Danas sam bila u jednom posavskom zaselku na sprovodu. Dan hladan, mračan, maglovit....

I onda su mi na pamet pale neke slike sličnih seoskih groblja koje nikad ne bih upoznala da mi poznati, prijatelji ili kolege nisu pokapali roditelje, ili smo nažalost, kao danas, bili na sprovodu dotičnom/joj.

Jedna od možda čudnih stvari mi je bila što više nema starih žena u seoskoj starinskoj odjeći. Valjda je ovo današnje selo bilo preblizu civilizaciji. No, u selima blizu Samobora još uvijek ima takvih osoba. Doduše, stvarno su već stare, i s njihovom smrću ode običaj takve vrste odjeće... Šteta...

Što još htjedoh reći?

Ma ništa. Radim, radim, radim... ehhh.....

Ne mogu ostati imuna na priču o tome kako je HNB dozvolio da se na nekoliko sekundi odblokira račun, pa da se mešetari (a šta su drugo nego ljepše rečeno brokerske kuće) naplate. Ni više ni manje nego samo njih tri u nizu. Ne želim biti novinar - istraživač pa da provjeravam tko stoji iza koje brokerske kuće (a sigurna sam da se to zna u javnosti).

Ako se nakon neke sitne tužbe nakon čudnog telefonskog računa ili računa za odvoz smeća prije više godina, pa uz lihvarsku kamatu dozvoli da se bez pardona i najave blokira račun građana sa svim sredstvima, pa se ti braco moj ritaj i dokazuj gluhoj birokraciji da je tvoj dječji doplatak, invalidnina ili vozilo neophodno kako bi preživio do slijedećeg dana, ako svi grcamo u dugovima od kredita, a ruku na srce - sve smo te kredite više - manje zajeli, a ne lumpali i potrošili na kurve i pizdarije, onda mogu samo šokirano gledati.

Znam još jednu malverzaciju gdje je kroz blokirani račun (Slavonsko-brodske FINE, dok je sjedište poduzeća u Vukovaru, znači totalno druga županija i drugi Porezni ured) provučeno više od devet milijuna kuna, te se lova slila na račune dotičnog (koji je naravno vlasnik više poduzeća) koji je i doveo do cijelog minusa od dobrih stotinjak milijuna kuna, a ostali su dobili .

A neki su se mogli spasiti. Barem u dijelu da ne budu u minusu....

Dok je u istoj malverzaciji propalo više od tridesetak poslovnih subjekata, na cesti završilo više od tisuću radnika, nestalo više od milijun kuna (puuno više nego svota zbog koje su poljoprivrednici danima blokirali prometnice u HR), a višegodišnja budućnost jedne cijele zaostale regije otišla u dim - nikom ništa. Uz to je bila i novinarska blokada, pa o svemu ni a ni be...

I kad su odluke o određenim prebijanjima poreznih dugova dozvoljene u jednoj Poreznoj upravi, a iste takve u drugoj nisu, jer eto - šefu/šefici porezne se živo jebe za sitnu raju, ali će ta raja prva najebat kad dođe do prisilne naplate....

Neću dalje.

Ova država je definitivno vlasništvo nekolicine bogataša koji vode naše male živote kako im se sprdne. I bili jedni ili drugi na vlasti (a stalno se govori o tome da li će plavi ili crveni pobijediti, nema treće opcije. alternative su samo dvije) - onda možemo samo plakati....

Toliko o mojoj vjeri u pravednog političara, pravno reguliranu državnu upravu i bolju budućnost. Ajd fak. Selim se u Afriku. Tamo se barem zna - tko ima pušku - gazduje...

Baš sam loš izborni materijal za obradu. Hm.

Nit obilazim štandove s kuhanim vinom i (?) hranom, i tamburašima (na našem seoskom trgu danas nije bilo živih tamburaša, već samo iz zvučnika, buaaa, prevara!!) nit se podmićujem darovima.

