Ok. Starim.

Svi mi starimo.

Možda je problem što nemam nekih većih problema (kuc, kuc ), ništa me ne boli, pa valjda zato prebirem i brojim bore na licu (o ostatku tela nećemo ).

No, to ne znači da bih se bacila pod nož, jer, bože mili - imam koliko imam, nema tu pomoći, godine su za vratom.

Nećemo sad o svim Hollywoodskim glumicama, koje sada nafilane botox-om i zategnute do krajnjih granica sirote im kože ne mogu odglumiti ništa više od malecnog smješka, pa mi nije jasno kako će npr. Kidmanica odglumiti udovicu ili ucviljenu majku. Da sirotu anoreksničnu Angelinu ne spominjemo. No da...

Ali kad stara bakica Tere oliti Tereza, danas na našoj prvoj teve, lica upeglanog kao da ima manje od mene pokazuje svoje suze na glatkom joj lićeku - e jebiga.

Možda je ipak vrijeme da si i ja razmislim o nožu. Hmm...

Imam osjećaj da me Josipović oliti naš Precjednik prati.

Em ja na Špancirfest - eto ti ga za mnom.

Em ja na Lipovljanske susrete - eto ti i njega.

Sad neću o tome kako me ćopila alergija jer je puhao neki topli fen i nosio pelud ambrozije, kako su kao centralni događaj - "Slavonske lole" nastupile iza pola noći (valjda su negdje imale u blizini gažu do "darova") i kako nije bilo ništa drugo osim čevapa i hod dog-a... Toliko o hrvatskim domaćim proizvodima. Doduše, tokom dana su žene nudile i domaće kolače, no mi smo na taj dio zakasnili.

Tako sam si i jučer mislila - da li će me Ivo pratiti i na slijedećoj putešestviji. Naime, bili smo pozvani od prijatelja - inače baptističkog svećenika na neko druženje i uprizorenje "Golgote" u bespućima Banije.

A kad jednom uđete malo dalje od predgrađa Petrinje - nemam majci da se javljate na mobitel, da koristite GPS (he he mi smo svoj imali u obliku šalabahtera na A4), a bome ni da pitate ljude jer ih ima na prste prebrojat.

Tako da smo gore - dole - curik - pa ponovno prolazeći egzotikom koja se zove Veliki Šušnjar, Lučani, Gornja, a bome i Donja Bačuga i sl. sela. Priroda je prekrasna, netaknuta - od potoka, šuma, brda i dolina - ma šta da vam kažem - ista Toskana.

Na izmaku snaga, kad smo već odlučili odustati (malo nas je zaveo naš GPS ) i poslati poruku da nas nema s pive u Petrinji - uspjeli smo stići.

Čak smo i unovačili sina vlastitoga - u rimskog vojnika. No, o tome ćemo slijedeći put. Em moram na posao, em je baterija na low.

Ćaos od Rudarke...

Kao što smo rekli - kuhanje džema od šljiva teklo je ovako:

Operu se i očiste šljive, te u objeru 1:2 (ili čak i manje, ako su šljive slatke) doda šećer. Dotično stoji preko noći. Onda se ode na posao, pa vrati doma, pa uključi štednjak:

(nema više)

Nakon sat i sitno to izgleda ovako:

Negdje između prve i druge slike se doda korica limuna, limun (ili ocat - onak - malo), cimet, rum..

Staklenke se operu, osuše te zagriju u pećnici. Usput se i surfa.

Tu je negdje stigla i frendica (cca 3 sata sporadičnog, te na kraju i češćeg miješanja), te smo odlučile da je to to.

I to vam na kraju izgleda ovako:


Nemojte mi sad reći da nisam bila dovoljno eksplicitna.

Da sad ne ulazim u detalje, dočekao me raskupusan stol, upaljen komp (totalno protiv politike moje firme) i raspojasan zamjenik što je sfušao sve što se dalo... No, nećemo o tome. Do kraja radnog vremena uspjela koliko toliko pohvatati krupnije greške, barem one očite i odraditi najhitnije zadatke. Toliko o godišnjem. Nisam ga se ni sjetila.

