Stalno sam imala osjećaj da je bullying djece nešto što se događa nekome drugome. Nekoj razmaženoj djeci u kvartovima velegrada, kojima roditelji puno zarađuju, a istovremeno malo vremena provode s djecom.

Doduše, prije par godina je Mala bila napadana preko društvene mreže, a bome i preko telefona (zvonjava u pola noći i sl.) nakon što se razišla s jednom osvetoljubivom prijateljicom. Bilo je tu i puno suza jer ju je dotična blatila i vrijeđala njezino stanje (šećer). Jedva smo to nekako riješili. Uz puno tješenja i razgovora. U trenutku kad su se pomirile, ja sam dobila popizditis jer sam znala da se ista situacija može ponoviti. Možda i u nekom gorem obliku.

Uglavnom, nekidan je nastao lom u Malinoj školi. Neki je 3.školac curi(ci) u 1. razredu (srednje škole) skinuo pred svima traperice. I gaćice. (Doduše, kako je to Guzda komentirao - moguće da su se one zgulile s uskih traperica i da mu to uopće nije bila nakana.) Završilo je s plačem i ridanjem dotične, što je i razumljivo. I ukorom pred isključenjem dotičnog. Jer se sve dešavalo u okrilju škole.

Maloprije sam razgovarala s mamom od gore navedene djevojčice/djevojke, te veli kako je ovoj grozno, što je i razumljivo - tko bi s 15 dozvolio da joj svi vide intimne detalje. I da joj taj dečko sada prijeti preko društvene mreže. Hm.

Naša pak Mala komentira malo drugačije cijelu situaciju: dečko se iskreno i po milijun puta ispričao curi. Neki su ga grozni dečki nagovorili, te je uvidio da je učinio nešto što se ne smije i što je kažnjivo, ako baš gledamo na stvar s najstrože strane.

Ali zato je sad mala ta koja njega bullira preko Face-a, te mu psuje majku i radi sl. gadarije. S obzirom da se radi o istoj djevojčici iz gornje priče u kojoj smo i mi sudjelovali prije par godina - ne mogu se oteti dojmu da se stvar okrenula u smjeru koji je još gori.

Maloj sam objasnila da je ponašanje i situacija koju je dečko stvorio svojim nasilnim činom nešto što ga sada čini agresorom i da će teško dokazati da je sada on taj koji je ugrožen. I da je na to morao misliti prije samog napada.

Mene tu šokira nešto drugo: sva ona djeca koja su bila prisutna tom nemilom činu i koja su se smijala. To sam pokušala objasniti djetetu. Da i jedan agresor, u masi pozitivnih ne može ništa učiniti ako su svi složni i da ga mogu savladati. To je bit zajedništva.

Puca me južina danima, te mi se glava hoće rasprsnuti. Doduše, tu i tamo me prestane boliti, ali onda zaboravim uživati što me dotična ne boli.

Isto tako, danima se uža familija reda u ljutnji/durenju.

Nekako imam osjećaj da bi mi bilo najbolje da od jutra do mraka lijepo radim. Tako i tako imam posla preko glave tako da mi ne bi uopće bilo dosadno.

Ima i storija o zavjesama:

Nakon obilaska nekoliko lokacija gdje se prodaju zavjese došla sam do zaključka da je to naporan, odgovoran i nadasve skup sport!
Svojedobno mi je jedna simpatična teta na odjelu zavjesa u Baumaxu objašnjavala kako moram birati materijal za zavjesu. I da ponesem točne mjere nakon što se postave šipke oliti karniše u sobe. No, dotična nije navela jednu malu sitnicu - a to je da, osim što je šivanje besplatno, isto tako se čeka punih mjesec dana. Jer su iz tih povoljnih razloga i toliko zaposleni u šivanju.

Onda sam provjerila materijale i u nekim drugim dućanima, uključujući lokalnu poznatu i priznatu švelju zavjesa. Prestrašno. Kao da čovjek kupuje zlatne niti. Skupo ko vrag.

