"Nebo iza neba" - zbirka pjesama
|
Obojana tišina
Izvor:internet Magleno jutro naizgled sivo, tišina je obojana i sve je živo. Dva mokra maslačka zagrljajem se tješe po zelenoj travi crveno lišće zadnji ples pleše. Rosne kapi na paukovoj mreži biserne niske nižu, i sve je stvoreno da božanskost učini nam bližu. |
Zvjezdani pogled
Autor slike: meni nepoznat (Blue?) Kad mi se u duši svemir ogleda Stopljena s njime kao ukopana stojim Sva ustreperim od tog zvijezdanog pogleda, Sunašca daleka u sebi ja brojim. Ne vidi mu se kraja, ni početak svega A duša bi moja sve željela znati U sebi slutim, podno velikog sam brijega Kojeg nikako umom da shvatim. Što je to čime pogled svoj zaklanjam? Kao prepreka il' štit od mene same, Koje s vremena na vrijeme čudesno uklanjam A svjetlost zabljesne usred mraka, usred tame. Tada se kroz dušu provuče, svijet jedan novi Tko zna kojim čudom on je rođen, Kroz njega jedrenjak moje duše plovi Kompasom nutrine oduvijek vođen. U očima se zrcali sve stečeno znanje Paperjasta duša treperavo diše, Jedan treptaj i sve nalik je na maglene sanje O kojima stih uspomenu piše. Kad mi se u duši svemir ogleda Stopljena s njime kao ukopana stojim. Da mi je zadržati tren tog zvijezdanog pogleda, Kad sunašca u sebi u svjesnosti brojim. |
Svjetlosna mreža
Autor slike: Autumn Skye Morrison, "Light Work" , 61"x38", acrylic on canvas, 2016 Svjetlost tkaju vrijedne ruke Nevidljivo oku tkanje Sve iz srca, I bez muke Usred Duše grade zdanje... Od kamena ono nije, U njem nema niti buke, Iznutra ga sunce grije Svjetlosne su ove ruke! Svaki pokret mrežu tka Zlaćani je konac spaja, Pun dobrote i bez zla Od početka sve do kraja. A čim tkanje se zgotovi Mreža mir svoj širi dalje, Tamom, gdje još hode ratovi Svjetlost svoju ona šalje... Tkaju svjetlost vrijedne ruke Srcu vidljivo je ovo tkanje, U radosti i bez muke Rođeno je novo zdanje Kristalni atomi sjaje Kroz Tišinu poju OM Duša duši Svjetlost daje Usred Mreže naš je dom. |
Sve je Tvoje
Autor slike: meni nepoznat Bože Sve je Tvoje… Zrak koji dišem Tijelo koje nosim Stih svjetlosni kad s ljubavlju pišem Milostivost za koju, kao prosjek prosim…. Planeta Zemlja na kojoj, U trenu ovom obitavam Zadivljenost kad divim se kreaciji Tvojoj San koji snivam, kad u miru spavam… Sve je Tvoje… Posljednja kap vode Na usnama žednim, Anđeli što dušu moju vode U trenucima, duši mojoj toliko vrijednim… Hrana, voda, šećer i sol Sva radost i utjeha Patnja i bol… Kad pomislim Kako sve je moje, Daruješ mi sebe u oblacima prepunim' oluje I tad zavapim Tražim pomoć dozivajući ime Tvoje, Energije ritmično kroz mene prostruje! U nutrini začujem riječi: „Raširi krila Prepusti se kiši Budi bonaca, kao baršun, kao svila U nabujaloj rijeci kapljica mila I teci, samo teci… Kojim god da smjerom kreneš I kad tamom korak hodi Kad posrneš, ili s puta skreneš Sjeti se da sve je Moje Misao te Moja vodi!“ Bože Sve je Tvoje! Postoji li išta u čemu Te nema? Podsjeti me uvijek da Svjetlo sam Tvoje Kada duša zamrači se I prekrije ju sjena! Jer sve je Tvoje, I zrak koji dišem, Tijelo koje nosim, Stih ovaj svjetlosni Što upravo ga Tebi pišem! |
Lađar
