Think pink... (ali ne u svojoj kući)
31.12.2011.Ne mogu se odlučiti da li sam si stvarno željela tulum u svojoj kući (kao što se danas priprema u našem drevnom boravku za jedno cca 15+ odraslih i nešto sitnog zuba) ili tihu mirnu noć (kao jučer).
Doduše, jučer mi se išlo van - u goste, u kafić, lumpat, pit, jebat (ups, a tako fina žemska) ....
Danas mi se ne da gledati jedne te iste ljude koje gledam cijelu godinu, pušiti iste priče, slušati, šutiti (navodno previše pričam), bedinati jedno naporno i dosadno osmogodišnje derište koje se ponaša kao da mu je pet. Ne lažem, četiri. A majka ga ne može ostaviti jer je taako dobar.
O da, biti će u gostima i oni famozni "prijatelji" iz ljetnih postova. Koja sam ja pizda što dozvoljavam da mi seru po glavi, a ja šutim. Doduše, u cijeloj priči niti jedna jedina otvorena ružna riječ nije bila meni osobno tj. direktno izgovorena. Tako da se uvijek mogu praviti luda, smješkati se i ... "and the peace to whole the world.." stav. Praznoglave missice. (utjecaj jučerašnjeg filma u stopedeset i prvoj reprizi)
Svake godine si obećam (famozna novogodišnja obećanja) da ću otići na doček nekuda daleko od našeg ograničenog malog mjesta i svima pokazati dugi nos. Prestara sam za preseravanja, laganja ili mučenja s ljudima koji mi nisu dorasli, a moram se praviti da su nešto najvrednije što mi se ikada desilo. A kad okrenem leđa...
No dobro, biti će tu i neki meni dragi ljudi..
A da se napijem, preseravam, bljujem i što već uz to ide?
Kad se sjetim kako je slijedeći dan grozno - niti to mi se ne da. Baš sam jadna. Grozno.
I za kraj - kaj da vam zaželim?
Tako i tako će vam biti još gore nego do sada, barem kako nam najavljuju ekonomski stručnjaci, politički seratori (neš ti Sabora kad u njemu sjedi Kerum sa svojih nekoliko razreda niže osnovne) i zdravi razum. Čak se i Europa raspada, a mi se tako silno trudimo ući u nju. Hm.
Da li ćemo, godinu dana stariji, biti zdraviji? Jok. Može nas pokositi neka nova ptičja, svinjska, goveđa ili tko zna kakva gripa, rasturiti račina ili pogaziti pijanac za volanom što se čudi kad se vozi po autoputu u suprotnom smjeru. Jedno stopedeset i četiri kilometra na sat.
Da li ćemo biti bogatiji? Je. Moš mislit. I na lotu dobivaju samo poznati mafijaši...
Možemo svi lijepo u ......
komentiraj (4) * ispiši * #
Agnostici ili nešto drugo??
27.12.2011.Jebal ih agnostik.
Nekad se lijepo reklo - ideš u crkvu ili druga opcija - tata ti je ateista (obično je bilo u kombinaciji sa "komunjara" i sl. nazivljem). A sad se kao veleučeno kaže - agnostik. Ma dajte najte.
Zapravo se ne mogu odlučili da li je u redu da jelte naš predsjednik i naš premijer - deklarirani ateisti (pardon faking agnostici)uopće idu u crkvu, pa makar to bio i Božić (apropo koji nije najveći katolički blagdan jer je to Uskrs, no nama svima sigurno najdraži ).
Recimo - da li su vjerski dužnosnici pozvani na Kurban Bajram u đamiju da sudjeluju u molitvama i obredu, šta li se već radi na taj muslimanski svetak? Ili u sinagogu? Ili na pravoslavni Božić? Hm.
Jest da nas ima najviše, no whatever.
Baš me to muči danas. Nemam pametnijeg posla.
Ps. Samo da znate: jučer sam bila na Medveščakovoj tekmi. Totalno neplanirano. Tako da ako ste vidjeli jednu skockanu tetu s perlama oko vrata - to vam je bila Rudarka.
Što reć? Em je više golova kad igra Dinamo (zavšilo je sa 0:1 što je totalno suludi rezultat za hokejašku utakmicu!), em su naši, nakon nekoliko mjeseci izgubili, em sam ja skoro pa dobila pak u zube (sjedili oma iza gola). Ma, serem. Bilo je luudo...
komentiraj (8) * ispiši * #
komentiraj (6) * ispiši * #
Poso, kuća, poso..