A sada o džemu!

Nasljednik je u godinama kad su najbolja hrana sendviči i raznovrsni namazi u kombinaciji sa Nutellom, pekmezom (ne bilo kojim - voli čovjek fine stvari, pa je tako svojedobno savladao puste staklenke domaćeg pekmeza i meda iz Fužina i okolice ) i medom.

Ja sam pak - kao što se volim predstavljati tzv. "gradsko dijete" što bi značilo da se bojim domaćih "divljači" na dvije noge, nisam baš na ti ni sa cvijećem i kućnim biljem i svim ostalim "čudnim" stvarima sa sela i manjih mjesta. Nooo...

Kad me netko razljuti - e onda Rudarka pokaže sve svoje umijeće snalaženja, surfanja, propitivanja starih susjeda i - voila - ispadne nešto super.

Tako su i moje prijateljice, inače jaako skeptične prema mojem znanju domaćinstva posumnjale u moju sposobnost ukuhavanja zimnice. Onda se Rudarka organizirala tako da je (naravno besplatno) na vrata dobila kantu ubranih zrelih šljiva, veliki lijepi lonac, dobar recept - i uz malo truda - dobila hrpu staklenki džema.

A onda je tu hrpu staklenki Nasljednik riješio brzinom munje. I naravno, morala sam dio podijeliti (mudro sam nabavila ukrasnih bočica za poklone ).

Trenutno smo u fazi B - što bi značilo - džem je u točci ukuhavanja od cca nepunih sat vremena. Čujemo se poslije. Ćaos. Idem mješat.

Spremna sam, spremna....

Za nove radne pobjede!

Ofarbala izrast. Ogulila telo. Očistila šljive. Uf, pardon. To nema veze sa pripremama za odlazak na posao.

Uglavnom, neznam kako, ali potrudit ću se sutra dići u 6, nakon dobrih tri tjedna odmora od uredskih prepucavanja, hrpe poslovnih problema, rokova (znam da me već čekaju neki kojima je uključena štoperica, pošto sam ipak svakodnevno čitala i službene mailove, šta ćeš, kao da me Švicarac napravio, a ne otac Hercegovac )....

No da...

Možda bi štikle pomogle? Ako ih uspijem navući na ove moje nogice navikle na japanku.


A kad se vratim: kuhaču u ruke i udri po džemu od šljiva. Sve za nasljednika.

Nakon što smo u subotu zalili jednog malog pišuljanca, jučer nam baš i nije bilo do nekih velikih događanja. No, kako su frendovi vozili, tako smo mi na zadnjem sicu malo dremnuli do Varaždina i famoznog špancirfesta.

Uglavnom, sada smo već - reklo bi se tradicionalni - n-ti put na Špancirfestu. Već sam jučer razmišljala što da vam napišem, a da ne bude suhoparno i jednako izvještajima ostalih blogera.

Ma, lijepo se muvati po uličicama starog grada. Pošto smo ove godine uletiti u nedjelju, te smo čak i stigli mrvicu ranije - oko 6, tako da smo se sudarali sa hrpom roditelja s malom djecom u kolicima. Kao što je Guzda primjetio - izgleda da Hrvatska ne mora brinuti o natalitetnoj politici.

Štandovi su i dalje više - manje isti. Čak je i naš slikar - od kojeg smo prošle godine kupili sliku (koja stoji i dalje na kuhinjskom elementu jer je "friškanje" zidova odgođeno zbog "secesije") isto prisutan, no ove godine mi se ne sviđaju ponuđene slike.

Jedan od boljih "fora" je i Pan-ov (tj. Pivovare Koprivnica) prostor s "Đurđa" kafićem. Tu smo mrknuli masne kobase (što "špricaju") i točeni Pan.

