Jučer me ujutro, odmah s ulaznih vrata u zgradu oprala mlada kolegica - spominjala je kako je u "se-dam" bila pred mojom kancelarijom (koja je zaključana dok ja ne dođem), a kao - mene nema. I tako nekoliko puta. U "se-dam" je ona bila.

Osim što je bilo jutro, osim što sam putem u autu obavila nekoliko sl. razgovora na telefon (pa sam ipak morala malo sporije voziti), te ju samo lagano otkantala jer ona nije znala odgovor na prvo moje pitanje - ako je već bila tako rano, da li je prije provijerila da li se radi (a To pošto je došla da joj potpišem neke papire ne može tako rano početi) ili su nastali neki problemi, pa se možda i odgađa... Pa ni ne treba mojeg potpisa. Čak da pače - nesmije biti. Jer se te neke dozvole rade na dnevnoj bazi.

Uglavnom, nisam se uspjela odmah razljutiti, te uopće shvatiti šta me ova mala pere. Ali sam zato cijeli dan poslije bila ljuta što nisam bolje reagirala.

No, pustimo na stranu gore navedenu. Što htjedoh reći - koliko puta vas neki nenadani događaj - okršaj sa kolegom, šefom, nečije preguravanje u redu za doznaku HZZO ili u čekaonici kod doktora - toliko osupne da zapravo ne reagirate na način na koji biste htjeli. Mislim onaj - da branite svoje stajalište s dostojnim stavom ili u krajnjoj liniji da operete nekog sve po spisku šta glumi ili je stvano bezobrazan do jaja - kao oni penzići što se svugdje guraju i glume da ne znaju ni kako se zovu, a zapravo to rade jaako svjesno i promoćutno. Hm.

I da, to što sam poslije još dobrih dva sata ostala dulje na poslu jer kad si šef onda se gledaju rezultati, a ne dužina boravka na radnom mjestu - to se nju nije ticalo. Ona je debelo odmarala guzu u domu svom.

Mrzim kad mi dušebrižnici broje - od kava u kafiću, putovanja ili broja cipela.

Tako smo danas bili kod prijatelja (možemo li ih zvati prijateljima ako se viđamo/komuniciramo samo nekoliko puta godišnje?), te je frendica na izlasku lamentirala o mojim cipelicama - pa jesu li nove, pa ovo, pa ono. Mislim hallo?

Posljednji put smo se vidjeli početkom srpnja (ili je to bio sredina lipnja) na jednoj zajedničkoj fešti. I tada sam na nogama imala sandalice. Doduše, onda nam je bilo zima jer kad je pao mrak - brrr... ako se sjećate onih par dana hladnoće i kišurina...

Anyway, što sam htjela reći? Šta me imaš tušiti s novim, starim ili bilo kakvim stvarima tipa cipela, torbica, ravno pred nosom mojeg / njezinog muža? Želi kao biti bliska, a kad ju zoveš nema vremena za žensku kavicu. Onda ja takve otkačim jer sam prestara moljakati nekoga koji te zapravo iskorištava samo kad te treba.

Doduše, ima jedno potpuno druga priča - zabunom sam nazvala jednu drugu poznanicu. Žena se tako razveselila jer je mislila kako sam blizu njezinog ureda u Zagrebu. Inače nam je bliska susjeda, no kako je potpuno druga generacija, te kako radi/putuje od jutra do mraka, te poslije bedina stare roditelje, rijetko se družimo. I to obično na trećem mjestu - kod naših prijatelja, a njezine familije.

Eto toliko za danas. Vidite kako sam bila dobra? Čak dva posta u tri dana.

Ne znam zašto, ali ja sam i dalje izgubljena u ovom blogu... Bez obzira šta neki rekli meni je grozan. I ne mogu od prve naći svoje prijatelje. To je jedan od razloga što me nema kao nekada...

Drugo, naravno nemam vremena. Ubi me ritam poso - dućan - bauštela - štednjak - krevet...

No, sve se više približava dan povratka. Doduše, kako je lova koja nam je ostala na raspolaganju minimalna, mislim da neće biti za puno toga još dugo. No i obična žarulja u vlastitoj kući je bolje nego ovo sada. Uz sve dužno poštovanje vlasnicima (da me sad neki dušebrižnici ne bi jebali). Koji ne pitaju za nas. Još uvijek se dure. Hm.

Nažalost, ovaj naš trenutni stančić je loše izolirano potkrovlje u kojem smo se doslovno kuhali cijelo ljeto. Dva dana hladnog vremena - i kenja - već je zima kao u frižideru. Nemam volje dočekati vrijeme grijanja. Koje ako ovako nastavi - može biti već sutra.