Lađar na lađi neznanog imena Posjećuje zemlju u daleka vremena Veslo kad udari po staklenoj vodi Mine jedan vijek Drugi vijek polako već hodi ... Ogledava se u zrcalu od zaleđenih kapi Mozaik života bivših što polako sad hlapi Pita samog sebe; „Zar sve to duša prolaziti je htjela?“ Začuđen snagom volje što ostade cijela ... Lađa nježno zapljuskuje Stvaraju se vali ... Prikazuju se litice i mirni morski žali Ovo mjesto smiraj nudi Odmor prije puta Ovaj Lađar ima dušu koja obožava da luta ... Lađar i lađa nedjeljivi su Čine nešto vrijedno ... Olujna su mora pomogla da postanu Jedno! Neraskidivim su konopcem usidreni u Duši Stvoreni u prkos strahu koji zna da guši ... A bilo je i teških dana ... Punih borbe, ratovanja, smrti U mislima Lađar po prošlosti vrti… Visak na lancu od karika zlatnih Izgovorenih teških riječi Pogrda raznoraznih ... Mjesečina isplela je svjetlosni put Podsjeća Lađara da ne bude ljut Jer ne postoje na ovom svijetu dvije iste lađe Kad to shvate ljudska bića Neće biti rata Neće biti svađe ... Lađar u lađi neznanog imena Posjećuje zemlje u daleka vremena Veslo kad udari po staklenoj vodi Mine jedan vijek ... Novim životom polako već brodi ... |
Blog ne funkcionira
Proba |
PRED VRATIMA RAJA
Autor slike:meni nepoznat Nadomak vratima raja Na početnoj stanici Ili onoj, na kraju samog kraja, Duša propitkuje sve prohodane pute One prašnjave, nemirne, uzavrele, ljute Prisjeća se staza satkanih od zlaćanih niti Kad je znala bivstvovati u vlastitoj Biti Vrata samo što odškrinula nije U ključanici nema ključa Kroz nju žarko sunce sije Poziva na hrabar korak kojim sve se mijenja Ali plug od darme ukopan je U karmi od stijenja Polako se stijena mrvi, Šljunak Pijesak Prah I kroz ovu spoznaju nestaje sav strah Od prosudbe I osude koje ne postoje Prohodani životi sklad dugine su boje Kao pali anđeo pred vratima raja kleči Ne moli za milost Već za snagu unutarnju, koja dušu liječi, Svjetlosni je ključ nadomak njenih skuta Još nijansu nježnu treba Da ne bude kruta Poželi da potok je što kroz šumu teće Ružin grm mirisni, kao poljsko cvijeće Kad aurom osjeti biće koje pati Jedino što u tom trenu duša može dati Ono što sakupila je kroz bezbrojne živote Ljubav Svjetlost Mir I zagrljaj dobrote. Vrata raja jedino se nutrinom otkrivaju Sve dok to ne spoznaju Duše tiho snivaju Nadomak vratima raja Na početnoj stanici Ili onoj, na kraju samog kraja. |
IME
Autor slike: meni nepoznat Kojim imenom si se zvala Kad za postojanje ovog tijela nisi znala? Jednakim imenom kao i samo Postojanje Imenom koje označava Istinu i Znanje… Kojom tintom ispisano ti je bilo ime Na kojemu papiru i sa čime? Energijom prepunom valova i rime, Svjetlosnim kodom što plovio je Oceanom svijesti Kao što danas plovi se brodom Kojim još uvijek možeš, u nutrini, samu sebe sresti Kojim vremenom mjerila si životni tok, Kad nije bilo stresa i svega što stisnuto je u određeni rok? Zašto bi Postojanje granicu postavljalo U vremenu bez vremena, sve se je obnavljalo Kad puninom vlastitom zaželjelo je prestat' rasti Jer do tada spoznalo je što to znači Bujati i cvasti Snagom samog Postojanja u Bitak se pretočilo Jer u Njemu iz Njega ono se rastočilo Sve u Svemu ostalo je kao što je bilo Iz Svjetlosti u Svjetlost iznova se slilo Kao što i sada, u ovome trenu Budni dio ljubi dušu, usnulu i snenu Kroz prisjećanja i pitanja ona se obnavlja Gdje zarez je stavljen, putovanje nastavlja Kojim imenom si samu sebe zvala Kad za postojanje ovog tijela nisi znala? Jednakim imenom kao i samo Postojanje Imenom koje označava Istinu i Znanje… |
