Kad bolje razmislim, ljepše je bilo nekad. Nije bilo interneta, a bome su novine pazile da li će išta ili ništa staviti u njih, pogotovo na naslovnicu.

Tako smo u to doba uglavnom vidjeli slike polomljenog repa, eventualno nekog rasutog kofera u slučaju avionskih nesreća, zdrobljeni (ali ne i krvav!) lim u slučaju saobraćajki na cesti, a o pokojnicima smo samo čitali. I to s dignitetom.

A ne kao danas što smo live streaming spojeni s raspadajućim tijelom ubijenog Gadafija (svaka mu čast - lijepo je hrabro umro u svojoj vlastitoj zemlji, nije pobjegao kao neki drugi pi*duni). Jer se pobjednici ne mogu odlučiti gdje bi ga zadrbali.

Ili kad smo bdijeli nad posljednjim izdisajima pape Ivana Pavla II. Doduše, tu nismo ništa vidjeli, no opet, gledalo se u onaj famozni prozor, te su se neki ljutili što to nije i prije završeno. Jer je cijela priča - uključujući molitvu i bdijenje trajala predugo. Pogotovo za agilne novinare.

Sad će i one sirote Turke poslikati, onako zdrobljene, prašnjave i krvave. Žive ili nažalost mrtve. Prestrašno.

O grozotama saobračajki, avionskih, sportskih i inih nesreća - nećemo. Nama su to sve neki nepoznati ljudi. No, nekima su to sinovi, kćeri, očevi, majke...

U cijeloj priči ne bih željela doživjeti da mi najbliži završe u takvim okolnostima na naslovnicama portala ili nedajbože večernjih dnevnika.

Ps. Ne mogu, a da ne spomenem predragu nam predcjednicu vlade - odjednom svima sve obećava. A šta te košta obećati... (naglasak na trećem slogu).