A ima tu svega:

- "žutih" papirnatih maramica sa sloganima tipa "pun mi je nos..."
- "crvenih" labello za usnice, ne znam kojeg mirisa,
- ruža, karanfila i ostalog bilja (za prošle izbore mi htjeli uvaliti na izlazu iz Oktogona cijeli buket),
- o jabukama, bananama i ostalom voću - nećemo,
- prepostavljam da "plavi" dijele kao i prije - kišobrane, upaljače, navodno je jako teško doći do famozne plave marame...

U svakom slučaju, raj za penziće. Sjećam se da je i moj otac obilazio takva okupljališta svih mogućih stranaka, dovukao doma hrpetinu kišobrana (kad kiša pada i "suparnički" kišobran je sasvim o kej), farcajga, kemiskih olovaka. A što se najeo....

I nasmijao lokalnim političarima i njihovim nastupima.

No, najveća mi je želja vidjeti ono famozno energetsko piće sa kojeg se cerio predsjednički kandinat M. Bandić. E majke ti, tko li mu izmisli propagandni materijal...

Pošto se danas počelo s božićnim pjesmama na svim radio stanicama, vrijeme je da i Rudarka nešto poželi:

Ovdje se radi o izboru stvari koje mi definitivno NE trebaju, pa su zato i predmet mojih suludih želja (bute mi oprostili, ali je Guzda nekaj prefarbal u kući i počela sam lelujati, te mi se skoro pa priviđaju beli miševi), kad se mašta, nek' se mašta :

- na prvom mjestu definitivno iPad - stroj na kojem ne možeš raditi ništa pametno, osim gole zajebancije tipa čitanja novina, facebookanja i gledanja jubitoa
- drugo - jednu finu Furla torbu, onako - onu od 300 - 400 eura, stvarno nešto što mi nije potrebno, ali bi svaki pogled na nju grijao srce u ledenoj zimi
- treće - iPhone ili tako neko touch čudo s kojeg je teže telefonirati nego s telefonske govornice
- četvrto - jedan dobar parfem, nije da nemam, deseti ili koji već u nizu baš bi mi sjeo
- koloplet knjiga tipa dva metra Agathe Christie, Donne Leon, može i na engleskom (nažalost one moje i dalje smrde i izgledaju pomalo pogoreno)
- sad ćemo se malo i razmahati - može jedan produženi vikend u nekoj wellness oazi sa uplaćenim svim onim divnim masažama, saunama i mackanjima (tko je prošli vikend gledao onaj dobar film sa Queen Latifah gdje se ona kao brčka po Karlovym Varima?)

Cipele, čizmice i odjeća nisu predmet poklanjanja, pa o tome neću ovaj put...

Zato, uživajte u maštanju. Niš nas ne košta...

Kategorija posta: zdravlje & sex

Izumrijećemo!

Kako znam? Pa lijepo. Imam osjećaj da se ove mlade generacije ne razmnožavaju. Mislim ono da im se zalomi, pa eto... happy end do svršetka svijeta (ili barem prvih sedam, osam godina, pa rastava)...

Nekako se, zamotano u priču o karijeri i lagodnom životu, živi sve dulje s roditeljima ili s dečkom/curom bez obaveza braka, male djece, kredita za stan itd.

Ne. Ne možete mi ništa govoriti o tome da se nema za ovo i ono. Nije se imalo ni kada smo mi stasali. Niti Guzda niti ja nismo imali bogatu staru tetu u Njemačkoj koja bi nam posudila 30-ak tisuća maraka kao polog za kredit (obično je bio u visini jedne trećine ukupne vrijednosti), niti tatu koji bi nam u svatove poklonio Golfa. Nije bilo ni kredita, osim što si vešmašinu mogao kupiti na rate (čitaj: hrpu čekova koje si jedva dobio u banci nakon marifetkula prebacivanja više plaća na jedan račun, pa na drugi..).

Da ne spominjemo ratno doba kad se doslovno mjerila svaka sitnica, uključujući dnevne novine, finu salamu i bolji komad mesa. O da.