BITI SRETNA, BITI CIJELA
Autor slike: meni nepoznat Jednom… davno… U pradavna vremena Kad nebom smo letjeli kao ptice bijele A duše znale za Jednotu Osjećale da su cijele, Jedno s Jednim S Bitkom i tijelom, Kao zvuk probuđen dok pleše Tibetanskom zdjelom… Jesmo li se pogubili u mislima našim Počeli sakupljat ono čega sad se plašim, Kroz živote putovali s teretom sve težim Od kojeg se ovog trena u sekundi naježim Pa bježim…bježim… Vratim se kroz misao u pradavna vremena Slušam žubor tajanstveni Da 'l potok je… il' stijena, To što šumi, pa zastaje, kapne kap po kap A ja želim da me grli taj svjetlosni slap Kad sam nebom letjela kao ptica bijela Duša bila jedno s Jednim Osjećala što to znači Biti sretna, biti cijela… |
PUTOVANJE DUŠE
Autro slike: meni nepoznat Vijugavom cestom plovi duša moja Svaki je zavoj pun duginih boja Koje nebo preslikava na moj sklizak put Čas tamno je obojen, čas zlaćano je žut. Na pola sam puta, možda sam na kraju Kao da je prosinac, a za tren sam u maju Izvana, iznutra, mješavina boja Duša u odjelu šarolikog kroja. Svaki šav te halje, svoju tajnu krije Jedan tanak kao vlas, u njem boj se bije Neki drugi kao rana, kanjon pun je zlata Sakupljenog onih dana, što prepuni su bili rata. Ima šava nevidljivih, svih boja, veličina Oboji ih svjetlost što dolazi s visina Maleni haljetak duše, sad izgleda k'o krinolina Koja klizi, valcer pleše, dok joj svira violina. Stopljena sa stazom svojom, u trenu sad smo Jedno Oblak, kiša, munja, grom, sve jednako je vrijedno Kao Svjetlost što me ljubi kroz mješavinu boja Dok putujem kao duša, u odjelu šarolikog kroja. |
JASTUK OD SAVJESTI ČISTE
Autor slike: meni nepoznat Da utoneš u miran san Dovoljan je Jastuk od savjesti čiste U ovoj priči, nitko nije sam, Ljudi dragi Još uvijek vi svjesni niste! Na jednoj strani je lovac Na drugoj… srna i lane, Na jednoj strani neustrašivi borac, Na drugoj oni što strahom vas hrane. Podijeljeni tako u tabora sto Nitko nikome ruku ne pruža Već podmeće nogu Na ionako sklisko tlo Daruje se trn, a ne mirisna ruža. Vjekovima traje To poznata je igra skrivača Koja uzima sve, a ništa za uzvrat ne daje Osim tuge, boli i plača. Čovječe! Razbudi se! Ovo nisu vremena, za stajanje po strani! Sjeti se… Netko je uvijek uz tebe Čuva te… Grli… I brani! Dovoljna je jedna jedina riječ I jastuk od savjesti čiste Da može se u miru na njega leć'... Vi svjesni toga još niste! |
Mjesečina pjesnikovih snova
Autor slike:meni nepoznat Mjesec je pred zoru najsjajnije zablistao Po pjesnikovim snovima stranice listao Prva strana… samo praznina Na drugoj uz nju, mir i tišina Na trećoj uzdah on je ostavio Mjesečinom bajnom snove pozdravio I odjednom stranice treperavo dišu Zvjezdanim slovima sanjivo pišu Na četvrtoj stranici odloženi kist čeka Da uhvati ga u vir od akvarela rijeka Na strani petoj, duša simbol iscrtava Energije pristižu kao nabujala lava. Mjesec je pred zoru snove obasjao Namignuo Prošetao Na trenutak zastao Po pjesnikovoj duši stranice pisao Stavio zarez, točku obrisao… Hodočasti kroz misli, dušu i snove Mjesečinom ispisuje stihove nove. Jer zna da nadahnuća su k'o mjesečeve mijene I pjesme se rode, kad za njih dođe vrijeme. Mjesec je pred zoru najsjajnije zablistao Po pjesnikovim snovima stranice listao… |
Milijun oceana