U međuvremenu sam iz Lesnine donijela jedne gotove, relativno povoljne (zwei komada - oko 100 ojra) za staklena vrata u dnevnom boravku. Pošto je sve previše vidljivo potrebne su bile neke zavjese koje će biti neprozirne, pa da nas ne gledaju prolaznici svaku večer s ceste gdje prolaze. No onda je ispalo da Guzda ne može primiti u ruke dotični materijal (ima neki vražji tik na najlon), pa sam drugi dan opet morala do Metropole vratiti dotične zavjese i zamijeniti drugima. Ove druge su više - manje ispale odgovarajuće, pogotovo s obzirom na boju zida: amazon zelena, te kutnu u boji druge nijanse zelene (vrag bi ga znao kako se ta zove). A bome I cijelu atmosferu dnevnog boravka koja pomalo odiše na pub.

Uzela sam i neke gotove zavjese za spavaću sobu. Veli meni prodavačica - "Da li i za te moramo paziti na muža?" Rekla sam nonšalantno da ne.

Trenutno su skupljene magnetićima, no uvijek se mogu predomisliti i skratiti na odgovarajuću dužinu.

Mala ima svoje kučice na crnoj pozadini iz Ikee. Nasljednik još nema ni sobu. A koliko je doma - imam osjećaj da će mu sve manje i trebati.

Toliko od mene. Nekako mi je odmah lakše. Jedino mi žao što nam je Barba Luka otišao u povijest. Možda se ipak vrati u Sabor.

Kako čovjeku malo fali da se razveseli.... a bome i da brzo zaboravi zabavu. Hm.

Naime, vozikajuć se danas od lokacije do lokacije slušah Antenu (kako lijepo upotrijebljen aorist!).

I onda, nagradna igra - karte za neki koncert + nekoliko slikovnica. Ja se baš popalila na Jinx-e i ekipu, pa ajde - da probamo...

Pripremila sam lijepo ime, prezime i što već traže, no za broj nisam bila sigurna. Naravno da pozivni broj koji sam ukucala nije bio pravi, već tek onaj drugi (u žurbi i vožnji nisam uspjela izbrisati prvi broj). Tako da su moji podaci prvo otišli na neki 88 broj, pa tek onda na onaj od Antene.

I nakon nekoliko semafora, gužve oko Savice, eto - zvoni dotični mobitel.

Kad ono - Rudarka dobila slikovnicu!

Kako imam nećakinju vrtićke dobi, nije da će slikovnica biti bačena u vjetar. Uostalom, imam i backup u jednoj "teti" iz vrtića, pa bi u drugom slučaju vrtić našeg sela malog bio bogatiji za dotičnu slikovnicu.

Anyway, prvo sam se razveselila kao mala beba, onda sam zaboravila na nagradu. Kako život brzo prolazi....

Kad bolje razmislim, ljepše je bilo nekad. Nije bilo interneta, a bome su novine pazile da li će išta ili ništa staviti u njih, pogotovo na naslovnicu.

Tako smo u to doba uglavnom vidjeli slike polomljenog repa, eventualno nekog rasutog kofera u slučaju avionskih nesreća, zdrobljeni (ali ne i krvav!) lim u slučaju saobraćajki na cesti, a o pokojnicima smo samo čitali. I to s dignitetom.

A ne kao danas što smo live streaming spojeni s raspadajućim tijelom ubijenog Gadafija (svaka mu čast - lijepo je hrabro umro u svojoj vlastitoj zemlji, nije pobjegao kao neki drugi pi*duni). Jer se pobjednici ne mogu odlučiti gdje bi ga zadrbali.

Ili kad smo bdijeli nad posljednjim izdisajima pape Ivana Pavla II. Doduše, tu nismo ništa vidjeli, no opet, gledalo se u onaj famozni prozor, te su se neki ljutili što to nije i prije završeno. Jer je cijela priča - uključujući molitvu i bdijenje trajala predugo. Pogotovo za agilne novinare.

Sad će i one sirote Turke poslikati, onako zdrobljene, prašnjave i krvave. Žive ili nažalost mrtve. Prestrašno.

O grozotama saobračajki, avionskih, sportskih i inih nesreća - nećemo. Nama su to sve neki nepoznati ljudi. No, nekima su to sinovi, kćeri, očevi, majke...

U cijeloj priči ne bih željela doživjeti da mi najbliži završe u takvim okolnostima na naslovnicama portala ili nedajbože večernjih dnevnika.

