Rasplela je svoje smaragdne kose
Sunčevim sjajem okitila grane
Kao maleni dragulji, kapljice su rose,
Na svakom listiću bar po jedan stane.
Vjetar kad zapuše kroz lelujavu kosu
Nakit zatreperi svjetlošću obasjan
Lahorastim dahom on poljubi rosu
Izađe iz krošnje strastven i glasan.
A granje se njiše, radosno poje
Doziva u krošnju dvije ptice male
Koje će na njima sviti, sad gnjezdašce svoje,
I veselim cvrkutom svemu se zahvale.
Vjeverica baršunasta skakuće po travi
I ona je u krošnji učestali gost
Plodnost šumskog drveća na ovom mjestu slavi,
A grančice joj služe k'o čovjeku most.
Leptiri i bubamare lepršaju sneno
Na vrbinoj su kosi ukras svakog dana,
Povremeno zaluta i plavetno vreteno
Često smiraj ovdje potražim i sama.
Zašto joj je čovjek tužno ime dao?
Kad su kose njene radosti sjaj,
Kao da ljepotu ovu prepoznati nije znao,
Kad ugledaš vrbu, prolazniče znaj!
To radosno je biće
Treperavo zrači
Podno krošnje stani
Osjeti je na tren
Dok upijaš snagu, spoznaj što to znači
Dobiti kroz žamor granja blagoslov njen.
Nećeš je više nazivati tužnom
Jer je tuga duši njenoj nepoznati pojam,
Niti ćeš je ikad više doživljavati ružnom
Ispunit će tebe sasvim drugi dojam.
Rasplela je svoje smaragdne kose
Sunčevim sjajem ispunila grane
Ko maleni dragulji, kapljice su rose,
Koje duši mojoj uzdah uvijek izmame.