Autor slike: meni nepoznat U mojoj nutrini milijun oceana A svaki od njih udara o stijene A stijene… Nepostojane Nevidljive Protočne kao vrijeme… Čas nalik su na vulkansku lavu Koja u dodiru s vodom zakipi Pjenušavu crvenu oboji u plavu U nutrini pukotina, Zastenje Zaškripi I u toj pukotini ocean se rađa Malen Nemiran Željan slobode U njegovoj dubini već stvorena je lađa Raspetih jedara, željnih da brode. U mojoj nutrini milijun oceana A svaki od njih, Nov ocean stvara, Svjetlost ljubi mjesto, Gdje vladala je tama Kroz pjesmu novu, o poljupcu progovara. Svakom rimom udara u stijene Stijene… Nepostojane… Nevidljive… Protočne kao vrijeme… |
Bože spuštenih vjeđa
Autor slike: meni nepoznat Pišem Ti pjesmu, Bože spuštenih vjeđa U vremena ova teška Čini se da svjetlost je sve bljeđa i bljeđa A život ljudski kao odabrana greška Šutiš… Smiješak lagani na usnama treperi Znaš... ili tek slutiš Sekundu kad odabrati ću Biti čovjekom ili postati nalik zvijeri Biti čovjekom, što to znači? Pružiti ruku slabijemu, kad osjetimo da smo jači Pokloniti osmijeh, radost neka blista Spavati snom pravednih, jer savjest je čista Nahraniti dušu i tijelo gladnih Pružiti toplinu, za doba noći hladnih Utjeha biti onome tko je traži Riječ i djelo u suglasju pokaži I ne boj se prepreka i zamki Molitvom ćeš koračati Ma koliko da led je tanki I po zaleđenom Oceanu božanske svijesti U Svjetlosti…jednom u tišini… Pogledati u sebe… Boga susresti… A zvijer? Prepoznaj trenutak kad ona se rađa Uzburkana tad' tvoja je unutarnja lađa Valovi je udaraju o kamene hridi Niti duša išta čuje Niti duša išta vidi Prepoznaj u sebi taj trenutak sljepila Mamac ti je bačen, poput opijuma, ljepila Toneš tada sve dublje i dublje Za buđenje sad potrebne su posebne trublje Pišem Ti pjesmu, Bože spuštenih vjeđa Tek jednu je u nizu Sve dok riječima oslikavam Znam da si mi blizu Osjećam tvoj treptaj mada trepnuo nisi Gdje god da se okrenem U svem stvorenom Ti si… |
Pričat ću ti o Bogu
Autor slike: Juan Ferrandiz Pričat ću ti o Bogu Gdje god stignem Kad god mogu Pisat ću o Njemu pjesme Svjetlosne i sjajne Nek' u srce trag donesu Poput zvijezde sjajne Posebno, za trenutke kad potonu lađe, U tom trenu Svjetionik ja ću biti Brodolomcu spas Put do kopna nek' pronađe Pjesme neće glasne biti Neće ih prepoznat svatko Sve će se iz srca sliti Grlit će te nježno, slatko A ti uživaj, kreni dalje Načina je bezbroj da se ljubav šalje Ovo je tek djelić priče s Nebeskih daljina Gdje potoci stihova teku Piše ih Tišina… Pjevat ću ti o Bogu Gdje god stignem Kad god mogu… |
Anđeoska klupica
Autor slike: meni nepoznat Na drvenoj klupici anđeo sjedi Prolaznike promatra, pa nešto proslijedi Nevidljivom tintom ispisuje po zraku Vjetrom pošalje, zabilješku svaku. Prema nebu, prema gore Strpljivo on grije guzu, cijele noći sve do zore. Baš je danas sjeo I poduže čeka Klupa je stara i nije baš meka Kao oblak plavi na kojem on spava Od čekanja ga već zaboljela i glava. Malene je nogice prekrižio lako Da krilca su otežala, ne vidi svatko Samo šumske vile što kriomice vire Dok su ljudi kao slijepi, hodajući žmire. Tu i tamo malo dijete na klupicu sjedne I bakice stare, umorne i žedne Popričaju s anđelom jer ga srcem vide Drugi kad ga ugledaju, kao da se stide Na glas reći cijelom svijetu da anđeli postoje Izabrali su živjet šutke, glasnosti se boje. Na drvenoj klupici anđeo još uvijek sjedi Prolaznike promatra, pa ljubav proslijedi Onu koju dobio je od djeteta i bake stare Pošalje ih onima što za njega ne mare Možda će i oni jednom pored njega sjesti Strpljivo on čeka Zna da će ih sresti! Malene je nogice prekrižio lako Ugledati ga može apsolutno svatko! |
