Srijeda.
Dan 22. (8. nakon inseminacije. treće.)
Male stvari.
Prva asocijacija. Napisana je čitava edicija priručnika za život na tu temu. Male stvari. Male stvari na poslu. Male stvari u domu svom. Male stvari u ljubavi. Male stvari za žene. Ne mari za male stvari za muškarce. Ne mari za male stvari za tinejdžere.
Da zavirim u jednu... Male stvari za žene.
Nakon godina i godina borbe za ravnopravnost s jačim spolom, žene mogu konačno odahnuti i reći: danas sam ekonomski neovisna, samosvjesna, imam svoje vlastite izbore i donosim svoje odluke, mogu izabrati hoću li se udati i hoću li imati djecu. Međutim, što učiniti kad ostvarite sve unaprijed zacrtane ciljeve, imate predivnog i dobrog muža, djecu na kojoj vam drugi zavide, uspješnu karijeru i kuće iz bajke, ali još uvijek niste zadovoljni? Što ako vas neizmjerno živcira to što vaš idealni muž ne zna popraviti usisavač, ako vas djeca svojim svađama izluđuju, vi svaki dan započinjete vaganjem, prijateljice su vam obične tračerice a vi jednostavno imate previše obveza da biste uživali u životu?
Nekako mislim da sama mogu smisliti učinkovita rješenja. Bez knjiga sa samopomoć. Ne želim rješenja životnih zagonetka pronalaziti u knjigama pisanim poput kuharica. To ih čini manje zanimljivima, neinteresantnima.
Sitnice koje on ili netko iz kruga bliskih prijatelja čini zbog mene.
Kava. Razgovor. Poruka.
Knjiga koju sam slučajno spomenula. Novi roman omiljene spisateljice.
Cvijet koji biva osuđen na više-manje sigurnu smrt kada dolazi pod moju skrb.
Poklon pod borom (da, još uvijek mi trebaju!).
Pismo prijateljice iz Beograda. Nismo se vidjele deset godina.
Još klapamo. Osjećam bliskost među redovima.
Mjesto na kojem sam (najčešće virtualno) upoznala divne žene. Stranice Udruge RODA i pripadajući Forum.
Prostranstva bloga.
Pokušala sam nekoliko puta napisati listu svih kojima rado svraćam. Previše vas je!
I onda… upoznam nju. Učiteljicu. Mladenku. Majku.
Toplu i prekrasnu.
Htjela sam s njim podijeliti taj susret. Djeliće razgovora. Moje oduševljenje.
Mislila sam pričekati vrijeme samo naše. Subota ujutro. Kava, novine i razgovor.
Vozili smo se jutros u bolnicu podići otpusno pismo. I riječi su same krenule.
Ponekad pomisli kako je moja želja za djetetom prejaka. Preuranjena. I da ništa drugo ne postoji.
Misli da imamo vremena. Da će se desiti. Jednom.
I on želi. Ali se boji da će me zbog moje želje izgubiti.
Bilo mu je drago što sam se našla s njom.
Što smo razgovarale.
Tražila sam da razmisli. Privikne se na ideju.
Rekao je da. Samo... sačekajmo proljeće.
Ovo da mi znači puno više od onog izrečenim pred svećenikom. Obećanje koje ljudi tako lako krše i zaboravljaju.
Ponovo je potvrdio da me voli. Bezgranično. I da će napraviti sve da budem sretna.
A ja ga volim zbog toga. Još i više.
Post je objavljen 17.11.2004. u 15:24 sati.