21.12.2011.Ne znam kako je kod vas na poslu, no kod mene je ludnica...
Od toga da svi oni koji dobar dio godine nisu mrdli qu hoće nešto odmah i sad, do toga da se i oni koji naporno rade žele riješiti svih svojih zaostataka...
I to nije sve! Dio njih se migolji i odgađa posao za posljednji deadline (čitaj prvih par dana u siječnju kad se zapravo zatvara poslovna godina), dok ih ja utjerujem da odrađuju sada - sve što se može jer će tako i tako biti neizdrživo u ta posljednja dva dana.
Tako je i kod mojih prijateljica što sam ih nasumično zvala (oprostite stričeki policajci što telefoniram dok vozim, no to mi je jedino mirno mjesto kada mogu obaviti takve stvari - čuti se sa nekim kolegama ili prijateljima), a rade u različitim granama privrede i društva. Pa se tješim da je svima isto...
Na sve to došla je nova moda - šef lijepo organizira feštu (doduše izvan radnog vremena i izvan objekata preduzeća, a ne ko nekad.. ehhh... ), pozove određeni krug ljudi koji se pri tome osjeća povlašten u odnosu na one koji nisu pozvani, a ti onda to svoje mjesto za stolom moraš platiti, pa se brate mili veseli koliko te volja..
Ako ne dođeš, šef se naljuti. Ako dođeš - košta. I možda ti nije lijepo. Dilema.
Hallo??
Gdje su ona dobra stara vremena kad se slavilo kako bog zapovijeda??
Ps. Stavila sam u kategoriju gospodarstvo. He he.
komentiraj (6) * ispiši * #
Božićni pokloni...
18.12.2011.A šta da vam kažem??
Tražim skromne darove, koliko se to u ovo skupo doba može naći. I da svi budu zadovoljni odabranim.
A da istovremeno ne budu neka kineska sranja, kuhinjske krpe (totalno uvredljivo, osim kod posjeta vezanih uz novokupljene nekretnine), te ostale stakleno-plastične drangulije koje obično ne služe ničemu, a budući vlasnici ih bace prvom prilikom u smeće...
Ili oni škrtiji na način da ih "recikliraju" i poklone dalje..
Uglavnom, spisak osoba s kojima godinama razmjenjujemo darove svake godine je sve kraći - od toga da su stvarno teška vremena do toga da djeca rastu, pa recimo - jednom poluodraslom 16-17-godišnjaku ne znaš što bi poklonio. Skupi mobiteli i ostala it- oprema je preskupa, sve ostalo je sada uvjetno besplatno - nekad su se kupovali muzički cd-ovi, igrice za kompjutore ili razne game-kutije. Pretpostavljam da bi se uvrijedili da dobiju knjigu. To je totalno ne-književna generacija. Koma.
I onda imamo razmažene i uobražene klince site svih mogućih "slatkiša", s druge one totalno skromne kojima roditelji ne mogu priuštiti niti koricu kruha jer su davno ili tek netom ostali bez posla. I sve mi to baca suzu na oko i blues u dušu..
Nekako sam tužna. Već danima. Prvo - vrijeme je kao tri dana pred (kasni) Uskrs, a ne Božić, drugo - sve ove traume oko loše financijske situacije. Nisam sigurna ni kako izgledaju naše božićne kuglice i da li su lampice preživjele proljeće. Naše proljeće.
Ne razmišljam ni o božićnim kolačima jer moram skupiti neke nove recepte, kupiti valjak za tijestu, posuditi kalupe...
Kenja.
komentiraj (4) * ispiši * #
Božićno ludilo, te kako izvesti posrnulo gospodarstvo na pravi put...
13.12.2011.Ne znam zašto se ljudi živciraju što je božićno ludilo?
Meni je baš štosno što je sve nakinđureno, svjetleće i Đingbels svirajuće.
Kako bi inače proživjela ovo tmurno doba, ustajanje po mraku (je je, ostatak Hrvatske radi od sedam ujutro, a ne klizno do devet kao ovi iz Metropole i većih gradova), bauljanje po sumaglici....