Kakva je bila škvadra? Osim svih mogućih kombinacija japanki, sandalica, apostolki i sličnih modernih umotvorina na ženskim nogama - primjetila sam da su ljudi - ili pregoreni (to valjda ovi s viksama na moru) ili blijedi ko' sir. Sredine uglavnom nema. Znači: ili su ljudi bili na moru dobrih mjesec dana ili štani. Kao na primjer ja.

Izgleda da je i kod nas stigla moda o 40 i više godišnjim trudnicama (bez djece okolo) s minimalističkim majičicama preko tijela. No dobro, svaka trudnica je više - manje lijepa na svoj način. No, neke stvari su malo too much.

Bilo je i teta što hodaju u starinskim nošnjama (reklamiraju jednu školu stranih jezika, pa pretpostavljam da su profesorice), vježbanja karate-a ili te kwan do - a i zabavnog parka za djecu sitnog zuba, ima i tamburaša i rockera i +60 swing orkestra (što je jučer nastupao, a takva je bila i publika)...

Čak su i konobari bili jaako susretljivi, no to pripisujemo prvom dijelu Špancirfesta (prošle godine smo bili pod kraj, pa je svima bilo već pun qu gostiju, gužve i šljake).

Sve u svemu - zgodno je doći. Samo, računajte da su cuga i junk hrana debelo preskupi. No, tako je to na svakom kramu.

Posljednjih smo se nekoliko dana odlično proveli.

Bili smo u polu-robinzonskom okruženju bez struje - vode - televizije - interneta.

No, mrvicu pretjerujem jer smo struju imali. Ostalo jok.

Upali smo u zapuštenu viksu, u koju noga nije stupila dobrih godinu i pol, a nitko nije spavao već dobrih tri godine. Tako da nismo znali da li bi krenuli s čišćenjem i probijanjem kroz šumu buba, prašine i paučine odozgora prema dolje ili obrnuto. Uključujući i dovlačenje vode iz bunara, bacanje sve moguće hrane i pića (pive su se ubuđavile, tako su bile stare, da vam sad ne opisujem kako izgleda flaša nekih čudnih sokova, vina, ulja... ), pranje tanjura i čaša, bez obzira što su bili u ormaru...

Inače, tu vikendicu moja familija "troši" samo jednom godišnje na proslavi (njihovog) dječjeg rođendana. Koji se slavi krajem 5. mjeseca na terasi i uz roštilj. Bez spavanja. I uvijek se ostavi nešto pića - nek' se nađe, jer će netko svratiti za par dana. Jer je tako lijepo. I mirno. I bla bala. I onda to tako stoji jer nitko ne svraća...

Nakon dva dana totalne apstinencije od svih medija (osim kad su nam cure - Mala i njezina prijateljica na jutarnjoj kavi i šopingu u "civilizaciji" pozorno čitale novosti iz 24 sata (ne sjećam se da mi je ikada prije dijete uzelo dnevnu novinu u ruke ) otkrili smo da je radio - Loewe iz '65, za razliku od televizora iz kasnih '80-ih i '90 u savršenom stanju, tako da smo si odslušali Radio Stubicu (ove "modernije" stanice a la Antena izleda da ne fata ).

Jako sam zadovoljna sa curama. Prekopale su sve moje stare stvari iz djetinstva, tako da nam je sada hit fotić (Mala nikako da shvati što znači "film" i "razvijanje filma", noo.. sa svim onim objektivima, zumovima i ostalim "gumbima"), Barbie čovjeće ne ljuti se i stare fotografije iz doba kada je Kraljica Majka bila mladenka. I kartanje Remi-a je bilo uspješno i zabavno. Ni u jednom trenutku nisu rekle da im je dosadno. Ili da im fali televizor!