Ps. Ne mogu, a da ne spomenem predragu nam predcjednicu vlade - odjednom svima sve obećava. A šta te košta obećati... (naglasak na trećem slogu).

Kako se dolazi ljudima u novouređenu kuću:

1) ulazi gazda balansirajući s pladnjem na kojem se nalazi odojak zamotan u foliju
2) ulazi žena, pod jednom miškom kruh (domaći), pod drugom Tupp zdjela s grah salatom, a ona balansira s paketom malih Pan-ova, rosnih od hlađenja
3) Guzda i Rudarka zabezeknuto gledaju goste jer se naravno priprema fini ručak, uključujući i hlađenje dotičnih 0,25 bočica (znamo ukus gostiju).


I za kraj famozna izjava gorespomenutih:

"Pa rekli smo vam da ćemo sve donijeti, da ništa ne spremate za jesti!"

Ps. Poruka za Katalonu: od vas očekujem najmanje ribetinu od pola metra.

Što nikad ne bih obukla/nosila:

- tigrasti kompletić (uključujući i pripadajuće štikle) a la Alka
- platforme enormnih visina, kao iz zlatnog doba Bebeka (one srebrne mi mam padnu na pamet )
- šešir, pogotovo onaj sa širokim obodom
- šarene krpice s buvljaka - meni to nema dušu, sorry
- košulju od pokojne prababe i slične starinske drangulije
- kombinezon (makar sam to nosila tamo negdje s 15 - 16 kad je bio po drugi put u modi)
- široke sunčane naočale s lažnim briljantima
- DG, Gucci i sl. remenje s velikim logom na pupku
- lažnu torbu s placa gore dotičnih preduzeća
- LV torbu bilo kojeg oblika, čak ni original
- bundu (čak ne zbog neke kakti osvještenosti, inače, vlasnica sam nekoliko naslijeđenih komada koje "čuva" moja prijateljica, nego što to ne volim)
- krzenenu stolu + šubaru

Pretpostavljam da ću se s vremenom sjetiti još ponekih stvari, no za početak eto ovo gore....

Volim kad su političari ti koji prvi izvrću zakone koje su donijeli.

I koje kroz instrumente državnih organa - čitaj: policija, razne inspekcije, famozne ovrhe preko OIB-ova i sl. - provode na glupom narodu. Isti onaj koji će na slijedećim izborima glasati za taj isti Jaca - stil, ili pak za već prije (ne)dokazane Zoki-stiliste.

Da me svi razumiju: ja sam protiv i jednih i drugih. Ne želim da ijedni dobiju prevlast na slijedećim parlamentarnim izborima!

Što je povod mojoj ljutnji?

Spomenuli su u jednom od izdanja današnjih večernjih vijesti kako je gospođa Matković (ona što se klala s Jacom oko tepiha, a zapravo je bila špija Kanaderu i tko zna što ) kako je friško rodila, pa ne može sjediti u Saboru i (fizički) dići ruku za ono neko HDZ glasanje. Ma dajte, najte.

Gospođa Matković je MORALA otvoriti porodiljski dopust ravno trideset dana prije termina poroda, te prvih šest mjeseci MORA po zakonu biti na istom. I da je dotična to učinila, njezin zamjenik bi sjedio u saborskoj klupi.

Ali, ne, ne. Nema smisla da dotična izgubi saborsku plaću i padne na HZZO jasle, kao i sve ostale hrvatske trudnice i mlade majke. Možda bi se tada počela za boriti za njihova/svoja prava u tom istom Saboru.

Kao i onomad gospođa Škare-Ožbolt, pravnica po struci koja se busala u prsa kako voli poštovati sve zakone ove Lijepe naše, no istodobno s trbuhom do zuba (i vozilom hitne službe, one zagrebačke, ne neke privatne, te pripadajućim najboljim porodničarom) obilazila miroljubilo pripojene Slavonije.

Te kad se veselo, ravno tjedan dana nakon poroda vratila na dužnost ministrice. I s time se hvalila po svim tadašnjim ženskim časopisima. Hallo???

To su primjeri vezani uz trudnice koji mi sada padaju na pamet.

O muškim boleštinama, odlascima na operacije, pogotovo onima u inozemstvo (toliko vjerujemo našem zdrastvenom sustavu) BEZ otvaranja bolovanja - gosp. Hebrang, Bebić, a bome ima ih još - nećemo. No, neka se nađu.