I kad sam bila tako happy što sam u lokalnom dućanu (onda se još Todorić uspinjao po ljestvici uspjeha zagrtajuć tulipane u svom stakleniku) kupila roza majice br. 72, jer druge boje nije bilo, ali je konačno to bilo nešto što je Nasljednik imao svoje, a ne dobiveno/posuđeno...

Zato dragi moji, nemojte previše kalkulirati. Ako se volite, ako ste skupa više od godinu dana, pa lijepo pobjegnite od svih, oženite se, napravite neko sitno slatko čudovište i stavljajte kamenčić po kamenčić na hrpicu.

Bit će nogometaša, biti će manekenki. No, da li bi se stvarno s njima željeli mijenjati?

Ajmo malo pljuvat po pušačima.

Pušači (cigareta, da se razumijemo) su osobe koje svoj porok žele podijeliti sa ostalim narodom. Pa se onda, zbog jednog pušača, među desetinom nepušača uvode nova pravila. Od toga da dotični smije pušiti, bez obzira što škodi zdravlju svima ostalima, do toga da se cijeli kafići pretvaraju u pušačke oaze. Pune dima. A zapravo je više nepušača nego pušača u njima. Obično uključujući i gazdu.

Jučer ujutro me oduševio pogled na prepuni NE pušački kafić u jednom zagrebačkom naselju (kafić Afrika na Savici), gdje se tražila stolica više.

Lijepo dođeš na kavu, pivu, sok, a da ti pri tome ne strada odjeća kao u ostatku tzv. pušačkih kafića. Je, znam da su svi ti lokali dobili dozvolu rada s obzirom na ventilaciju, ali šta ćeš kad se ta dotična ventilacija ne pali. Štede energiju.

Ovdje ću ipak navesti još jednu besplatnu reklamu. Svaki put kad svratim kod Lokina u Maksimirskoj (mislim br. 113) uopće se ne osjeti miris nikotina jer ventilacija konstantno radi. Osim što su konobari ugodni, profesionalni i rade u dotičnom kafiću već sto godina (što znači da su dobro plaćeni i zadovoljni), ugodna je i atmosfera i sitni znakovi pažnje tipa voća, malih sendvića, grickalica veseli. Mucho zadovoljna.

Da se vratimo tiraniji pušača, čak i na mjestima gdje je to strogo zabranjeno, npr. na jednoj našoj seoskoj lokaciji na poslu. Donešena su stroga pravila ponašanja i zabrana pušenja. No, ima jedan pušač, pa si daje pravo da puši u toploj prostoriji. To što ostalima smeta - jebajga. Ako se buniš, ispadneš pizda. Hm.

A lova se troši... na (samo)reklame.... pre-gro-zno.

Nije da volim komentirati išta što je vezano uz moj posao, no današnju situaciju moram opisati.

I to samo zato što se ne dešava samo meni/nama u preduzeću, već u svim poduzećima koje su kupili stranci. A bome i onima koji imaju definiranog vlasnika, a da to nije država.

Danas je trebalo biti u 9:00 u jednoj europskoj metropoli dovoljno udaljenoj od Zagreba da je polazak (i to s računom da se neće uletiti u najveći rush hour dotičnog grada) bio predviđen za 5 h. Kako smo, po naputku direktora morali ići naš četvero (u relativno malenom autiću, ako računamo prosječnog muškarca visine metar i osademset i raspona od 75 - 95 kg ne računajući moju malenkost koja je ipak sjedila naprijed ), zatim svi zajedno (znači, nismo imali vozača koji bi drijemao na zadnjem sicu i odmoran nas vratio doma) odraditi to što nam je već bio zadatak, te se isto tako vratiti u istom danu - sve se zapitam tko je tu normalan. Ili lud.

S obzirom da je meni trebalo dobrih sat vremena vožnje po magluštiti da uopće stignem na meeting point u predgrađu Zagreba, nemojte ni pitati kada sam ustala.