Volim ja i svjetleće ukrase, šta košta da košta (jebiga, tako i tako tu "zašparanu" lovu ne bi vidjeli obični smrtnici), a ne kao u Portugalu što su postavili neke kišobran - instalacije umjesto kićastih božićnih pizdarija. Ne, ne mora svaka minijaturna općina baš svake godine obnoviti sve svoje svjetleće igračke, nešto se može i uskladištiti, pa koristiti više godina. Sigurno i striček električar može učiniti čuda tako da popravi neke polomljene strujne krugove...
Volim i one sitne poklone što nas preko qu obasipavaju poslovni partneri koji su zaradili puste pare, no nema smisla da potroše koju kunu na plastični farjcajg i otvarač za konzerve (prije par godina hit su bile podloške za miša). Tko kaže da od njih očekujemo prebogate šarene pakete? I nemojte mi sradi kako neki ne zarade jer ipak neke stvari i ja znam. Ne pitajte detalje.
Doduše, i tu bi se dalo svašta zgodnog upotrijebiti - pokloni koji bi bili predmet izrade totalno zapuštenog sitnog hrvatskog obrtništva. a istovremeno dovoljno povoljni da zadovolje mnoge razmažene menadžere. Ne, nemojte se zavaravati da i sve ove godine, uključujući famoznu Kanaderovu banana-godinu i dalje ne dobivaju flaše viskija i slične lakrdije...
No dobro. Što još?
S obzirom na vlastitu financijsku situaciju nije da očekujem čuda pod borom, no i sitni znak pažnje bi bio dovoljan.
Uz rudarski pozdrav,
voli Vas Rudarka
komentiraj (10) * ispiši * #
Dijabetes u djece...
10.12.2011.Već vas dugo nisam udavila sa našom starom "boljkom" - dijabetesom našeg mlađeg djeteta.
Prvo, pretpostavljam da je to dobro što svakim danom imam sve manje vremena nego nekada, tako da pokušavam što manje sudjelovati u regulaciji njezinog šećera - što je i njoj samoj cilj.
To što jedna 15-godišnjakinja ne smatra previše važnim paziti na svoje šećere - od čestih mjerenja, pa time i korekcije istih do redovite i kvalitente ishrane - to je već druga priča.
Uglavnom, danas smo bili na redovnoj godišnjoj skupštini našeg društva VELIKI ZA MALE SA ŠEĆERNOM BOLEŠĆU.
Ovdje vam predstavljam našu redizajniranu stranicu u kojoj sam i ja sudjelovala.
Što reći? Vidjeli smo neke stare poznanike koji redovito svake godine dolaze na skupštinu, vidjeli smo i neke nove ljude s (pre)dobro reguliranom djecom, dok oni kojima bi najviše koristala predavanja - nisu bili. Tako je to valjda normalno u životu.
Mogu reći da se dosta trudimo (čak sam danas čula na predavanju da su djeca koja dobiju dijabetes u ranom djetinstvu, kao Mala, dulje pod zaštitom roditelja - čitaj: Rudarke nego oni koji tu bolest dobiju kao stariji, pa djelomično i sami preuzmu dio odgovornosti za regulaciju šećera) oko svega, no naši tzv. "srednji" šećeri nisu nikada bili savršeni kao kod neke djece što smo danas upoznali. Doduše, kako bi to Guzda rekao - da li je to onda pravi život. Hm.
Toliko. Ako imate volje pomoći na bilo koji način našoj udruzi - slobodno mi se javite. Ja uvijek imam ideje kako se mogu iskoristiti i nenovčane donacije.
komentiraj (7) * ispiši * #
Suma sumarum (post no. 1500)
07.12.2011.Imam osjećaj da bi bilo dobro malo se rezimirati.
Prije nego što ostali počnu pričati o tome kako im je bilo u ovoj, 2011, te što očekuju u novoj 2012-oj, uključujući i ostvariva i neostvariva obećanja.
Naravno da niti u jednom horoskupu za ovu godinu nije pisalo da će se desiti to što se desilo - govorimo o požaru i svim fizičkim i psihičkim posljedicama istog. Hm.
Kako bi prikaz bio vjerniji, malo sam si dala truda i pronašla prošlogodišnja razmišljanja - post u dijelovima iz prosinca 2010. (u daljnjem tekstu u kurzivu):
Prvo se moram sjetiti što je i kako bilo prošle. Ako se dobro sjećam, svi su govorili o recesiji, no, ruku na srce, još uvijek nitko tko je radio baš to shvaćao jako ozbiljno. Makar je već tada Engleska bacala božićne poklone na luude raspordaje, samo da pokrene privredu "s guza" oliti od strane kupovine, pa na rikverc, mi smo i dalje više manje rasipnički živjeli, sumnjajući da će i u ovoj našoj Lijepoj našoj doći do krize i otkaza...