Naravno, vodili smo i tvora sa sobom. Tako i tako ga nemamo kome ostaviti. Čak i nije tako zahtjevno cukati takvu (egzotičnu) životinju kao što sam prije zamišljala. Doduše, ako putuješ s kombijem - kao mi. Ponijeli smo i kavez (onaj manji), a tvora smo transportirali u onoj gajbici za mačke/manje pse. Imali pri sebi hladne vode (preintenzivno mu je bilo da bi jeo) - ma kao da vodiš brigu o malom djetetu.

Njemu je to tek bila avantura. Koliko mirisa i neistraženih prostora u staroj kući uz gustu šumu...

Eto. Još da smo uspjeli (što nam se zapravo i nije dalo) osposobiti kakvo - takvo pranje, možda bi ostali i dulje. Ovako - kratko i slatko. Posljednji dan i malo smudljivo i ljepljivo.

Opet vodim rat (doduše, na daljinu) sa vlastitom šogoricom. Oliti Guzdinom sestrom.

Ajde da malo bolje pojasnimo stvar:

Dotična je pobjegla u Njemačku tamo negdje ranih '90-ih zbog nekih financijskih zavrzlama. U međuvremenu od nje nismo čuli ni slike ni tona slijedećih par godina, do trenutka kad nas je nazvala da hitno njezin bracek (nije pitala da li za to imamo novaca, benzina ni vremena) dođe po nju jer je dobila izgon iz Svete zemlje Dojčland.

U tom je trenutku već bila u vezi sa Njemcem, zvanim i Bosanac jer je tip bio crn, garav (boja + solarij) i istetoviran po svim dijelovima tela i pun srebrnog nakita. Ma, ni jedan rock pjevač ga se ne bi odrekao.

Osim što je dotični bio niškoristi, pijanac, no za ovu našu priču nema veze. Nama je bio zanimljiv, simpatičan i baš smo lijepo komunicirali s onih njegovih 20-ak engleskih riječi što je razumio.

Uglavnom, u jednoj deliričnij fazi bilo je svega - mala beba od 6 mjeseci, bolesna svekrva (tumor na mozgu) u bolnici i puna kuća Nijemaca što ne znaju engleski, a koji su od nas domaćina očekivali ponudu hotela s najmanje 4 zvjezdice. I tako se i ponašali. Naravno, bez onog dijela s plaćanjem računa.

Anyway, bilo pa prošlo. U tom su se "zimovanju" od par mjeseci na našu dušu (i džep) i povjenčali u Lijepoj našoj. A onda smo se mi napili kad smo ih (konačno) ukrcali na Glavnom kolodvoru za njihovu predragu državu..

U međuvremenu su se razišli, pa je ova dobila dijete sa drugim, pa su se pomirili, pa su se ponovno i konačno razišli, pa su dokazivali na sudu da dijete nije njegovo (pa ni njegove obaveze kao oca), paa...

Uglavnom, posljednjih nekoliko godina konačno žive otac djeteta (koji se u međuvremenu rastao od svoje zakonite), mali (sada osnovnoškolac) i moja predraga šogorica. Ovaj sadašnji šogor je simpa, radišan, obrazovan (putovao je po svijetu) i sve u svemu sasvim o kej tip. Mališa pak ne zna beknuti ni slova hrvatskog jer mu je po izjavi njegove majke materinji jezik njemački.

A moja šogorica?

Ona pak špila njemačku damu kojoj je sve u Hrvatskoj totalno bljak i mi smo svi maloprije izašli iz pećine i cijeli hrvatski sustav je banana i sve, sva i svatko u Njemačkoj je super i pet. A ona kao da nikada ovdje nije živjela i ne sjeća se ničega iz tog vremena. I da, kao da mi nemamo kompjutore, mobitele, a bome zaboravila je i da ima živu vlastitu majku. Ma kenja...

I zašto vas sad ja davim sa ovom sapunicom? Dotična se želi i službeno rastati, pa ja na svojim slobodnim danima zasluženog godišnjeg (e da, inače, ona živi već godinama na socijalnoj službi jer je mali maloljetan, a njemački zakoni štite svako dijete do besvjesti, a draga mi šogoirca baš i ne želi raditi) gonjam matičare i sudove da se raspitam za detalje koji bi joj bili (pogotovo financijski) najpovoljniji.