I biti svježna, bistre pameti i ekokventna (naravno, na stranjskom jeziku) nakon loše prespavane noći jer sam se bojala da ću prespavati budilicu u tri i nešto.

A sad malo da pogledamo unazad nekoliko godina:

Da se ista takva stvar dogodila do nedavno - npr. odlazak na neki kongres, simpozij ili slično događanje - lijepo bi se krenulo dan ranije. Čak dapaće, ne bi odradili puno radno vrijeme, već bi se spakirali i otišli u lijepo sređeni hotel u dotičnom gradu.

Pa bi malo prolunjali gradom, eventualno šopingirali (ženska ćeljad), nešto fino popili i pojeli, te lagano odspavali. Slijedeći dan bi bio rezerviran za sastanak aka kongres, te ako bi stvar trajala duže od tri popodne, sigurno bi se ostalo i prespavalo još jednu noć.

E, to su bila službena putovanja!!

No, Rudarka ne bi bila Rudarka da se nije veselila putu, koliko god je bilo naporno. I izazovu posla. Drugo, ja uvijek uživam kad neplanirano popijem kavicu u jednoj lijepoj europskoj metropoli, a čak sam usjela nagovoriti dečke da na kratko svratimo u Ikeu koja nam je bila na putu.
Di ćeš veće sreće...

Jebal vas muške taj nogomet.

Kad gledam utakmicu - doduše, uz put surfam ili kuham ili peglam ili nešto lagano čitam ili..., kako bih mogla komunicirati s muškim kolegama na poslu, ono - štani. Nitko da A spomene...

Naime, čak sam i ja, doduše u onoj minutaži oko onih tri gola, gledala posljednju važnu tekmu. Onu u Turskoj. Guzda je nešto drkanio po kompu, nezaiteresiran za Bilićevu bližu i dalju budućnost (nogometaši će se već snaći), te mi čak onako olako rekao da mogu slobodno gledati što želim.

No, kako su stvarno dobro igrali i zabijali te faking golove, a onaj komentator je izgubio glas od urlikanja (već sam mislila da će ga lupiti infarkt ili barem mala kap oliti moždani), tako sam i ja ostala gledati ovo čudo od naših. Tko im je što zaprijetio ili koju su faking tantru imali - ali trčali su kao ludi, dodavali loptu, pucali... da sad ja kao žensko ne objašnjavam tajne muškog zanata zvanog amatersko komentiranje nogometnih pravila i igre.

A ovi moji na poslu - ništa. Ni da bi spomenuli tekmu, pa da se ja kao znalac koji je gledao pokažem pametna.

Vele svi - kao onaj Bilić kojeg svi smatraju lijepim, zgodnim i pametnim (neš ti advokata koji ne zna dvije prostoproširene rečenice sastaviti), da je to tek pola posla. Ma dajte dečki, uživajte, tko zna što će danas biti u Zagrebu...

Kategorija posta: Znanost o muškarcima

Danas ujutro jedan totalno politički:

Kako me raspizdi kad nam pred izbore političari mažu oči. Mislim ono - i ja bih rado dobila na lotu, no šanse su jedan naprema nekoliko milijuna (da sad ne ulazimo u formule statistike), no kolika je šansa da preko noći bude radnih mjesta kao pljeve, da svi živimo u blagostanju - od penzića (koji su pak posebna kategorija) do trudnica i ljudi na bolovanju, da nam turizam cvate - kako već ide u onoj pjesmi Hladnog piva.

Što je još veći paradoks - turizam nam cvate. Pa di su onda pare?

No dobro, da se vratim na penziće: ima jedan primjer klasičnog penzića: gospođa (podaci se nalaze u redakciji odnosno hoću reći da je ovo istiniti podatak) je nakon nekoliko godina staža u jednoj sada već propalo privatiziranoj, a nekad državnoj firmi radila jedno desetak godina, mislim čak nepunih, od kada je iz vrleti Lijepe naše (ovdje se može i napisati: iz blata, njive,...) stigla u Metropolu.