Dvije lutke
Autor slike: meni nepoznat U kanti za smeće dvije su lutke Prolaznici ne primjećuju Prolaze šutke Nalik su na ljude današnjih vremena Zaleđen prizor Priljubljenih ramena Bez ruku, dlanova, dodir im je stran I obje su stale u taj neobičan „stan“ Plastičnu kantu za odbačeno smeće Ukopane u njoj U svom trenutku sreće. Možda su ostavljene, onako, na brzaka Možda ih je umjetnik pažljivo odložio Djeluju kao ljudi na okončanju braka Čiji ispit nijedno od njih, nije položilo Priljubljenih lica Napućenih usnica A poljubac nikako da pretoči se u djelo Tek donji dio obje lutke, na mjesto je sjeo. Pored njih iz drugih kanti, višak smeća viri Oni ne primjećuju, jer oboje žmiri Pa se pitam što je višak u njihovoj priči Nevidljivi dio tijela Ili vidljiv, Koji na nas, ljude današnjice Uistinu sliči? U kanti za smeće dvije su lutke Prolaznici ne primjećuju Prolaze šutke Tu i tamo nekome su zanimljiv prizor Sadašnjosti? Budućnosti? Tren prošlosti uhvaćen kroz unutarnji retrovizor? |
Pod anđeoskim krilom
Autor slike: meni nepoznat Sjedim na balkonu Pod anđeoskim krilom Pijuckam sok od cikle Ležerno, sa stilom Svijet se oko mene budi Tišina se pretvara u zvukove kotača Moje tijelo istog trena Za slatkišem žudi Pojela bih sada barem dva Rum čoko kolača Na dijeti sam Ali danas je petak! A za nju je najbolji ponedjeljak dan Ja dižem se kao metak Da ostvarim svoj san Hmhhh.... Ormar je prazan, nema slatkiša A u frižideru nema niti slaniša Samo cikla, paradajz i paprike dio „Dejavu trenutak“ koji se već zbio. Dijeta se nastavlja A još započela nije Na balkonu čudan zvuk, netko mi se smije Čistina, praznina, niti žive duše Tihi povjetarac počinje da puše Sok od cikle na stoliću Iz čaše me gleda Kažu ako voliš ciklu Kosa nije sijeda Niti šlaufić oko pasa ti imati nećeš Još ako i usput psića svojega prošećeš. Sad odmori malo Na balkonu pod anđeoskim krilom Sok od cikle pijuckaj Ležerno, sa stilom Kao da je panaceum ovoga života Pod anđeoskim krilom, znaj, Čista si ljepota |
Radosna vrba
Autor slike: meni nepoznat Rasplela je svoje smaragdne kose Sunčevim sjajem okitila grane Kao maleni dragulji, kapljice su rose, Na svakom listiću bar po jedan stane. Vjetar kad zapuše kroz lelujavu kosu Nakit zatreperi svjetlošću obasjan Lahorastim dahom on poljubi rosu Izađe iz krošnje strastven i glasan. A granje se njiše, radosno poje Doziva u krošnju dvije ptice male Koje će na njima sviti, sad gnjezdašce svoje, I veselim cvrkutom svemu se zahvale. Vjeverica baršunasta skakuće po travi I ona je u krošnji učestali gost Plodnost šumskog drveća na ovom mjestu slavi, A grančice joj služe k'o čovjeku most. Leptiri i bubamare lepršaju sneno Na vrbinoj su kosi ukras svakog dana, Povremeno zaluta i plavetno vreteno Često smiraj ovdje potražim i sama. Zašto joj je čovjek tužno ime dao? Kad su kose njene radosti sjaj, Kao da ljepotu ovu prepoznati nije znao, Kad ugledaš vrbu, prolazniče znaj! To radosno je biće Treperavo zrači Podno krošnje stani Osjeti je na tren Dok upijaš snagu, spoznaj što to znači Dobiti kroz žamor granja blagoslov njen. Nećeš je više nazivati tužnom Jer je tuga duši njenoj nepoznati pojam, Niti ćeš je ikad više doživljavati ružnom Ispunit će tebe sasvim drugi dojam. Rasplela je svoje smaragdne kose Sunčevim sjajem ispunila grane Ko maleni dragulji, kapljice su rose, Koje duši mojoj uzdah uvijek izmame. |
