Došao je i taj dan - otisnuo se Nasljednik iz obiteljskog gnijezda. Sad je život pred njim. Dobar ili loš, ugodan ili neugodan - to još ni on ne zna. Doduše, on je ipak tihi kontrol frik, pa makar djelovao nezainteresirano, barata s puno informacija skinutih sa čudotvornog izvora znanja - interneta, tako da se ne bojim da se neće snaći u novoj sredini.

O da, strah me. Strah me da neće ozbiljno shvatiti svoje radne zadatke. Faks je nešto sasvim drugo od srednje škole, gdje se provlačio i spavao na satu, a noćima lumpao što vani, što na kompu. Strah me i financijske strane koju moramo podnijeti sa studentom u drugom gradu, dovoljno daleko da je upitno da li će svaki vikend moći doma.

Sjećam se i svojih prvih dana faksa. No, kako se ja nisam odmakla daleko od roditeljske brige, topline doma i kuhanog ručka - ne mogu se sjetiti da je to bila neka druga priča. Malo učenja na drugačiji način, zeke s nekim novim ljudima i susret s čudnim kulturama ruralne nam Lijepe naše.

Naravno da sam zavidjela svojim kolegama koji nisu imali Kraljicu Majku da im dahće za vrat.

S druge strane, oni su zavidjeli na kuhanim juhicama i pravim ručkovima, za razliku od splačina što su se u to doba nudile po studentskim menzama. A pretpostavljam da im i unajmljeni stanovi baš i nisu davali dovoljno topline, sunca i suhih zidova - kako to već izgleda po onim šupama što se u Metropoli iznajmljuju za puste pare.

Doduše, kako je Nasljednik već duže vrijeme na više-manje suhoj hrani + roštilji i slične "suhe" mesurine, nisam sigurna da će osjetiti da mu majke nema u blizini. Možda samo u trenutku kad otkrije da se mlijeko i friško pecivo ne stvara samo, već se mora kupiti u dućanu. I wc papir. A da dućani ponekad i ne rade.

Vrijeme će pokazati. Tješi me samo pomisao na neke što su u ovih prvih godinu dana studija uspjeli preživjeti, dati godinu, te se totalno uozbiljiti, pa ih se više ni rođena majka ne može prepoznati. Bravo Marko!