Onda se rodilo prvo unuče, i šta bi drugo nego lijepo žena povukla neke svoje veze (tu je već tako i tako smrdilo da novi gazda baš i ne zna puno o ekonomiji) i otišla u invalitsku. Sada je u godinama u kojima još uvijek NE bi dobila punu radnu penziju po sadašnjim zakonima (znači: nema 65), a istodobno joj je unuče skoro pa punoljetno. Ne želim ni spomenuti kako je invaliditet "nategnut", doktor iz komisije (ili više njih) dobro potkoženo i bla bla... (ako bolje izračunam, pa po tome bi već i ja bila u pemziji, opa miki..)

No, da se vratimo na političare. Ne znam kakvog obraza ima novoizabrani gradonačelnik Varaždina, nakon što je skrivio nesreću u pijanom stanju, odležao u samici (jer je bilo preko 1,5 promila), koje li sramote za svakog normalnog čovjeka, rasturio službeno vozilo gradske uprave, a bome i vozio u privatne svrhe službeno auto, reći kako smatra da je on tu za narod i da nema razloga davati ostavku. Ma molim vas?? Tko je ovdje lud???

I to jedan član one kokodačke koalicije koja se busa u prsta da je lijek za našu rak ranu što se zove državni manjak, reorganizacija svega živog i neživog, oličenje pravde, i da sad ne nabrajam šta sve ne....

Ne razumijem zašto političari misle vladati (nama?), a da ne snose posljedice nekih svojih (ne)dijela? Pun mi je qu što nas smatraju samo golom bezglavom bagrom kojoj treba namaziti oči jednom u četiri godine??

Prestašno.

Maloprije pročitala neki članak o fascinaciji



Kelly-icom. Nekako ne mogu vjerovati da za nju moraš čekati mjesecima. Kao na auto. Kužim da za one neke specijalne - gore unutarnja strana trbuha krokodila ubijenog u drugoj lunarnoj četvrti, a sprijeda deva.... No, ona neka "prosta" - ako se to uopće moće reći valjda bi se mogla nabaviti odmah. Ili brzo. Naravno, uvjet je dobitak na lotu. Veeliki dobitak

Od Chanela volim mnoge stvari - od famoznog No.5-a i Coco-a, do klasične Coco jaknice koju bih si u nekom ludilu rado priuštila. I malo skupih Coco đinđi. I lažnog biserja. I to direktno u Parisu, da ne bi bilo zabune. No, onu famoznu:



2.55 torbicu ne podnosim. Sorry, no ne volem.
Bez obzira (ili baš zbog toga) što ju šetaju i Todorićka i Nina Badrić (za njih sam barem sigurna da imaju originale)...

Slijedeća je do nedavno bila moja best of the best:



Prelijepa Birkinica. O da.
Doduše, nakon što sam pročitala da ih Paris Hillton, Victoria Beckem i još neke imaju u svim bojama i dezenima, nekako mi je lagano mrska. Hm.

Možda i ne.

Svi već znaju moju odbojnost prema LV znaku, pa o njihovim općepoznatim modelima nećemo. Tako i tako diljem svijeta na jednu originalku nosi se barem milijun lažnjaka. Kako bi inače objasnili zašto baš svaka druga baba na placu usred Venecije, a bome i one u Prečkom šetaju takve torbe.

Sad bi tako mogli u nedogled.

No, nažalost, ipak sam ja žena koja trenutno s uzdahom gleda u izlog Furle, pa čak i Guess-a (makar mi se ne sviđaju modeli što se prodaju u Hrv. jer su previše kićasti), tako da sve gore spomentuo zanemarite.

A da si kupujem lažnjake u Bezistanu (Bašćaršija, Sarajevo) ili pak kao ovi naši nogometaši svojim zakonitim i nezakonitim ženama u Istambulu - nema smisla.

Bolje original no name torbice, nego pravi lažnjak.

