Nije da volim komentirati išta što je vezano uz moj posao, no današnju situaciju moram opisati.

I to samo zato što se ne dešava samo meni/nama u preduzeću, već u svim poduzećima koje su kupili stranci. A bome i onima koji imaju definiranog vlasnika, a da to nije država.

Danas je trebalo biti u 9:00 u jednoj europskoj metropoli dovoljno udaljenoj od Zagreba da je polazak (i to s računom da se neće uletiti u najveći rush hour dotičnog grada) bio predviđen za 5 h. Kako smo, po naputku direktora morali ići naš četvero (u relativno malenom autiću, ako računamo prosječnog muškarca visine metar i osademset i raspona od 75 - 95 kg ne računajući moju malenkost koja je ipak sjedila naprijed ), zatim svi zajedno (znači, nismo imali vozača koji bi drijemao na zadnjem sicu i odmoran nas vratio doma) odraditi to što nam je već bio zadatak, te se isto tako vratiti u istom danu - sve se zapitam tko je tu normalan. Ili lud.

S obzirom da je meni trebalo dobrih sat vremena vožnje po magluštiti da uopće stignem na meeting point u predgrađu Zagreba, nemojte ni pitati kada sam ustala.

I biti svježna, bistre pameti i ekokventna (naravno, na stranjskom jeziku) nakon loše prespavane noći jer sam se bojala da ću prespavati budilicu u tri i nešto.

A sad malo da pogledamo unazad nekoliko godina:

Da se ista takva stvar dogodila do nedavno - npr. odlazak na neki kongres, simpozij ili slično događanje - lijepo bi se krenulo dan ranije. Čak dapaće, ne bi odradili puno radno vrijeme, već bi se spakirali i otišli u lijepo sređeni hotel u dotičnom gradu.

Pa bi malo prolunjali gradom, eventualno šopingirali (ženska ćeljad), nešto fino popili i pojeli, te lagano odspavali. Slijedeći dan bi bio rezerviran za sastanak aka kongres, te ako bi stvar trajala duže od tri popodne, sigurno bi se ostalo i prespavalo još jednu noć.

E, to su bila službena putovanja!!

No, Rudarka ne bi bila Rudarka da se nije veselila putu, koliko god je bilo naporno. I izazovu posla. Drugo, ja uvijek uživam kad neplanirano popijem kavicu u jednoj lijepoj europskoj metropoli, a čak sam usjela nagovoriti dečke da na kratko svratimo u Ikeu koja nam je bila na putu.
Di ćeš veće sreće...