|
Život je jedina čarolija u koju verujem. Čarolija. Jednostavna. A ipak… Kosmički sticaj okolnosti učinio je da je pre mnogo milijardi godina na jednoj plavoj planeti, najlepšoj u celom svemiru, nastao molekul belančevine. Volim plavo. Izgubiti se u morskim dubinama. Letjeti iznad oblaka. I posle bezbroj mutacija i duge evolucije, jednoga dana je u utrobi moje majke počelo da kuca moje srce. Začeta sam nakon devetnaest godina braka. Slučajno. Nisu više razmišljali o djetetu. Doktori su me proglasili tumorom koji prebrzo raste. Proždire. Izaziva mučnine. Neoperativnim tumorom. Nešto veće od mojih spoznaja me sačuvalo. Spriječilo ih da me izvuku iz utrobe.. I sad gledam kako se, kao nekim čudom, moji prsti pokreću tačno onako kako ja hoću, jer nervna vlakna i mišići rade savršeno, a rožnjača, mrežnjača i retina, moje oči, to vide. Oduvijek volim čitati. Kao mala, imala sam policijski sat. Tjerali su me da ugasim svijetlo i spavam. Tada bi se povlačila u svoj mali svijet. U malu tvrđavu sazdanu od popluna, deka, jastuka… Palila bi svjetiljku i čitala. Igrala se. Na najmanji šum zarobila bi svijetlo rukama. Nazirale su se kosti. Oduševljavalo me. Jednom kasnije sanjala sam kako stojim nad velikim izvorom svjetla. Trudna. Gledala sam kako se dijete kreće. Smiješi. Mala curica. I bubna opna, čekić i nakovanj, moje uši, savršeno čuju, Slušam Bumbarov let. Dugo nisam svirala. Predugo. Klavirske tipke me zovu da ih dodirnem. ali moj mozak, moje sinapse, aksoni i dendriti, Mozak radi na više frekvencija istovremeno. Povremeno mislim da nas je više. Nikada nije dosadno. Imam s kim pričati. ne veruju u to što čujem: Procesiram informacije. I sama donosim zaključke. neko mi govori kako treba da dam svoj život. Ali život je čarolija! Kako je se odreći? Ne razumijem… za Bolje i Svetlije Sutra. Tko je definirao boljitak? Sutra je uvijek sutra. Daleko. Danas je bitno. Idem potražiti svijetlo. Voja Antonić |