I da - baš je super da mogu ovako direktno ubacivati slike. Računajte da ću vam konačno pokazati slike iz Sarajeva, Crne Gore i tko zna odakle sve ne....

Osjećam se zgužvano, pospano i pregaženo. Doslovno.

Lijepo ja zaspim. O da. Kao klada. I onda neki šušanj, buđenje i navala problema koji ti otvore oči kao da je podne. U gluho doba noći. U doba kad se budistički svećenici ustaju.

A ne možeš ostati miran pred okrivljujućom presudom u kojoj je jedna bahata i bezobrazna mlada policajka postala faca, a jedan ozbiljan građanin, dobrovoljac domovinskog rata, obrazovan, načitan (no dobro, ovaj dio ne znači da nisi seljo) napadač na organe reda tj. državu.

Ne možeš biti miran kad te ta ista bezlična birokratska mašinerija počne mljeti, kad ovisiš o raspoloženjima nekih službenika, a nemaš ni novaca ni volje ganjati svoja prava preko odvjetnika. Tako i tako sam mišljenja da oni znaju stvar još više zakomplicirati i poskupiti do besvjesti.

U krajnjoj liniji, i moj pijanac, (onaj s 1,9 promila), koji se nije treznio godinama, umjesto kojega radi nekoliko drugih (jer posao se treba odraditi) ispao najveći udarnik jer je po svojem iskazu došao nekoliko sati ranije na posao (sic!), sa kolegom (istim takvim pijancem) odrađivao something (nešto što nitko od njih ni kad ih tjeraš ne odrađuje dragovoljno, a kamoli samoinicijativno), te su si malo spili... Nigdje se ne spominju promili, bajbokana, ugrožavanje - nećemo sad u detalje. Uglavnom, odjednom su svi meka srca, uključujući faking sindikat. Nije da sam ja nešto protiv njega. O ne.

No, prvi slijedeći će najebat. Za puno manju sitnicu. A sada smo dozvolili da jedan niškoristi prođe lešo.

Uglavnom, pospana sam, mrzovoljna i sve u svemu bljak. Dobro jutro onima koji će oči otvoriti tek za nekoliko sati. Odo na pos'o.

Nije mi jasno koji qu se svi čude Grcima?

Još je moja pokojna baka imala poštapalicu "dužni kao Grčka", pa podrazumijevam da su Grci iste bravure radili već više puta.

Oprostite, upravo sam si natočila domaći Pan u stranjsku čašu - Nikšičko!

Da se vratim na Grke. Što mi ono mislimo o njima? Osim dotične poštapalice, a nažalost nisam šetala guzu po onim prelijepim otocima gdje nam se poslikavaju naše pjevačke zvijezde, nisam se mogla sjetiti niti jedne druge predrasude.

U tom istom kontekstu grčke zaduženosti gledala sam nekog ozbiljnog Nijemca koji nas je uvjeravao kako su gorespomenuti notorni lopovi. Pa si mislim - fini čovjek, zna valjda.

Onda sam se sjetila kako su neki isto tako ozbiljni, uljudni i naočiti Nijemci ispali lopovi, pederi (sorry deklariranoj gay populaciji), sadomazo ili bok te pitaj kakvi već kriminalci. Toliko o drugoj predrasudi u ovom postu.

O neozbiljnim, razularenim i goropadnim Talijanima ne možemo govoriti kao o velikoj predrasudi jer im perjanica politike - ofucani Berlusconi ne ide na diku i čast.

Upoznala sam davnih dana određeni broj Francuza. Nisu bili nimalo mićini, niti kićasti kao njihov predsjednik. Doduše, kada imaš poznatu partijanericu davnih '80-ih i perfect isklesanu svijetsku manekenku - moraš biti frajer, hočeš - nećeš...