Nemam više onog žara da vam prenosim novosti. Na faking televiziji samo sapunjare u trenutku kad bi se kao čovjek lijepo odmorio - tamo negdje oko osam navečer. Iza devet već tako i tako svi zijevamo.

Jednom riječju - fak.

Kao prvo - ispravak netočnog navoda - ja osobno bila na mađarskoj rivijeri! Doduše, većina te dotične rivijere (a prijevod Balatona je Blatno jezero - pa si vi mislite na šta to liči ) izgleda kao iz onih starih socijalističkih filmova. Uključujući i dio hotela. No, kako je zapravo sezona prošla, tako je su i svi štandovi tipa kineske điđe bili više - manje zatvoreni.

Doduše, mi smo bili smješteni u hotel s (prave) četiri zvjedice, no čini mi se da to što se dotični hotel nalazi u Mađarskoj nažalost ne utječe na cijenu.

Kako je bilo? Dobro. Doduše, malo previše mađarskoj jezika za moj ukus, no, šta se može... Mađari su smatrali da to što je bilo sve dobro pokriveno prevođenjem da mogu voditi i moderirati na materinjem jeziku. Što je po meni, za nivo akademske zajednike u kojoj moraš znati engleski kako bi se konstatno educirao i pratio ostale, nedopostivo. Hm.

Djeca su isto uživala jer ih je Guzda skoro pa zaboravio. Toliko o odgovornom roditeljstvu. Doduše, on i dalje smatra da ja pretjerujem i da su oni dovoljno odrasli da me pošalju k vragu (a to ne rade iz poštovanja).

I da - ako slučajno putujete na sl. putovanje, pa uvjereni kako je baš zgodno u štiklama direktno iz hotelske sobe ušetati na službeni dio aka svečanu večeru - a da prije ne provjerite sitnim slovima ispisani vaucher - pogriješili ste. Nećemo o tome odakle mi ovo novo iskustvo.

Još nešto - ako vam je baš zgodno isprobavati egzotični švedski stol, znate kako to ide - malo ovo, malo ono a poslije u wc prosjedite dio predavanja - sami ste si krivi. Čak ni ne znate što vam je naškodilo.

Eto. To bi uglavnom bilo to. Slike neki drugi put. Ne - da - mi - se.

Osim što mi je na poslu kenja do jaja i ne vidi se kraj obavezama, već se one, svakim novim sastankom uvećavaju kvadratnom jednadžbom, a ja kao prava štreberica zapravo uživam što mi daju toliku odgovornost i stvarno želim odraditi sve što su mi uvalili, posla ima i doma. I to preko glave. Svi bi jeli, obukli čiste stvari, a bome se ni kuća ne čisti sama od sebe.

Drugo, ovaj jebeni dizajn me totalno izluđuje jer više ne mogu od prve naći neke moje drage blogere jer se naslovnica mijenja brzinom munje, pa sam totalno pregažena nakon što uletim na blog nakon recimo 18, 24 ili 48 sati...

Treće, jučer/danas smo se luudo proveli na koncertu Prljavog kazališta, što je uključivalo potoke pive, nešto malo hot dog-a (dečkima se nije mrdalo od strateški odlično odabranog mjesta - oma do bine bočno šank s hladnim Panom ), a bome je i Bodalec u jednom trenutku pjevao samo meni.

Jer sam u neko doba, skačući sa Najdražom (doduše, što njoj kako deset godina mlađoj to taman pristaje bez obzira na muža i dijete u višim razredima osnovne ), te arlaukajući stare pjesme iz svoje mladosti svratila pozornost dotičnog frontman-a i na našu stranu bine.

O da, čuda tehnike rade i na selu, pa je Najdraža uslikala mene i njenog muža, te oma bacila na Face kao bombu "moj muž i prijateljica aka ljubavnica ulovljeni na XX jesenima". Općepoznata je činjenica da su dotične manifestacije već više puta bile mjesto gdje su se potajni ljubavnici javno pojavljivali, na opće zgražanje obitelji, (bivše)žene i šire društvene zajednice.

Doduše, danas je njezina majka like-ala s komentarom kako joj je drago konačno vidjeti zeta u dobrom društvu.

Večer oliti jutro je završilo na techno party-ju na kojem se konačno pronašla Najdraža. Ipak smo ju više puta vukli na isto mjesto na dobre stare rokere, što je njoj ipak previše old fashion. Ipak je ona neka druga generacija. Nama je dotična glazba samo izazvala dobru glavobolju. Ili alkohol. Tko će ga znati...

