Jučer smo proslavili Dan rudara oliti Sv. Barbaru.

Hm.

Naravno da smo po dobrom (novom) običaju imali i misu na kojoj se pričalo o životu gorespomenute gospodične. Ne bih htjela zvučati bogohulno, no da vam netko ispriča slijedeće, da li bi ste drugačije razmišljali:

Cura spremna za udaju (što bi u tim nekim ranim stoljećima bilo tamo negdje s 14 godina), odbije svojim rođenjem nametnutu obavezu (a to je bogataškim kćerima bila jedina smisao života - udaja za dobropotkoženog ženika), zametne se u neku čudnu vjeru (s obzirom da su u to doba kršćani bili zabranjena sekta, možemo samo pomisliti s kim bi ih u ovo naše vrijeme usporedili), prokrijumčari u zaključane dvore (mogli bismo reći - kućni pritvor) pod nazivom "doktor" svojeg vjerskog duhovnika, te na kraju umre za svoje ideale, odbijajući se pokoriti svojem gospodaru (oliti ocu).

I sad mi netko veli da je bila faca. U gorespomenutom kontekstu, te s brigama što mi zadaje vlastiti podmladak, ne znam da sam baš oduševljena sa pričom. Bolje je kad ništa ne znam i fino se opustim u blagodati neznanja.

Isto je i s politikom. Što manje znamo, manje će nas boliti...

Uz rudarski pozdrav, odo na poso...