Naravno da sam došla do određenih odgovora. S kojima dotična nije zadovoljna, pa je meni počela bajati o tome da ona podliježe samo sudu u Njemačkoj. Ma daj.. A zašto onda treba rješavati papirologiju u Hrvatskoj?? No se. (ili kako li se to lijepo piše na tećnom španjolskom, da se držimo sapunica)..

S jedne strane, ja sam vjernik, katolik. Doduše, u posljednje vrijeme nekako slabo aktivno prakticiram odlazak u crkvu jer...

Ehh...

Uvijek se nađe neki dobar razlog zbog čega mi se zapravo i ne ide - od toga da dobijem slom živaca kad mi Velečasni priča bajke (znam, znam, obično su propovjedi prilagođene većini vjernika - aka bakice i ostali penzionerski puk), kad mi gaze po nogama, kad se gore dotične bakice "tuku" za sjedala (prošli put je jedna čuvala sic cijelu misu, mi smo okolo padali s nogu, a ona čuva svojoj prijateljici, grr...), kad padam u nesvjest od pomanjkanja kisika i sl. sitnice.

No, danas sam bila ozbiljna u namjeri da kućne nevjernike povedem u crkvu. Odabrali smo crkvicu u susjedom selu, jer nam se ovako na godišnjem učinilo preradikalnim da idemo na tzv. "dječju" misu u 9, a na onoj u 11. (obično svečana pjevana) zapravo nikad i nismo bili. Bar mi se čini.

I na kraju je bilo super.

Kao prvo - u dvorištu crkve imaju krasne klupice, na razglas smo čuli sve, a lijepo sam sjedila, odmarala, meditirala, molila na friškom zraku...

Čak mi se i propovjed dopala (župnik je inače jedan odkvačeni frik koji svaki dan upražnjava vožnju biciklom od 50-ak i više kilometara), jer je bila prisna, kako to već biva u maloj župi gdje se svi poznaju. A takav je i župnik - jednostavan, simpatičan i prisan (ne poznajem ga osobno).

A onda te dočeka vijest kako je frendica (doduše, iz šireg kruga prijatelja, pa smo se neko vrijeme izgubili u vrevi i gužvi svakodnevice) teško bolesna - karcinom se proširio dalje. Ne mogu ni zamisliti kako je to kad moraš ostaviti malu djecu, muža. Muž je već sad jadan i očajan. Ma, koma...

Toliko o mojem gunđanju da sam nesretna i jadna zbog nekih tako banalnih i materijalnih problema.

Ako se uzme da sam zapravo legla negdje oko 3 ujutro, čak više i nije bio petak 13. no, san je bio i više nego krvav.

Ispred mojih nogu stropoštalo se (s neke verande, galerije) krvavo tijelo (prije toga ubijen od strane nekih specijalaca, good guys-a) mojeg kolege koji je kao bio bad gay (mislim - hallo - - dotični je totalni antiratni, antirabijatni tip).

A ja sam onda žmirila, vrištala i tražila da me maknu, a da tipa ne vidim svojim očima.

Nit' je večer bila loša, čak dapače, uz dobru (živu) mjuzu i malo pive čovjek zaboravi na dio svojih problema, pa mu je dovoljno onih par kuna za novu rundu, nit' sam bila pod nekim ludim promilom alkohola da me proganjanju takvi krvavi snovi.

A bilo je tu svega - od Footloose-a do starih dobrih rock stvari.

Doduše, mojoj frendici, deset godina mlađoj to je bilo totalno bezveze, pa je samo sjedila i pizdila što joj se muž dobro zabavlja s velikim Karlovačkim (više puta).

Pa mislim? Jesam u bedu, ali ne takvom da u mislima ubijam kolege. Uostalom, moji problemi uopće nisu vezani za moj posao.

Strava. A nije ni ulica Brijestova. NIt' volim horror-e.