I još malo za one zavidne: prekosutra odlazim na jedan dobar starinski kongres u neke toplice u Mađarskoj. Nadam se dobrom kupanju, iću i piću i naravno - novostima iz struke. Eto toliko. No, ne sekirajte se, pokušat ću se javiti...

Hm. Nogomet.

I dalje mi nije jasno zašto je to tako važno u životima naših muškaraca?

Doduše, ovaj moj doma preferira neke druge sportove - od nekih marginalnih do Formule 1. Kad se sjetim da je zapravo dobio vozačku sa 30 i nešto, a u doba kad smo se upoznali bio frik bicikala, prirode i vožnje u najboljem slučaju vlakom - ne znam što bih rekla. No, već godinama sanja onu neku jurilicu u kojoj je zginul James Dean...

Zato je malac godinama igrao rukomet, te smo na (uništenom) DVD recorderu imali snimljeno SVIH ne znam koliko utakmica rukometnog svjetskog prvenstva što se svojedobno održavalo u Hr. Tako da stvarno ne znam što mu bi da je odjedanput postao zagriženi Dinamovac.

Pretpostavljam da se neki sjećate i one predbožićne zgode sa pritvaranjem u PU Dugo Selo.

I ako se veli da je skup tzv. "visokog rizika" i da nije pametno, pa makar i organizirano ići na dotično okupljanje - ma nee, nećeš ti uvjeriti jednog kakti punoljetnog predstavnika muških hormona da nije pametno niti o tome razmišljati, a kamoli krenuti.

Zapravo ne znam da li da mu želim da bude nekih problema, pa da ga to (možda?) opameti ili da se Bogu molim da sve dobro i sretno završi. Kako ne bi sutra šetali po Rivi... Silom prilika.

I da - nismo mu dali novac za autobusnu kartu i ulaznicu, da ne bi pomislili da smo popustiti. A ne.

Update: E ja francuska sobarica, plavuša i sve u svemu samo jedno žensko - nije mi uopće palo na pamet da s dotičnih tristorinjak kuna (koje mu nismo dali) za put NIJE dovoljno i za jednu nogometnu kartu i još k tome derbi. Tako je najdraže rudarkino organiziranim autobusom stiglo u Split, pa se isto tako, bez tekme i o'ma vratilo. Potrpali ih natrag jer nisu imali karte, te još uvijek živ i zdrav spava u svojem krevetiću.

Kako god se činilo da će školski praznici trajati dovjeka, došao je i taj famozni dan - početak školske godine.

Kako ove godine Mala kreće u srednju školu, bez obzira što je istu pohađao Nasljednik, te je Rudarka "stekla" zavidnu karijeru predstavnika razreda u vijeću roditelja svih četiri godine (nitko me nije htio zamjeniti, pa eto... nije beg cicija - odradila ja to s voljom i na vrijeme ), ipak je sad nova situacija.

Mala je, za one koji ne znaju - dijabetičar. I red je da se nastavnici, a posebno njezin razrednik doznaju neke osnovne stvari što je to dijabetes, kako bi se oni kao nastavnici morali ponašati i koji su to kritični slučajevi kad bi se trebalo reagirati. Na pravi način.

Naravno da je Maloj pao mrak na oči kad je vidjela vlastitu joj roditeljicu u holu škole.

Kao pravi štreber htjela sam ja dogovoriti sastanak s razrednikom još prošli tjedan, no bilo je nemoguće doći do pedagogice koja mi je kao bila veza - ipak smo s njom razgovarali i kod samog upisa. No, sve je dobro prošlo. Čovjek je dobio pisane upute, obećao da će sve potrebno odratiti prema ostalim nastavnicima, te me zamolio da kontaktiramo češće nego je to uobičajeno, te pitao za dozvolu da me nazove kod svake kritične situacije u školi.

Mogu reći da je bio zadovoljan što sam tako revno - odmah prvi dan odradila ovo upoznavanje, te obećao kako će proučiti literaturu kad se već u školi nalazi učenik sa specifičnim potrebama - ovaj put vezanim uz šećernu bolest. Neću vas sad tu daviti s tim detaljima definicija hipoglikemije i hiperglikemije, te što je potrebno odraditi u kojem slučaju, no, ako treba - ponoviti ćemo sve.

Neznanje je obično najveći neprijatelj svih kroničnih bolesti. I svih čudnih, da ne velim zločestih reakcija needuciranih ljudi.

