Imam osjećaj da bi bilo dobro malo se rezimirati.

Prije nego što ostali počnu pričati o tome kako im je bilo u ovoj, 2011, te što očekuju u novoj 2012-oj, uključujući i ostvariva i neostvariva obećanja.

Naravno da niti u jednom horoskupu za ovu godinu nije pisalo da će se desiti to što se desilo - govorimo o požaru i svim fizičkim i psihičkim posljedicama istog. Hm.

Kako bi prikaz bio vjerniji, malo sam si dala truda i pronašla prošlogodišnja razmišljanja - post u dijelovima iz prosinca 2010. (u daljnjem tekstu u kurzivu):

Prvo se moram sjetiti što je i kako bilo prošle. Ako se dobro sjećam, svi su govorili o recesiji, no, ruku na srce, još uvijek nitko tko je radio baš to shvaćao jako ozbiljno. Makar je već tada Engleska bacala božićne poklone na luude raspordaje, samo da pokrene privredu "s guza" oliti od strane kupovine, pa na rikverc, mi smo i dalje više manje rasipnički živjeli, sumnjajući da će i u ovoj našoj Lijepoj našoj doći do krize i otkaza...

Ovdje govorimo o 2009. u Engleskoj. Kako zaostajemo u svemu (osim možda u modi), tako nas je i recesija punom snagom lupila tek ove godine.

I prošle godine je bilo nekih razočaranja, no daleko od situacija koje su kulminirale u vremenu kad smo kao izbjeglice bili smješteni na milost i nemilost (na kraju su nas praktički izbacili) nekih "prijatelja":

Da velike nužde i velike nevolje zbližavaju ljude (obitelj), te smo stvarno prošli neke tako teške trenutke, neke situacije u kojima bi mnogi žile izrezali, a opet - glava nam je cijelo vrijeme bila ono malo iznad vode da se ne utopiš. U suzama, u krvi, u ...

Ehh... Kako čovjek misli kako mu je teško, dok mu se stvarno ne desi nešto još teže. I dalje zahvaljujem Bogu što smo svi ostali živi i zdravi, pa će ono što je otišlo u pepeo, prije ili kasnije uskrsnuti kao Fenix, još ljepšeg perja...

Isto tako moram naglasiti da sam u najtežim trenucima uspjela blokirati (crne) misli, te sam/smo rješavali problem po problem, iz dana u dan, tjedan, mjesec... Nisam ni znala da imam toliko snage...

Ovo mogu samo još više naglasiti. Sve isto i još malo na kvadrat.

Na poslu je isto tako bilo turbulentno, te su se stvari događale i mijenjale iz dana u dan. Doduše, nekidan mi je obznanjeno da me sele na novu lokaciju, no uz povećanje posla i odgovornosti prilijepilo mi i 20% povišice, pa se stvarno ne mogu (jako) žaliti.

E sad, da je baš bilo tako idealno - i nije. U tom sam trenutku naivac mislila kako ću tu i tamo pobjeći u okrilje sela mojeg malog (gdje mi je ostao tihi i povučeni ured, trenutno prazna prostorija s hrpom mojih memorabilija iz prijašnjih vremena). No, nema smisla žaliti se. Svaki sam zadatak s veseljem prihvatila i stvarno uživam što se svaki dan živciram. Jebiga. Mazo bez sado..

Tamo negdje u velači, kad sam u jednom ženskom časopisu pročitala horoskop za taj mjesec mislila sam da haluciniraju - pisalo je kako ću lumpati, tulumariti i družiti se više nego ikad. Kako su samo bili u pravu.

Kako je ovogodišnji horoskop izgorio skupa sa frižiderom na koji je bio naljepljen, ne mogu komentirati što mi je bilo zacrtano, a što se ostvarilo. No, borimo se, borimo...

Ovo ljeto mi je prošlo u kasnonoćnim izlascima, živim svirkama (s rock pjesmama moje mladosti), pivi, nekim novim ljudima, nekim emocijima za koje nisam ni znala da mi mogu zamaglili vid...

Eee, nažalost ove smo godine proveli dane i noći na baušteli. Te poslije, umorni ko' psi u niskom potkrovlju bez klime.

I da mi je netko rekao da ću bez većih emotivnih problema provesti ljetni godišnji na bazenu u vlastitom dvorištu, jutarnjim kavicama u lokalnom kafiću (s cekerom pod rukom), te u svemu tome naći tako puno veselja, radosti i ugodnih trenutaka - stvarno bih mislila da me laže.

Da mi je netko rekao da ću žaliti za ovako gore provedenim odmorom - slatko bih se nasmijala. Bazen je bio zatrpan smećem, okružen bauštelcima i pougljenjenim kršem iz srušene kuće... Nadajmo se boljim vremenima.

Uz sve frke oko financijskih konstrukcija, uspjelo se pobjeći nekoliko puta na izlete do Mađarske, Baranje, Slovenije, Like, Zadra...

E, bome smo ove godine proširili krug - od Venecije (nekoliko dana prije požara), Mađarske (sa spavanjem u Pećuhu), Bosni, Sarajevu, Dubrovniku, Crnoj Gori.... Da se u slijećoj ostvari barem dio kilometraže - bila bih sretna.

Što još reći?

Lijepo bi bilo da slijedeća godina bude malo manje psihički naporna, no ne smeta mi ako bude jednako intenzivna i jednako zabavna. Ako se to tako može reći...

Da si želim isto ili nešto drugo?? Nisam dosta pametna. Bojim se bilo šta željeti....

Voli vas Rudarka

Ps. I svaki je post završio sa 15-ak komentara. A sada ništa. Grr....