Da li su baš svi Slovenci, onih nekoliko što se ne zovu Mujo, Haso i Suljo i ne putuju svaki petak u svoj bosansku deželu, tako uskogrudni, žele faking Piranski zaljev i škrti ko Škoti - nećemo. Naših nekoliko kućnih prijatelja ne dokazuju tu teoriju. Doduše, neki kod nas noće, ručaju, večeraju, a do sada nisu donijeli sa sobom niti bocu pive, a kamoli nešto ozbiljno što bi se moglo nazvati poklon. Osim jedanput neku baklavu kupljenu u bespućima Bosne.

To je posljednja predrasuda ovog posta.

Idem piti i možda - jelte.

Uvijek me zabavljaju i vesele čudne, ekscentrične ili bolje rečeno - stvari koje u normalnim okolnostima normalni povučeni građanin inače ne doživljava.

Uglavnom, maloprije sam bila u policijskoj samici. Doduše, ne baš skroz unutra, nego oma pokraj. Ali u podrumu policijske stanice-

Nema smisla da sad prepričavam kako i zašto (nikada ne pišem detalje o poslu), no mogu samo reći da su dečki u plavom, u noćašnjoj smjeni policijske uprave našeg sela malog veoma simpatični, čak bih rekla i suosjećajni (potogovo s ludim pijancima), totalno su profesionalno odradili svoji dio posla, a ja na žalost svoj. Unutar svojeg preduzeća.

Čak me i druga patrola, koja me ufatila skoro pa pred vlastitim kućnim pragom pustila nakon što sam im objasnila tko sam, gdje sam bila i zašto.

A samica? Unutra se hladi jedan od 1,9 promila. Navodno će malo duže ostati na hlađenju.

HRT je oduvijek bio prava državna televizija. U doba socijalizma morao si biti dobro politički nastrojen da bi mogao raditi u tada jedinoj televizijskoj kući. Kasnije, s Tuđmanom, nije se ništa promijenilo. Osim što se nakotilo nećaka, kumića, djece i unučadi svih "kamen, mramor i željezo" političara pasivne nam lijepe naše.

Problem nastaje u trenutku smijene vlasti, pogotovo kad ona nije jednoglasna. Onda se ponovo mora uposliti hrpa novih nećaka...

Naravno, stari ostaju.

Kao i oni razni urednici - od onih više do onih manje sposobnih. Pa taman kad se naviknemo na neku dobru emisiju - dotični urednik/voditelj padne u nemilost - i voila - maknu stvar s tevea. Nek se onda sami jebemo s gledanjem onih plastičnih jednako isklesanih voditeljica što nam promoviraju nove državne zvijezde tipa Maja Morales, Aleksandra Grdić i onu kreaturu od malog pajaca zvanog modni something.

Nekoliko puta sam bila u matičnoj nam državnoj teve kući. Kreature što su se muvale hodnicima i onim njihovim famoznim trgom, a navodno dio njih, osim što jednom mjesečno dolaze po plaću ne rade ništa.

A tek odlazak na snimanje? Navodno po pravilniku da bi se snimio jedan malecki prilog moraš uzeti službeni auto, pa kombi, potrpati ga s nekoliko snimatelja, organizatora, vozača, urednika priloga, naratora (sve su to i dnevnice za put, eventualno hotel) da bi iznjedrio prilog od nekoliko minuta.

O tome koliko takav isti prilog, emisija ili serija koštaju HRT (odnosno nas) kada se naruče od vanjske producentske kuće, koja obično ispadne od kuma glavnog urednika, a ponekad čak i direktno (kao što se sada provlači kroz žutu štampu sve skupe torbe, vile, automobili i čizmice od preko tisuću kuna na djetetu od pet godina - skandal oko D.Čuljak-Šelebaj) od nekog od zaposlenika.

Kao i veći dio državnog aparata u ovoj lijepoj našoj što troši puste pare na zajebanciju i tjeranje privatnog biznisa, uz stalnu plaću i plaćeno zdrastveno i mirovinsko - kladim se da na platnom spisku ima osoba i osoba za koje nitko ne zna ni da postoje. Istovremeno se plaćaju neki novi, mladi i obrazovani ljudi jer - u krajnjoj liniji - netko mora nešto i raditi.