Koliko se sjećam jednog tv priloga, samo je gospođa Adlešić umrtvila status (tadašnje) predsjednice stranke, te uzela bolovanje.

Ostali se prave mutavi. Glavno da nama sole pamet da se moramo držati svega donešenoga. Pa i onih nekih glupavih zakona, pravilnika i smjernica famozne europske zajednice, koja će se - kako veli Guzda, možda prije raspasti nego mi uniđemo unutra.

Kako bi to bilo dobro.

Kategorija: čisti sex uz dašak politike...

Jučer smo bili u seoskom kazalištu.

O ne, ne.. Kazalište je bilo pravo. Najpravije. Najnovije Gavranovo uprizorenje, doduše malo razočaravajuće jer se sjećamo i puno satiričnijih komada od Pacijent dr. Freuda što smo jučer gledali.

No, nije priča o tome.

Nisam se mogla odlučiti da li mi je bilo više frustrirajući tip pokraj nas koji se nakon tridesetak sekundi melodije na mobitelu ipak odlučio i javiti i normalnim glasom osobi s druge strane (ne)žice objasniti da je on u kazalištu ili tip ispred nas (malo lijevo) kojem sam, da sam iole dalekovidna mogla pročitati svih pedesetak poruka što je poslao.

Prvi je bio tip od nekih pedeset i sitno, pa si mislim - nije čovjek odrastao s mobitelom, možda radi neki običan posao gdje ne bi trebao razmišljati da li on zvoni ili ne (makar poznajem i neke tzv. više managere koji ne znaju ili nisu na tolikom kulturološkom nivou da utrnu zvuk na svom mobilnom čudu čak ni na važnim sastancima).

Ali mladac ispred mene (po godinama u radno sposobnoj skupini) koji se igrao sa svojim iphone ili sličnim gadgetom.

E, toga ditičnog sam htjela poslati u zadnji red da drka jelte.. a ne da mene ometa svojim pizdarijama. Da je slučajno bio na Face-u (kao klinke tokom ceremonije svete potvrde oliti krizme prije par mjeseci ) ne znam što bih mu učinila. Ovako sam stiskala zube jer nisam htjela ispasti stara čangrizava baba. Ta je misao bila jedina kočnica koja me spriječila da mu nabijem njegov stroj u .

Nije mene smetalo što on ne prati kazališne uprizorenje. O ne, ne. Smetalo me što mi je bolo u oči njegov svijetleći zaslon na dotičnom dva i pol inčnom monitoru. Mislite na takve stvari kad se javljate iz kina ili kazališta! Ima i ljudi kojima se sviđa što su na mjestu gdje jesu!

O tome kako se ljudi ponašaju na kongresima, seminarima i sličnim skupovima jelte akademski obrazovanih (čitaj: pristojnih, načitanih.. slijedi niz) ljudi - nećemo danas.

O tome kako se ljudi ponašaju na sastancima kad se jave na telefon koji cvrči ili nedajbože svira neku budnicu aka narodnjaka i sikću kako se ne mogu javiti jer su na sastanku - isto nećemo.

Jebemu - ako se ne javi to automatski znači da se ne može javiti jer je službeno oliti poslovno spriječen. Zar ne? Ili su mu ruke zauzete pišajući po pločicama oko wc školjke. Hallo?

Ma ja bih to sve lijepo zabranila. Tj. - postaviš šešir i tražiš da svi u njega ubace svoje pištolj(ćič)e - mobitelčiće. Kao davnih dana po saloonima na divljem zapadu.

Ili sam nešto pobrkala. Možda je to samo u američkim filmovima....

Kada ste posljednji put bili u šopingu sa gunđavim, ali zahtjevnim muškarcem koji bi se morao obući / obuti npr. za neku svečanu zgodu (najgora mogućnost) ili mladučadi - od ovih muških što se šokiraju i traže Ventolin u kombinaciji sa nekim sedativom da prežive šopingiranje ili one (uglavnom ženskog roda ) koji bi kupili sve ili barem po jedan proizvod u svakom dućanu u koji uđete?

Ja bila jučer. Ne daj B(l)ože ponovno. Pogotovo u skorijoj budućnosti.