Imam još nešto u vezi prvog dana škole i malih školaraca u prvi osnovne - svi trube i broje kako bi svi trebali polako voziti, kako su mali prvašići na cesti i bla bla bla...

Ne. Danas, sutra i slijedećih nekoliko dana mame i tate vode male prvašiće u školu. Nisu oni ugroženi. Potrebno je za nekoliko tjedana, da ne velim mjeseci paziti na mališane. Em će biti kraći dan, pa će brzo padati sumrak, em će mališani biti sami u prometu. Tada treba odrađivati ove policijske, novinarske i ine akcije sigurnosti prometa. Za opće dobro i svaki mali život koji će biti ugoržen!

Krajnje je vrijeme da Nasljednika osramotim "do jaja". Mislim da je sada definitivno zavrijedio svakim slijedećim slovom.

Uglavnom, osim što oni koji čitaju moje roditeljske brige aka životne ("pogorelić") probleme i ine priče prate i umotvorine našeg Nasljednika (18 1/2), friškopečenog studenta (još uvijek zamišlja fax daleko od roditelja - čitaj zločeste majke, kroz prizmu američkih filmova tipa "American Pie" ili ne znam što bih spomenula jer ne gledam takvu vrstu šrota - no nečeg u stilu Žuja + high life + sex).

Osim faze gdje smo skoro doslovno rezali žile (tamo negdje - drugi srednje) kad smo ga zatvorili u vlastitu sobu bez kompa, televizora, čak i mobitela, te je dotični slagao stare domino kocke po podu i uvjeravao nas da nema šanse da otvori knjigu i išta uči. I da su naše prijetnje ispisom iz škole još veći podstrijek da ne uči ništa. Sva sreća - jedno mjesec i pol prije kraja školske godine se zaljubio u neku gimnazijalku i prošao razred. Šteta što se nisu sreli prije...

Onda je bio onaj ulet direktno s neke berbe groždja (znači taman početak prošle školske godine) s frizurom irokez - prvi i valjda jedini u našem malog gradiću. A tako mu je dobro stajala. No trajala je dobrih pola sata. Kućnog pritvora.

Da ne spominjem kako je nekoliko godina, tamo negdje od sedmog osnovne puštao kosu, jedva ga pustiti preko granice (avionom!) i to samo zato što smo bili kompletna obitelj - i otac i majka i mlađa sestra - te usred Dojčlanda izjavio kako se od prvog slijedećeg radnog dana (kad se s njim tako dlakavim uspijemo vratiti u Hr kroz njemačku picajzla kontrolu na aerodromu) šiša na kratko - otprilike na nivo slike u putovnici...

Ima priča o vlaku, odlasku na neke kontra - Mamić prosvjede i lokalnoj policijskoj stanici u Dugom Selu (nakon sranja što se rasturalo po vlaku, doduše, on ne...), odbijanju poziva roditelja (bio je taman punoljetan, pa nema smisla da se Majka roditeljica naljuti na njega). Pitajte detalje Katalonu koju sam panično zvala na telefon da rješava neke sitnice...

Posljednje dvije priče su slijedeće:

Kako smo mijenjali adresu stanovanja, te sam ga izbacila iz kreveta i odvukla u policijsku stanicu da to odradimo zajedno, čovjek se lijepo potpisao (onaj dio što se skenira u osobnu) kao dr. Nasljednik. Roditeljica majka aka Rudarka je siktala, teta što radi u MUP-u je kulerski sve podrapala i uvalila mu novi papir na potpis, a on se čudio u čemu je problem.

Pa to on smatra svojim vlastoručnim potpisom. Ako netko želi zvjezdicu ili srčeko - zašto to ne bi stavio kako svoj potpis. Doduše, koliko imamo lažnih doktora, magistara i sl. politički nastrojenih tipova - što ne bi i gospodin punoljetni to koristio. Nije on ni tako glup kako se čini...

U pravni dio ovog problema - a smatram da bi netko glat mogao napisati doktorsku disertaciju na tu temu - nećemo. Majka ga je ljutito skoro pa rasčetvorila usred MUP-ovih službenih prostorija. Poslije se naše šire društvo naslađivalo najnovijim biserom našeg nasljednika. Hm.

I sad bi on s ostatkom dinamovih navijača u Split na tekmu.

Pa mislim.... Da ga netko ubije na čisto. Ili samo malkice kamenuje. Nije njemu trauma u Draškovićevoj strana. Sad može i bez mene tamo.

A do jučer nije gledao ni mirc od nogometa. Čak ni na televiziji...

I ako netko veli da je ona "tiha voda brege dere" bezveze - njega ću letvom po glavi.