Jučer me ujutro, odmah s ulaznih vrata u zgradu oprala mlada kolegica - spominjala je kako je u "se-dam" bila pred mojom kancelarijom (koja je zaključana dok ja ne dođem), a kao - mene nema. I tako nekoliko puta. U "se-dam" je ona bila.

Osim što je bilo jutro, osim što sam putem u autu obavila nekoliko sl. razgovora na telefon (pa sam ipak morala malo sporije voziti), te ju samo lagano otkantala jer ona nije znala odgovor na prvo moje pitanje - ako je već bila tako rano, da li je prije provijerila da li se radi (a To pošto je došla da joj potpišem neke papire ne može tako rano početi) ili su nastali neki problemi, pa se možda i odgađa... Pa ni ne treba mojeg potpisa. Čak da pače - nesmije biti. Jer se te neke dozvole rade na dnevnoj bazi.

Uglavnom, nisam se uspjela odmah razljutiti, te uopće shvatiti šta me ova mala pere. Ali sam zato cijeli dan poslije bila ljuta što nisam bolje reagirala.

No, pustimo na stranu gore navedenu. Što htjedoh reći - koliko puta vas neki nenadani događaj - okršaj sa kolegom, šefom, nečije preguravanje u redu za doznaku HZZO ili u čekaonici kod doktora - toliko osupne da zapravo ne reagirate na način na koji biste htjeli. Mislim onaj - da branite svoje stajalište s dostojnim stavom ili u krajnjoj liniji da operete nekog sve po spisku šta glumi ili je stvano bezobrazan do jaja - kao oni penzići što se svugdje guraju i glume da ne znaju ni kako se zovu, a zapravo to rade jaako svjesno i promoćutno. Hm.

I da, to što sam poslije još dobrih dva sata ostala dulje na poslu jer kad si šef onda se gledaju rezultati, a ne dužina boravka na radnom mjestu - to se nju nije ticalo. Ona je debelo odmarala guzu u domu svom.