Nasljednik balansira negdje između astme, upale pluća i bronhitisa. Jerbo nema zimsku jaknu. Pa glumi Jamajičana koji prvi puta sleti u zimom okovanu Europu. Hm.

Mala isto tako nema jaknu. Doduše, nema ni neke kvalitetne zimske cipele ili čizmice, ali nisam ja toliko naivna da pomislim da bi ona mogla (konačno) nositi nešto tako udobno i zdravlju pogodno. Dajte najte.

E sad. Krenusmo, doduše pojačani mojom prijateljicom i još jednim djetetom (ali koji nisu ništa trebali) u Arena centar. Dobila sam mam slom živaca i uživila se u ulogu tete iz vrtića jer sam pokušavala držati moćnu gomilicu na okupu, a istovremeno biti u prestrašno punim dućanima. Šta li ovi Zagrepćani rade po tim centrima? Griju se? Pregrozno.Tak i tak nitko ništa ne kupuje. Osim sitnica. Gledajući po veličini njihovih vrećica.

Nakon što nismo baš ništa našli jer su sve jaknice za friško punoljetne muške mladuce, osim ako nisu fest gay osvješteni totalno za qu, ipak se povukli u malo veći i malo udaljeniji centar - West Gate.

Naravno, u međuvremenu sam se posvađala s malim djetetom jer je ona baš željela neke preskupe platnene šlapice koje glume čizmice. I zimsku kapu za ravno 199 kuna. Hallo???

Tu se već moglo disati. A isto tako smo se organizirali tako da sam zašibala žensku djecu na jednu stranu, muškića na drugu, a nas dvije (pridružila se i treća ) na treću. Curke oliti Mala o'ma' našla zimsku jaknu, te sam samo trebala doći i platiti. Predobro.

Nasljednik je ipak odlučio da želi pravu sportsku jaknu (a davno sam ga slala u dućan naših prijatelja - IGLU SPORT) gdje bi u miru birao, a mi bi dogovorili konačno cijenu na opće zadovoljstvo.

Posljednji put je dobio zimsku jaknu iz Turbo limača na Žitnjaku (na zimskom sniženju u siječnju), no kako je Fižulić propao, više nemate poštenog dućana gdje bi se našlo nešto dobro - prava ski jakna koja podnosi sve uvijete. I da, tu je jaknu nosio dobrih četiri, ma ne pet godina. To se zove racionalnost!

Završili smo na kraju s jednim tenesicama za tjelesni (i na faksu se vježba ), kožnim rukavicama za Rudarku (ehh, kad ću ponovno vidjeti moj omiljeni dućan s rukavicama u ulici pokraj Ponte Veccia, Firenza gdje biraš nijansu boje, a ne varijantu između crne i tamno smeđe ) i tzv. "krpu" oliti pašminu.

Moju prvu u životu. Reklo mi da je to sad spet moderno.

I da, pivo se ne računa jer smo otišle na kavicu.

I'm back!!!

Konačno smo se vratili, nakon ravno šest mjeseci, u vlastitu kuću.

A onda smo gonjali mobilnog operatera da nam preseli i naš fiks broj (koji nam ruku na srce uopće ne treba), ali i našu vezu sa "belim svijetom" oliti ADSL vezu koja nam jaako treba.

No, na svu viku i buku što sam radila, a čak sam i osobno otišla u njihov centar i posvađala se s tipom koji tamo radi, tek kad sam potegnula neke veze - majstori su se oma pojavili.

Jebeš ovu državu kad ti veza treba kod doktora, ginekologa, tete u vrtiću, javnih službi, prolaza na tehničkom do faking uključivanja obične telefonske linije.

No da.

I dalje smo u prašini do grla jer se i dalje buši, brusi, šarafi, pakira i otpakirava.

No, sretni smo ko mali pajceki u blatu.

Ugodan vikend i haj di haj!!

Nekidan mi je lijepo rekla kolegica kako bi ponekad željela biti glupa i plava. Ili obrnuto. Mislim ono - "plavuša" (jer smo oboje više - manje svijetle middleage koke ). Pa bi nam lijepo najveći mentalni napor bio kupiti ili ne neke fency cipele. A nek muž plaća račune, vodi brigu o kući, djeci, kućnim ljubimcima, podzemnim vodama i ludim susjedima...