Nemam vam što pametno napisati.

Svaki dan neko novo sranje. Tako je to. Valjda da se sranja skupe na hrpu, u jednom danu, bilo bi previše, pa bih valjda ovako morala biti zadovoljna. Barem nisam u ludnici. Jet.

No, djeca su zdrava, mi smo zdravi. Imamo što za jesti. Nije nam hladno. I tvor je živ i zdrav. I bazen je (relativno) čist, pa je ugodno kupati se i sunčati...

Ima i sex-a. Sve mi već na uha ide van.

Prema tome... what shall I do? /

Utješite me.

Ha? Jeste slušali posljednje vijesti? Lijepo veli ministar obrane USA kako će smanjiti broj generala i visokih dužnosnika (čitaj: skresati manager-ske plaće), te drastično umanjiti "vanjske" usluge - znači odliv novaca prema privatnom sektoru. I to obično na mutan način. Kako to već biva. Nemojte se zavaravati, zar mislite da u Americi igraju pošteno?

I zašto vam sve to pišem?

To su stvari koje se očekuju od naše vlade i naravno, direktno od J. Kosor. I to ne na način da se bivši (ruko)voditelji raznih Agencija (koje je navodno konačno smjenila na način da se pospajalo određeni broj poslovnih subjekata) uhljebe sa nekim basoslovnim koeficijentima kako bi zadržali skoro pa ista primanja, već da ih se lijepo odjebe.

Ili radi nešto suvislo, za "običnu" plaću ili idi dalje. Sigurna sam da ih ni jedan privatnik neće i ne bi uzeo k sebi. Barem ne onaj koji drži do svoje firme.

O vanjskim uslugama - kao npr. pravne, prevoditeljske, usluge pisanja raznih "elaborata" i "studija" - u trenutku kad unutar vlastitih resursa imaš hrpu pravnika, prevoditelja i ostalih stručnjaka - eee... to je rupa bez dna. I to ne samo na državnom nivou. Nekidan naletila na neke općinske papire. Općina, gladna kruha, na svoja tri pravnika na plaći dala neke stotine tisuća vanjskoj pravnoj kući da im vodi sporove. Koje će tako i tako popušiti. Ma molim vas...

Još me nekoliko stvari piga ovih dana, pa kad sam u tim političkim i gospodarstvenim vodama, da sve istresem u jednom postu:

Ako se bolnice plaćaju iz državnog, a ne gradskog proračuna, koji Qu se miješa Grad (Zagreb) u spajanje bolnica? Ne spajaju se bolnice - samo se spajaju uprave tj. smanjuje se broj ravnatelja, zamjenika ravnatelja, tajnika i ostalog ne-profitnog osoblja. (imate Milinovićevu prezentaciju negdje na internetu, ako sam ja našla - možete i vi!)

WTF? Sve su to doktori koji će se vratiti u svoje ordinacije. A da su baš i ekonomisti i pravnici (oliti manager-i), nek si dalje traže posao. Kad radiš za puste pare - očekuju se od tebe i neki rezultati. U protivnom - noga.

I oni faking lipicanci.
i
Ako Grad (Đakovo) želi svoje vodstvo tj. upravu svoje ergele - nek i plati. Ili županija. Jebe se meni. Samo, ako se radi o državnom proračunu (koji ja obilato punim, kao i svi vi - ne zavaravajte se - najviše se uzima ljudima na plaći (ni onu crkavicu od povrata poreza nam ukinulo ), bogataši mogu smuljat na takve moguće načine da je država još njima dužna, a ne oni njoj ) - onda nek se jebu. I prihvate upravitelja koji će sjediti u Lipiku.

Uvijek je lijepo mahati sa tuđim. Jel' da??

Ps. Obećajem, slijeći post je o sexu. Jebeš politiku.