Ovdje govorimo o 2009. u Engleskoj. Kako zaostajemo u svemu (osim možda u modi), tako nas je i recesija punom snagom lupila tek ove godine.
I prošle godine je bilo nekih razočaranja, no daleko od situacija koje su kulminirale u vremenu kad smo kao izbjeglice bili smješteni na milost i nemilost (na kraju su nas praktički izbacili) nekih "prijatelja":
Da velike nužde i velike nevolje zbližavaju ljude (obitelj), te smo stvarno prošli neke tako teške trenutke, neke situacije u kojima bi mnogi žile izrezali, a opet - glava nam je cijelo vrijeme bila ono malo iznad vode da se ne utopiš. U suzama, u krvi, u ...
Ehh... Kako čovjek misli kako mu je teško, dok mu se stvarno ne desi nešto još teže. I dalje zahvaljujem Bogu što smo svi ostali živi i zdravi, pa će ono što je otišlo u pepeo, prije ili kasnije uskrsnuti kao Fenix, još ljepšeg perja...
Isto tako moram naglasiti da sam u najtežim trenucima uspjela blokirati (crne) misli, te sam/smo rješavali problem po problem, iz dana u dan, tjedan, mjesec... Nisam ni znala da imam toliko snage...
Ovo mogu samo još više naglasiti. Sve isto i još malo na kvadrat.
Na poslu je isto tako bilo turbulentno, te su se stvari događale i mijenjale iz dana u dan. Doduše, nekidan mi je obznanjeno da me sele na novu lokaciju, no uz povećanje posla i odgovornosti prilijepilo mi i 20% povišice, pa se stvarno ne mogu (jako) žaliti.
E sad, da je baš bilo tako idealno - i nije. U tom sam trenutku naivac mislila kako ću tu i tamo pobjeći u okrilje sela mojeg malog (gdje mi je ostao tihi i povučeni ured, trenutno prazna prostorija s hrpom mojih memorabilija iz prijašnjih vremena). No, nema smisla žaliti se. Svaki sam zadatak s veseljem prihvatila i stvarno uživam što se svaki dan živciram. Jebiga. Mazo bez sado..
Tamo negdje u velači, kad sam u jednom ženskom časopisu pročitala horoskop za taj mjesec mislila sam da haluciniraju - pisalo je kako ću lumpati, tulumariti i družiti se više nego ikad. Kako su samo bili u pravu.
Kako je ovogodišnji horoskop izgorio skupa sa frižiderom na koji je bio naljepljen, ne mogu komentirati što mi je bilo zacrtano, a što se ostvarilo. No, borimo se, borimo...
Ovo ljeto mi je prošlo u kasnonoćnim izlascima, živim svirkama (s rock pjesmama moje mladosti), pivi, nekim novim ljudima, nekim emocijima za koje nisam ni znala da mi mogu zamaglili vid...
Eee, nažalost ove smo godine proveli dane i noći na baušteli. Te poslije, umorni ko' psi u niskom potkrovlju bez klime.
I da mi je netko rekao da ću bez većih emotivnih problema provesti ljetni godišnji na bazenu u vlastitom dvorištu, jutarnjim kavicama u lokalnom kafiću (s cekerom pod rukom), te u svemu tome naći tako puno veselja, radosti i ugodnih trenutaka - stvarno bih mislila da me laže.
Da mi je netko rekao da ću žaliti za ovako gore provedenim odmorom - slatko bih se nasmijala. Bazen je bio zatrpan smećem, okružen bauštelcima i pougljenjenim kršem iz srušene kuće... Nadajmo se boljim vremenima.
Uz sve frke oko financijskih konstrukcija, uspjelo se pobjeći nekoliko puta na izlete do Mađarske, Baranje, Slovenije, Like, Zadra...
E, bome smo ove godine proširili krug - od Venecije (nekoliko dana prije požara), Mađarske (sa spavanjem u Pećuhu), Bosni, Sarajevu, Dubrovniku, Crnoj Gori.... Da se u slijećoj ostvari barem dio kilometraže - bila bih sretna.
Što još reći?
Lijepo bi bilo da slijedeća godina bude malo manje psihički naporna, no ne smeta mi ako bude jednako intenzivna i jednako zabavna. Ako se to tako može reći...