I da mi moj nivo inteligencije, znanja i vještine, posao (sl. egzotična putovanja?), a u krajnjoj liniji mjesečna primanja sigurno uništi zdrave temelje kakti prijateljstva.

Ali ako mi netko broji žlice juhe u tanjuru i nabija na nos svaku kavu u kafiću - jer eto - kuća ti je izgorila, a ti se kurčiš sa rundama - da li se onda takva osoba može nazvati prijateljem?

Ne znam da li da u ovoj lamentaciji spomenem kako se oduvijek čudim i divim ljudima koji su na van divni, krasni, pre-do-bra dječica, zdravi ko' dren (nedajbože da susjed dozna da si bolestan), sve očišćeno i posloženo na crtu, te se uz njih svi ostali osjećaju kao crni cigani.

A kad tamo - kenja do jaja. Ne znam što ljude tjera da muljaju, izmišljaju i lažu sami od sebe. Ok prihvaćam one laži kad te netko stjera u kut tipa "ma neee gos'p policajac, nisam ja vozio/la prebrzo". Da se pokažu važniji? U kojem društvu? Onom koje ih pozna iz doba vrtića i pelena? Ma dajte najte...

Jednom riječju - vrijeme je da upišem psihologiju ili bolje psihijatriju. Čisto se ne mogu odlučiti.

Da li da upoznam kakvi su ljudi oko mene ili da samu sebe liječim od pizdarija...

Ili da samo odem i pokažem im bosanski...

Ne znam kako da ponovno (o)pišem, a da sve skupa opet ne izgleda kao patetična pornjava, no moja kakti prijateljica mi je opet šuknula. Ravno u dupe. Ili guzu. Ili kako god vi to nazvali...

Naravno, ne meni u lice. O ne ne.. Siroti Guzda je (opet) dobio jezikovu juhu. Tako mu i treba kad pije kavu sa svojim "prijateljicama".

Uglavnom, osim što sam (smo) bahati, te smo se po njezinim mjerilima davno trebali rastati, razjebati obitelj, te plakati nad sagorenim ognjištem, te manji od makova zrna hodati u prnjama.... i valjda u tom tonu tako unedogled... A ništa se od dotičnog nije dogodilo. Pa sad nju jebe...

Ma za popizdit.

Valjda bih sad ja morala s njezinim mužem popiti kavicu, pa da onda vidimo belaja...

Rezultat: pokušat ćemo se odseliti u slijedećih par dana. Navrat, nanos.

Doduše, ne znam kako ćemo sve to objasnila baki i dedi jer su stvarno dobri ljudi kojima odgovara da im konačno malo života hoda po glavi i to doslovno (mi smo u potkrovlju), te da se s njima druži i pristojno se ponaša. Za razliku od nekih...

No, ne da mi se olajavati njihovo vlastito dijete, jer, ruku na srce - krv nije voda. A ni ja nisam toliko zlobna niti zločesta da im pokušam osvjetlili neke stvari...

Čisti haiku. Šit hepnd.

Ps. U pozadini priče je i Nasljednik (student) i njihova kćer (ne-student) i druga (propali student). Jebiga. Nisam ja kriva za krive odluke i "odlične" ocjene koje se baš nisu pokazale na upisima. A mi (on) smo bili bitange. Ehhh...

Došao je i taj dan - otisnuo se Nasljednik iz obiteljskog gnijezda. Sad je život pred njim. Dobar ili loš, ugodan ili neugodan - to još ni on ne zna. Doduše, on je ipak tihi kontrol frik, pa makar djelovao nezainteresirano, barata s puno informacija skinutih sa čudotvornog izvora znanja - interneta, tako da se ne bojim da se neće snaći u novoj sredini.

O da, strah me. Strah me da neće ozbiljno shvatiti svoje radne zadatke. Faks je nešto sasvim drugo od srednje škole, gdje se provlačio i spavao na satu, a noćima lumpao što vani, što na kompu. Strah me i financijske strane koju moramo podnijeti sa studentom u drugom gradu, dovoljno daleko da je upitno da li će svaki vikend moći doma.