Update: Ne znam od čega bi vi svi počeli? Od odpuštanja čistačica i ostale raje sitnog zuba? (znam da i njih ima previše po svim razinama državne, županijske, općinske i ine državne birokracije, no nisam sigurna da je to dobar početak). Naravno, znam ja i za aute na leasing, HŽ (o čijem se restrukturiranju totalno zašutilo, isti kuronje su i dalje na čelu, novac se i dalje odlijeva na sve strane, a željeznički vozni par urušava i pitanje je dana i neke grozne tragedije..), o izgradnji spomenika ovima i onima - sve su to stvari koje treba odmah, sad i hitno započeti. Da li je to ova vlada u stanju? Teško. Da li će to ona druga biti - ona tzv. Crvena? Čisto sumnjam i u to. Nama treba svježe krvi. A to zapravo nemamo...

Od danas sam i službeno na g.o.

Mislim, onih par dana od srijede se ne računa.

Em je bio blagdan, em su mi petak tak i tak uzeli od godišnje kvote slobodnih dana.

Tako da i odlazak u Mađarsku (šetnjica po Kapošvaru, ručak, kava u Golf & Country Clubu) i jučerašnji izlet u obnovljeno izletište - Planinarski dom na Kalniku - ne računam.

I dalje nema planova. Doduše, plan je da ovaj tjedan ostanemo doma, Guzda izganja neke pare, Nasljednik obavi praksu (ujutro smo ga svi dizali iz kreveta, a vratilo nam dijete već u 12:00, sad spava kao da je od 6 bio na lopati), a i s faking tvorom ne znamo što ćemo. Jebemti djecu, lude očeve i opićene kućne ljubimce...

Doduše, privlači me more. No, kad se sjetim da bi mi more dopizdilo nakon dobrih 48 sati (a možda i kraće) jer me izluđuje ona priča doručak - novine - plaža - kava (pivo ) - ručak - odmor - plaža - večernji muving, pa ću sve pustiti da ide svojim tokom...

Možda će to značiti luudi godišnji...

Inače, da sad i odmah imamo dovoljno para i kombi s klimom - sjela bih u njega, potprala decu i kućne ljubimce i uputila se do Njemačke (cin cin eto, mi stigli draga family - na ravno 48 sati, ni više ni manje) i do Amsterdama (volim taj grad) ili kroz (lijepu) Mađarsku u Rumunjsku (da i ja vidim Drakulu) do Crnog mora... to bi bila tura... (vidite kako sam ja zapravo skromna curica)

Tako da, na vašu žalost, i dalje sam tu na blogu. Neće mene samo tako ušutkati besparica...

Prema svim pokazateljima, ja definitivno više nisam predstavnik neke generacije koja bi čitala modne časopise, kupovala najmodernije krpice i odlazi na "it" mjesta u gradu i šire...

Noo...

Ja to i dalje radim. Možda ne baš na neki radikalan način (mislim da sam definitivno prerasla mini suknje i izlazak van bez grudnjaka), ali ja sam ta koja ima novac u novčaniku i vlasništvo vozila (da sad ne nabrajma svoju imovinsku karticu)..

I onda mi ide na živce kad mi prodaju - kao najveći modni "must" krpe koje je skupila neka 14-godišnjakinja. Ma dajte.. Doduše, moja 14-njakinja jako dobro zna što joj se sviđa (makar ja ne vidim razliku niti neku zajedničku crtu između majice koja je "bljak" i koja je "super" ). Da ne spominjemo jednog muškića od nepunih 18.

Ako malo bolje pogledamo, sve je to samo money - a tu govorimo o recikliranju Madonine prošlosti preko svoje malodobne kćerke i sakupljanju još više para na hrpu. Očito Madoni nikad dosta.

Ima tu primjera i u našem selu: od famoznih te ve izjava (tada još) malodobne kćerke jedne naše napirlitane glumice - neš ti pametnih izjava jedne gimnazijalke - šminkerice, do još gorih izjava jednog drugog seleb djeteta s nedovršenim prvim razredom srednje škole (ako se vratimo koju godinu unazad) ...