Da si želim isto ili nešto drugo?? Nisam dosta pametna. Bojim se bilo šta željeti....
Voli vas Rudarka
Ps. I svaki je post završio sa 15-ak komentara. A sada ništa. Grr....
komentiraj (10) * ispiši * #
Svetost...
06.12.2011.Jučer smo proslavili Dan rudara oliti Sv. Barbaru.
Hm.
Naravno da smo po dobrom (novom) običaju imali i misu na kojoj se pričalo o životu gorespomenute gospodične. Ne bih htjela zvučati bogohulno, no da vam netko ispriča slijedeće, da li bi ste drugačije razmišljali:
Cura spremna za udaju (što bi u tim nekim ranim stoljećima bilo tamo negdje s 14 godina), odbije svojim rođenjem nametnutu obavezu (a to je bogataškim kćerima bila jedina smisao života - udaja za dobropotkoženog ženika), zametne se u neku čudnu vjeru (s obzirom da su u to doba kršćani bili zabranjena sekta, možemo samo pomisliti s kim bi ih u ovo naše vrijeme usporedili), prokrijumčari u zaključane dvore (mogli bismo reći - kućni pritvor) pod nazivom "doktor" svojeg vjerskog duhovnika, te na kraju umre za svoje ideale, odbijajući se pokoriti svojem gospodaru (oliti ocu).
I sad mi netko veli da je bila faca. U gorespomenutom kontekstu, te s brigama što mi zadaje vlastiti podmladak, ne znam da sam baš oduševljena sa pričom. Bolje je kad ništa ne znam i fino se opustim u blagodati neznanja.
Isto je i s politikom. Što manje znamo, manje će nas boliti...
Uz rudarski pozdrav, odo na poso...
komentiraj (4) * ispiši * #
Poso, kuća, (nema birtije)...
02.12.2011.I dalje mi je ovaj blog nepregledan jer brzo "bježe" poznati, i dalje imam sve manje, a ne više vremena kako se približava kraj (poslovne) godine, i dalje je ekonomija moje male obitelji sve lošija kako god radila sve više.
Tako sam jučer na poslu odrađivala neke specijalne "operacije" u kojima su sudjelovali i stranci, stvari koje se ne obavljaju često (da ne velim - svakih par godina), pa je shodno tome - sve i jaako problematično. Jer nikad ne znaš gdje će se stvar zakarati.
Nikada se uvjeti rada i same operacije ne mogu dovesti u savršenstvo. Znači - ako si iole razuman, čekaš i boga moliš (nakon što si sve pripremio kako si najbolje znao i mogao, nakon što je nekoliko ljudi, uključujući strance sve dobro promjerilo, provjerilo, izračunalo) da se ništa nepredviđenog ne desi, odnosno čekaš kraj priče. Zaboravih napomenuti da se radi o vanjskim radovima, na livadi tj. blatu, snijegu ili što vas već zadesi. Jer je priča zapela još u ljeto u odjelu za nabavu...
Jučer se ponovio Murphyjev zakon - prvo sam dobila informaciju da je "operacija" pri kraju, što me malo začudilo jer su moji izračuni govorili da nam još treba jedno sat, sat i pol. Ipak je na kraju bilo po mojemu, no sve u svemu - taman pred svršetkom.
Onda se sve "to" zaglavilo. Na samom kraju. Hm.
Onda su se stranci odmah odrekli bilo kakve odgovornosti, nego, draga Rudarka, smisli što ćeš i kako, a da ne stradaju ljudi, polomi se oprema vrijedna nekoliko milijuna eura i da "operaciju" dovedeš kraju. Nema čekanja jutra. Luda kuća.
Sama na sebe sam bila ponosna što nisam izgubila glavu i donosila odluke na prečac. Valjda zato što sam deep down znala (a već sam slične stvari odrađivala, isto tako uglavnom s komplikacijama). Dio ekipe je sudjelovao u odabiru odluke što treba učinili, ogranizirali smo još neke dodatne ljude koji su već lagano zgiljali doma, pa ih vratili na mjesto događaja, te ipak bez posljedica sve odradili. Fuuu...
Naravno, bili smo svi blatni, promrzi i musavi, a ja sam bome bila i smlvaljena fizički i psihički.
Ne, nije bilo nikoga od direktora.
Oni će poslije slučaj razglabati u toplom uredu. Za danjeg svijetla.
komentiraj (4) * ispiši * #