Sjećam se i svojih prvih dana faksa. No, kako se ja nisam odmakla daleko od roditeljske brige, topline doma i kuhanog ručka - ne mogu se sjetiti da je to bila neka druga priča. Malo učenja na drugačiji način, zeke s nekim novim ljudima i susret s čudnim kulturama ruralne nam Lijepe naše.

Naravno da sam zavidjela svojim kolegama koji nisu imali Kraljicu Majku da im dahće za vrat.

S druge strane, oni su zavidjeli na kuhanim juhicama i pravim ručkovima, za razliku od splačina što su se u to doba nudile po studentskim menzama. A pretpostavljam da im i unajmljeni stanovi baš i nisu davali dovoljno topline, sunca i suhih zidova - kako to već izgleda po onim šupama što se u Metropoli iznajmljuju za puste pare.

Doduše, kako je Nasljednik već duže vrijeme na više-manje suhoj hrani + roštilji i slične "suhe" mesurine, nisam sigurna da će osjetiti da mu majke nema u blizini. Možda samo u trenutku kad otkrije da se mlijeko i friško pecivo ne stvara samo, već se mora kupiti u dućanu. I wc papir. A da dućani ponekad i ne rade.

Vrijeme će pokazati. Tješi me samo pomisao na neke što su u ovih prvih godinu dana studija uspjeli preživjeti, dati godinu, te se totalno uozbiljiti, pa ih se više ni rođena majka ne može prepoznati. Bravo Marko!

Ja sam od onih hrčaka što cijeli život skupljaju i teško se odvajaju od svih svojih stvari, uključujući ulaznice za koncerte kad sam imala 15-16, bilježnice iz škole, do majica koje su davnih dana stigle iz Trsta, pa su ih - gle čuda - i Kraljica Majka je bila skupljač, pa ih je sačuvala - nosila moja djeca..

Onda su se tu našle i knjige, uključujući i one za tri kune (još nekad dinara) iz raznih antikvarijata jer je za rata bilo jeftinije naći neku knjigu, nego kupiti ženski časopis. S knjigom si se mogao zabavljati cijeli vikend, a časopis... ehhh... Za one malo mlađe: na televiziji su išle samo vijesti i ratne pjesme, kablovske nije bilo, a o PC se tek pisalo u novinama..

Tako sam vezana i za prostore. Jedno od mojih bolnih točaka je bio i stan mojeg djetinstva. Jako mi je bilo teško očistiti stan od privatnih stvari i dati ga u najam. Poslije, nakon nekih loših događanja, stan je trebalo prodati. Išlo je, nije išlo, no nema veze...

Uglavnom, stan je u rukama dobrih ljudi. Ja sam bez previše emocija odradila sav papirnati dio prijenosa svih mogućih papira i računa na druge vlasnike. Doduše, još ga finalno moramo očistiti od starudije, ali se ni novim vlasnicima ne žuri, pa se to već odgađa od vikenda do vikenda...

I jučer je bila točka na "I" - zamijenila sam svoje drage auto - tablice, zagrebačke tablice s tri broja koje sam uspješno vukla preko nekoliko automobila jer su i one bile veza sa prošlošću, sa onima lokalne nomenklature. Doduše, i zaradila na razlici osiguranja od dobrih 1.000 kn.

U tom sam se trenutku osjećala očišćeno - otprilike kao oni čudni obredi krštenja po prljavim barama, kad čovjeka gurni pod vodu, pa ga onako mokrog skinu i obuku u čistu i bijelu odjeću. Hm.

Jer uostalom, u svom malom gradu živim već 15 godina. Moja djeca se osjećaju kao domaći, govore narječjem kraja u kojem živimo (ipak su tu prošli i vrtić i školu) i meni nikad nije bilo na pameti da se vraćam u velegrad, tako da mi nije jasno što me toliko muči u podsvjesti.

Ruku na srce, niti moji roditelji nisu bili tako naj naj i bilo je i nekih okršaja s njima (uključujući i odlazak od kuće i ne-viđanje od dobrih nekoliko godina). Tako da se to nekakvo idilično djetinstvo i ne bi moglo tako nazvati.

Ali čovjek kako stari pamti samo lijepe trenutke, pa se kao onaj bogati gastarbajterski južnoamerički svijet želi vratiti na rodnu grudu i u miru umrijeti. Ili ??

Ps. Danas stiže kuhinja. Datum selidbe se opasno približava.