Neznalica
Autor slike : meni nepoznat Neznalica sam, Novčanik pun novčića materija mi je strana Kao da uronim prste u vruć pijesak Otvori se neka stara rana A vrelina pijeska sve jače me žari Začujem tad riječi:“ Za ovakvo blago ti ne mari, Jer jednog ćeš dana odšetati bez njega, Ono ostati će iza tebe Kao vidljiv dio pješčanoga brijega Sve ono što vrijedi, što duši je drago Skriveno od očiju je Kao najčuvanije tvoje blago“ Neznalica sam, Kad zašutim jer tišina mi je draža Od govora, buke, ispraznih riječi Začujem tad šapat:“ Riječi su teške Izgovorene britko bez gramatičke greške, A mogu biti mekše od najmekanije vune Milovati nutrinu nježno, poput strune, Vrijednost je ova tvojoj duši draga, Kad jednom odšetaš van tijela Bit će dio sakrivenog blaga Koje će za tobom u vječnosti teći, Zato uvijek pripazi kako biraš svoje riječi“ Neznalica sam, Uvijek kad podignem pogled prema gore Zaslijepi me Svjetlost nebeske zore, Kao osoba bez vida u nepoznato kročim, Zaogrnuta plamenom u njemu se smočim, Začujem tad šapat koji dušu liječi: „ Zaslijepljenost tvoju mi skupa ćemo preći Jer kada ne vidiš sjaj izvanjskog svijeta Iznutra progledaš, svaka čestica je sveta I sva Znanja stopljena u Jednom Ono su što dušu tvoju čine toliko vrijednom. Jer jednog će dana svi odšetat iz tijela, Sad pravi je čas da budeš ono, što oduvijek si htjela, Čovjek, žena, duša… svjetlost Božjeg dlana Čiji zagrljaj poželjet će i najtamnija tama“ Neznalica sam Kad god pomislim koliko malo znam o svemu Naiđe taj šapat, nalik je na sjenu Čas ga ima, Pa se čini kako trag se njegov u dubini gubi Odjekuje kroz dušu:“ Ljubav daruj, sama ljubav budi…“ |
Pjesma nenapisana
Autor slike: meni nepoznat Jednom davno Bila sam pjesma nenapisana A riječi su ipak kroz mene plovile Sve dok rukom Tvojom ne postadoh ispisana Na svjetlosnu udicu one su se ulovile, Pa od toga trena U mrežu Tvoje ljubavi, Ljubav je moja zapletena Dok noću zaranjam dubinama svojim U potrazi za biserom nutrine Udahe i urone nevješto brojim Svakim je udahom sve više pitanja Izdahom putujem, Sve više je skitanja Kojima pratim nevidljive stope Sjetim se na Te, kad kazaljke se preklope Sjećanja naviru kao bujica riječna I na tren osjetih da znam, Ljubav je ova vječna… Jednom davno Bili smo pjesma, Ti i ja kao Jedno Onda sam ja zaboravila što duši je vrijedno Odletjela sam iz te pjesme samo na tren I nečemu nepoznatom do tada, Postala isuviše lak plijen Duša je ušla u ulogu žrtve Postavila granice, iscrtala crte Vječnost je pretvorila u kratak hod po žici Na krilima zavidjela leptiru i ptici Sve dok nije utihnula u sebi Tog trena započela povratak ka Tebi, Jedinoj Svjetlosti, jedinoj rimi I postala pjesma u vlastitoj Tišini Sad riječi ponovno kroz mene teku A Ti, Oceane moj, Iz oduvijek u zauvijek, grliš ovu rijeku. |
Lovac na oblake