Jedino što naši doma nisu shvatili da na toj djeci mogu i zaraditi. Ili ne???

Već dugo nismo o sexu. Ajde da malo - u nedostatku pametnijih tema - razglabamo o učestalosti sexa u hrvatskoj populaciji.

Don Ante Baković (gdje se skrio taj lik? ) bi bio sretan. Doduše, u slučajevima kad dotični akt ne omane - oliti kad se napravi / stvori / rodi novi Hrvat i dotični velečasni je sretan. U protivnom - mauna.

Anyway, da vam čujem - gdje, kada i koliko upražnjavate bračne dužnosti i oni drugi - jelte -purly Sex (van braka, prije braka i mimo braka )??

Sve je počelo još popodne na kavi - dođe frendica na kavu i pohvali se kako su muž i ona, na popodnevnoj siesti uspjeli konzumirati the Sex nakon dugo dana (tjedana) apstinencije. Inače - spavaju u sobi zajedno sa svojom jedininicom 11-godišnjakinjom, pa noćne smjene, pa menge... uglavnom - vrijeme brzo prolazi, želja je prisutna, a gaze ih rokovi...

Doduše - muž (riba po horoskopu) bio je zgrožen ovakvim "javnim" ispadima svoje žene (bik) - horoskopska kombinacija mojih roditelja i mojeg brata vlastitoga - Suzette - to se valjda voli??? (btw blizanac i riba su nespojivi znakovi, no mi se još uvijek ne damo - imaš komentar na to??)

Mi smo iskusili, nakon pustih godina garsonijera, jednosobnih stanova i spojenih soba (još uvijek volim da su vrata od Mala-ine sobe otvorena, pa zlu ne trebalo i hipoglikemije mogu priskočiti u pomoć u svako doba noći), mi smo se navikli na tihi Sex. Stisnemo zube i - udri...

Pa i kad smo ostali sami, jebiga, godine drila čine svoje - nema tu urlikanja, ni vešmašine ...

Ajde, rukavica je bačena - da čujem vas! I da - Riba slavni fakeru - ajmo, isprsi se u pravom sočnom komentaru!! I da ti i mi cure / žene vjerujemo!!!

Danas novi trač u selu: pobjegla žena našeg mjesnog (eh, sad nema smisla da napišem čime se bavi, no jedan dosta unosan posao) Majstora sa sinom bogataša iz susjednog sela. Navodno ovaj prvi - jelte zakoniti - ne ide mu baš u ova teška recesijska vremena, pa je valjda i ljubav okopnila skupa sa bankovnim računom (da se razumijemo, čovjek nije bankrotirao ili tako nešto, mislim da i dalje sasvim solidno vodi svoj posao i skuplja novčiće na hrpu, ali očito - daleko od onih cifri od prije par godina). A gospođa se fura na skupe stvari.

I sad se tu sjetim i ovih nekih brakova i veza iz svijeta naših hrv. tzv. seleba koji su trajali samo kad je bilo i para: od famoznog prošlogodišnjeg prebjega Dolores Lambaše (šuškalo se kako je ljubav s Franom Lasićem cvala kad je i Frani bankovni račun bio pozitivan) k onom starom kuronji Dikanu..

Pa (ex) gospođa Mia Begović (gospodin poduzetnik je navodno isto u financijskim teškoćama). Pa duo Curavić - Pišekica.

Ma ima toga još...

Znam da su i oni famozni slinavi bogati starčeki jaako seksi, kao i ružnjikavi Geek-ovi, ako su pri tom vlasnici Microsofta ili sličnih igrački...

A gdje je tu ona - u dobru i zlu???

Doduše - tako im i treba. Kad se pale na sisate curetke koje kupe sa jednom Guess torbicom. Ili barem Gucci ako je u pitanju Vlatkica..

Baš me zanima da li bi Keromova mlada bila s njim da ovaj (kao recimo Peveci) propadne preko noći?? Moš' mislit'...