilima teškim, olovnim,
i video svet sakriven iza zlatnih oblaka.


Jedva gledam. Žmirkam.
Slova se mute. Brojevi gube smisao.
Spavati. Sanjati.
Biti negdje daleko. Biti bilo gdje osim tu.
Stvarno ne volim ovdje raditi.
Bila je to greška. Greška koju ću morati podnositi još neko vrijeme.
Nedostaju mi neki dragi ljudi…

Osjećam se kao koka nesilica.
Kuda ja, tamo i moji folikulići. Lijevo-desno-lijevo… (u životu uglavnom lijevo).
Sjednem, a oni poskoče.
Ili je samo meni proradila mašta.

Nedjelja.
Dan 12.


Moj dr. je pravi detektiv. Sherlock Holmes mu nije ni do koljena!
(Ponekad se pitam ide li on ikad doma.)
Našao je dva folikula od 18mm. Endometrij 7-8mm.

Navečer sam morala ponovo u bolnicu po štopericu.
U utorak inseminacija.

Jedan vikend, tri posjeta bolnici. Tu mač.


Čudesne bebe su i dalje aktualne.

Subota.
Dan 11.


Folikul ipak narastao na 16mm, a endometrij na 5mm.
Sutra ponovo kontrola.
Doktor planira inseminaciju u utorak.
Ja mu neću proturječiti. :)

Jedna meni draga djevojka poslala mi je danas sasvim realno objašnjenje rezultata izbora u Americi, iliti Boom Chicago Voting Machine. (Samo da kod nas ne bude po istom principu.)

Više o samom događaju možete vidjeti u prikazu Mr. America Contest - What's so funny about the U.S. Elections? Everything! ako ovih dana posjetite Amsterdam i Boom Chicago kazalište.

Mi bili.
Na nekoj drugoj predstavi. Boom Chicago Saves the World (Sorry About the Mess).
Američanski izbori prije godinu i pol nisu bili u žiži popularnosti.
Najbolje teatralno iskustvo ikad.
Improvizacija savršena.


Scena prva.
Glumci izlaze i zapitkuju. Traže natuknice.
Najveći problemi u svijetu danas.
Naprave skeč osnovan na prijedlozima publike.

Scena druga (ne druga kao 2., nego kao neka druga).
Njih četvero stane na pozornicu i traže od publike neka im dodjeli uloge, smjesti u prostor, vrijeme, započne radnju. I to za svaki par.
Vrti se više paralelnih improviziranih priča.

Scena treća (ne treća kao 3., ma shvatili ste…).
I on je imao ulogu.
Ispitaju ga kako se zove, što radi, zašto i s kim je u Amsterdamu…
Isto tako i neku ženskicu. Poljakinju.
Njega skine glumica (obuče sličnu majicu, periku, naočale…), a nju (Poljakinju) glumac.
Glumica pjeva.
".. my name is Davor, but not that famous Davor Šuker…
.. I'm teaching computers…
.. if you be nice, I'll take you home and you can click on my mouse…
.. to play with my hard.."

Uglavnom, valjala sam se od smijeha. :)

Skeč.
Američki general javlja iz Iraka o uspostavljanju mira. "Ovo nisu zvuci mina koje eksplodiraju – to je samo zvuk mira koji cvijeta!"


Previše slučajnosti vezano uz Amsterdam ovih dana. Možda mi to sudba pokazuje put? :)
Sad bi on rekao da opet navodim vodu na svoj mlin.
Sanja mago.
Ali to nije ništa novo…

Jeste li čuli za putni horoskop?
Ja nisam.
Sve do malo prije dok sam pokušavala naći neki last minute izletić.
Zabavilo me.

Tupim ga s Amsterdamom već godinama.
Jednom je popustio. I zaljubili smo se u taj grad.
Sad, kad god sam down poželim pobjeći na sjever.
Izgubiti se među kanalima. Ganjati vjetrenjače. Noću šetati ulicama osvijetljenim crveno. Gledati izloge. Živjeti…


Moj putni horoskop:
*************
Opet ste postali malo preosjetljivi. Kad pogledate oko sebe ne možete se ne nervirati. Ljudi histerično troše novce na aute, luksuzne kuće, vode svoje pse frizeru, a istovremeno gledaju kako njihovi susjedi ili još gore braća ili roditelji jedva spajaju kraj s krajem. Iako biste od muke najradije otišli u neki dobar shopping, možda je ipak bolje da ovu navalu empatije iskoristite za odlazak na neko mjesto gdje biste mogli pomoći nekome. Pogledajte koji volonterski kampovi nude plemenita putovanja Vašoj profesiji. Nije da nema divnih stvari u Sierra Leoneu ili Rajasthanu. Prekrasne afričke tkanine, a tek Rajastanski sariji! Ipak, divno je uživati i u onome što nam život nudi.

Naša preporuka: Amsterdam- posjetite glavno sjedište Amnesty Internationala i saznajte gdje možete spasiti svijet od katastrofe, kad sve isplanirate, provjerite je li Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom i dalje na svom mjestu u Nacionalnom muzeju i uživajte u putenim slikama nizozemskih majstora...
*************


Samo ne znam što ću s njim. Namijenili su mu rafting na Uni.
Amsterdam je ipak privlačniji.


A kuda vi putujete?

Petak.
Dan 10.


Ujutro folikulometrija.
Pritisak u trbuhu se smanjio.
Doktoru moj feeling nije dovoljan da zaključi kako sam ovulirala i napravi inseminaciju.
Jest da ima nešto plodne vode, maternica prokrvljena…
Endometrij je mali (svega 3-4 mm). Ima i jedan folikul od 14mm.
Ako ovaj usamljeni folikul i endometrij nastave rasti možda inseminacija sljedeći tjedan.

Kaže dr. danas seks.
To ćemo se žrtvovat.
Sve za bebu!
Ne bi mi uživali pritom.
Seks samo u reproduktivne svrhe. :)

Sutra nova folikulometrija.
E, to nećemo uživati (rano ustajanje subotom mi nije na listi Top 10 događaja).
Ak' niš' drugo poslije ćemo na kavicu, kroasane...

Pala je kavica i danas.
Popraćena mojim suzama.
Sad sam već bolje. Skoro oporavljeno.
I pomalo optimistično.

Četvrtak.
Dan 9.
Klomifen istrebljen.


Sigurno ste pomislili da sam odustala od odbrojavanja.
Nema poštede!

Sutra je prva folikulometrija.
Mislim da će biti prekasno. :(
Imam osjećaj da su folikuli već popucali.
Uobičajeni razmak od zadnje folikulometrije do inseminacije je 48 sati.
Nedjelju ne rade.

Sutra ću znati više.
Ne volem kad stvari izmiču mom nadzoru.

A da mi je samo kupio ultrazvuk, sad bi znala koliko ih je i kakvi su. Grrrrrr…
Škrtica. :)


Čudesne bebe su i dalje aktualne.

Otkrio je da pišem blog.
Pitao može li ga čitati. Odlučno: NE!

I sad je ljubomoran.
Na blog, na vas… i umiljava se ne bi li dobio dozvolu škicnuti.

Mislim da ga brine koliko ga i što sve tracham.
:)))


p.s. Trebam kavicu!

Moja.

Trenutno posljednja.

Toliko te volim da bi te asimilirala.

Htjela ja natrkeljati nešto o razlozima otvaranja virtualnog dnevnika. Jučer.
Objasniti kako nisam zadovoljna svojom ovisnošću.
Isto jučer.
Napisati vam kako sam sretna. S njim.


A danas... sam isto sretna. Jako.
I ne da mi se razglabati.
A ni pisati.