Autor slike : meni nepoznat On putuje svjetovima, oblake lovi A oblaci su nestašni kao i snovi Čim jednog sustigne, drugi utekne Negdje na nebu novog prijatelja stekne Pa udruženo bježe pred usamljenim lovcem Kojem plaća ne pristiže uplatom ni novcem Nego od svakog uhvaćenog oblačka On na dar dobije dio sunčanog tračka, Koji je ulovljen bio međ' pahuljastim svijetom Kad oblak je odlučio zatamniti dan Prosuti se kišom, travnjakom i cvijetom, Pokloniti sebe kao oblačasti san. On putuje dalje, oblake lovi... Pokušava zatočiti slobodan let Pa oblak plavičasti krletkom sad plovi Kao u vazi otkinut' cvijet, Koji je sa nebom dodir izgubio Ne sjeća se više što svrha mu je bila Kad svojim je kapljicama svod nebeski ljubio Putovao njime bez perja i krila, Samo ga je vjetar u daljine tjerao Poljupcima snažnim uzdrmao nutrinu Ne znajući što je tim dodirom smjerao Kapima poželio zemaljsku blizinu. Oblaci namreškani zatočeni stoje Prepušteni lovcu, jer ga se ne boje! Pušteni će biti u nečiji san Zaboravljeni opet kad osvanut će dan, Kako bi se iznova već stvorili sutra U nekim drugim snovima, Putovali do jutra Na maštovitom platnu unutarnjeg neba. Lovac na oblake Baš on nam sada treba! |
Ništa, baš ništa...
Autor slike: meni nepoznat Pitala sam anđela svog: „Što anđele tražiš od mene?“ U duši odjek je šapata tvog: „Ništa, baš ništa… Osim ispuniti svo tvoje vrijeme, Poljupcima svjetlosnim što preci ti ih šalju, Kad bezvremenim stazama putuju do tebe Ne bi li kroz dimenzije preletjeli udaljenost najdalju I kao dar, poklonili ti, taj mrvičasti dio sebe. Ništa, baš ništa… Osim molitve kojom zahvalu izustiš Pa njome zaogrneš nevidljive svjetove I pri tome tugu s duše otpustiš Kao tek procvale trešnjine cvjetove. Ništa, baš ništa… Što zemaljskim bi novcem kupljeno bilo U tom Ništa cijeli naš je svijet U kojem se zbiva, sve što već se zbilo, A hod po životnoj stazi nalik je na let. Kojim te pozivamo u kraljevstvo naše Bez krune i kralja, bez ikakve granice Gdje piju se kapi iz svjetlosne čaše A duše su razigrane, plodne oranice. Na kojima je posijano sjeme života Iz kojeg se rađa sva Ljubav svijeta Ništa… u kojem krije se ljepota Baš ništa…u lotosu koji upravo cvijeta.“ |
Kako reći nekome...
Autor slike: meni nepoznat Kako da ti objasnim što osjećam Jer osjećaji su naši poput paučinastog tkanja Ono što dušom osjetim kao Svjetlost U duši tvojoj tek prolaznost je neka Nemir, mašta ili samo sanja Kako da ti pokažem put kojim moja duša hodi Jer putovi su naši dva paralelna svijeta Jednim moja duša kroz osjećaje brodi Na tvom putu, duša moja možda joj i zasmeta Kako da ti kažem nešto, što neizrecive je rime Opjevano po bezbroj puta na svim jezicima svijeta Ionako ćeš odmahnuti glavom i reći: „Što ja sad imam s time?“ I ne znajući da latice smo jedinstvenog cvijeta I putujemo tako kroz eone, vjekove i dane U sudaru dva svijeta možda nastat' će i jedan novi U trenutku kad stope se sva svjetla i sve tame Jedrenjak ljubavi počet će da plovi I kako da ti darujem osjećaj kao kristal čisti, Kad različitost nas u ovom svijetu dijeli Ona različitost u kojoj smo sljubljeni a isti Obojeni tamom… šareni… a opet, svjetlosno bijeli… |
Pjesma