Koliko se sjećam bilo je velika frka oko platnog spiska HRT-a, oko toga tko radi, tko samo prima plaću, a tko ima i službeni auto, svraća na kavicu, ne radi ništa i prima (veeliku) plaću! No, kako je i taj škandal trebao sakriti neki veći, tako je u kratkom vremenu bio zaboravljen. Pa je sve ostalo na starom...

I o tome da li je plaća prvog čovjeka HRT (kojeg svi mi plaćamo preko obavezne pretplate, gledali ili ne!) javna stvar ili njegova privatna stvar, kao npr. plaća prvog čovjeka Agrokora. Hallo?

Pre - stra -šno!

Ne mogu reći da neke stvari u životu nisam vidjela i okusila. Mogu shvatiti sve one manekenke aka gospođe nogometaša što troše teško zarađen novac dotičnih trkača za balunom, no kad vidiš svu ovu bahatost jedne osobe koja je do nekidan drmala jednom cijelom televizijskom kućom - čisto ti padne mrak na oči.

I kad je cijeli jedan kasnovečernji dnevnik bio pomaknut (ili se nije emitirao - ne mogu se sjetiti) jer je dotična odletjela na romantičnu večericu u Paris, pa se poslije još urednik njoj morao ispričavati što se ljutio na nju. To valjda sve govori. O nama. Jer se za svoje novce damo jebat. A nije nam lepo.

Pa mislim, stvarno...

Odjednom se netko (svi sumnjaju na jednu "plavušu") sjetio kako bi baš bilo pametno zatvoriti jednog starog ishlapljelog partizana. Hallo?

Pa zar se čekalo pustih nekoliko desetljeća, da ne velim skoro pa stoljeće da se jednog starca pod punom ratnom opremom privodi u pritvor? Gdje su nam tu ljudska prava i ostalo? Kladim se da nam se svi smiju.

Dobro je rekao njegov advokat, Nobilo - em je star, em je bolestan, em ne može hodati....

Da ne velim kako će reagirati njegov ishlapljeli 90-godišnji mozak ako uopće ikad dođe do suđenja. Ili ako im sad kapne, ne da će se ukinuti jedna poštena partizanska mirovina, već će familija tražiti odštetu od države. Čitaj: nas koji plaćamo porez.

Oduvijek je moja majka (ona famozna Kraljica Majka) govorila - pazite se na cesti za Sve Svete (oliti skraćeno Sisvete) jer u promet utrčavaju svi oni koji auto voze u prosjeku dva puta godišnje - na taj dan i eventualno nekome na sprovod. Ili doktoru.

Volim takve vozače - ovdje govorimo o srednjovječnim djedicama, uglavnom s nekim pokrivalnom na glavi - kačket, šešir, francuska kapica , često se vide u kaputu ili jaknama (valjda ni ne znaju da im vozilo ima i grijanje ili iz nekog neobjašnjivog razloga ne pale isto) kako čvrsto drže volan s dvije ruke. I sjede uspravno ne naslanjajući se na sic.

Brzina kojom voze je u prosjeku taman ona koja se preporuča po svim oznakama na cesti, a koju ne poštuje ama baš nitko tko se normalno i svaki dan prometa. Ponekad se radi i o nedozvoljenim (i to minimalnim) brzinama jer na cesti gdje je dozvoljeno max 60 km/h voze oko 35.

Ali zato vole uletiti na glavnu cestu bez pardona. Samo lijepo daju žmigavac i misle kako je to sasvim u redu da se ubace u promet. O škripi kočnica i mogućnošću da ih netko odvede na onaj svijet uopće ne razmišljaju.

S obzirom na kolonu koju smo vidjeli kako migolji u smjeru Metropole, mogu samo napomenuti kako ne bude gladi slijedećih nekoliko tjedana. Taman do kolinja. Još uvijek nismo u EjU pa nam nije zabranjeno.