Jebal vas muške taj nogomet.

Kad gledam utakmicu - doduše, uz put surfam ili kuham ili peglam ili nešto lagano čitam ili..., kako bih mogla komunicirati s muškim kolegama na poslu, ono - štani. Nitko da A spomene...

Naime, čak sam i ja, doduše u onoj minutaži oko onih tri gola, gledala posljednju važnu tekmu. Onu u Turskoj. Guzda je nešto drkanio po kompu, nezaiteresiran za Bilićevu bližu i dalju budućnost (nogometaši će se već snaći), te mi čak onako olako rekao da mogu slobodno gledati što želim.

No, kako su stvarno dobro igrali i zabijali te faking golove, a onaj komentator je izgubio glas od urlikanja (već sam mislila da će ga lupiti infarkt ili barem mala kap oliti moždani), tako sam i ja ostala gledati ovo čudo od naših. Tko im je što zaprijetio ili koju su faking tantru imali - ali trčali su kao ludi, dodavali loptu, pucali... da sad ja kao žensko ne objašnjavam tajne muškog zanata zvanog amatersko komentiranje nogometnih pravila i igre.

A ovi moji na poslu - ništa. Ni da bi spomenuli tekmu, pa da se ja kao znalac koji je gledao pokažem pametna.

Vele svi - kao onaj Bilić kojeg svi smatraju lijepim, zgodnim i pametnim (neš ti advokata koji ne zna dvije prostoproširene rečenice sastaviti), da je to tek pola posla. Ma dajte dečki, uživajte, tko zna što će danas biti u Zagrebu...

Kategorija posta: Znanost o muškarcima