Autor slike: meni nepoznat Svjedok prošlih vremena Sadašnjeg trenutka Prepuna tišine Lakoće Strasti Ili teškog bremena, Koju u budućnosti netko pročitao bude I prema ritmu riječi prosudio Neznanog pjesnika… Događaje… Ljude… Pjesma Leptirica plaha koja preobrazbu nudi Dok čitaš ove riječi Sama riječ budi… Nadoveži se ritmom srca na otkucaj rime I biti ćeš ponesena Opijena Začarana ti njime. U ritmu je kod, samo duši čitljiv, Kao bambus na vjetru on je savitljiv Ukomponiran u slapu oživljenih riječi Kad stopiš se s njim, počinješ teći, Kako ponireš sve dublje i dublje Sad odjednom čuješ zvuk nebeske trublje Frula si u koju udah je ubačen Kad stih udahneš, tek onda je shvaćen. Pjesma Čujno nečujna šapat svoj ti nudi Kad pročitaš pjesmu Sama pjesma budi…. |
Prepuštena
Autr slike:Košarić Željka / Safiris; akrilik 50x60cm "Prepuštena" Bez suvišnih pokreta Bez suvišnih riječi Prepuštam se Energiji I nastavljam s njom teći... iz zbirke pjesama "Zvjezdani šapat duše" |
Svjetlosna Mreža
Autor slike: Autumn Skye Morrison, "Light Work" , 61"x38", acrylic on canvas, 2016 Svjetlost tkaju vrijedne ruke Nevidljivo oku tkanje Sve iz srca, I bez muke Usred Duše grade zdanje... Od kamena ono nije, U njem nema niti buke, Iznutra ga sunce grije Svjetlosne su ove ruke! Svaki pokret mrežu tka Zlaćani je konac spaja, Pun dobrote i bez zla Od početka sve do kraja. A čim tkanje se zgotovi Mreža mir svoj širi dalje, Tamom, gdje još hode ratovi Svjetlost svoju ona šalje... Tkaju svjetlost vrijedne ruke Srcu vidljivo je ovo tkanje, U radosti i bez muke Rođeno je novo zdanje Kristalni atomi sjaje Kroz Tišinu poju OM Duša duši Svjetlost daje Usred Mreže naš je dom. |
"Kapi rose" - nova zbirka poezije u digitalnom izdanju
Izašla je još jedna zajednička knjiga poezije KAPI ROSE, u kojoj se uz moje pjesme nalazi i par mojih slika. Ovim putem se od srca svima zahvaljujem na još jednoj lijepoj suradnji uz svjetlosni zagrljaj Jadranki Varga i dr. Zlatanu Gavrilović Kovač, Anđi Jotanović, Tanji Repinac. Hvala mojoj dragoj prijateljici Maji Laboš na suradnji oko lekture te g. Grbac Nenadu na uređivanju knjige!!!HVALA RIJEČI AUTORA -ŽELJKA KOŠARIĆ-SAFIRIS Preko dragih prijatelja Jadranke, Anđe, Tanje i Zlatana, svijet poezije iznova je otvorio vrata za jedno lijepo zajedništvo te se svima od srca zahvaljujem. Posebnost ove zbirke je ta, što po prvi puta uz svoje pjesme objavljujem i autorske slike, nastale u zadnjih godinu dana. U svakoj kapljici akrilne boje utkana je jedna riječ, a slika kao i pjesma često puta šapuće nećujnim šapatom ili ispisuje poruku nevidljivom tintom. Samo za Tebe Čarolija je stvorena barem na čas otposlana u Svemir kroz dugine boje i kist, i tinta i riječ, sada moj su glas kroz njih moje svjetlo, ljubi svjetlo tvoje. Željka Košarić - Safiris Zagreb, 27.07.2017. |
Rođenje Inspiracije
Autor slike: Ž.K. Safiris Kistom oslikavam beživotno platno Duginim bojama pokrećem klatno Koje zamahom širi čas svjetlost, čas tamu Ritmičnom kretnjom, s jedne na drugu stranu. I mogla bih se zakleti da platno sad pjeva Miris boja odašilje jedva čujan ton Između dva poteza Grom odjekuje, munja sijeva Sve odavno već znano srcu je mom… Inspiracija je rođena Bezbroj je puta obasjala moje staze Nevidljivom rukom, ruka je moja vođena Samo udomljujem cvijeće nutrine, Poput davno izrađene kristalne vaze. Akvarel mojih misli, želja i snova Iscrtava galaksiju bojama akrilnih kapi Vječna, neuništiva, rođena će biti Jedna inspiracija nova Jer u Oceanu blaženstva Ni najmanja kap nikada ne hlapi |
< | prosinac, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |