S jedne strane, ja sam vjernik, katolik. Doduše, u posljednje vrijeme nekako slabo aktivno prakticiram odlazak u crkvu jer...
Ehh...
Uvijek se nađe neki dobar razlog zbog čega mi se zapravo i ne ide - od toga da dobijem slom živaca kad mi Velečasni priča bajke (znam, znam, obično su propovjedi prilagođene većini vjernika - aka bakice i ostali penzionerski puk), kad mi gaze po nogama, kad se gore dotične bakice "tuku" za sjedala (prošli put je jedna čuvala sic cijelu misu, mi smo okolo padali s nogu, a ona čuva svojoj prijateljici, grr...), kad padam u nesvjest od pomanjkanja kisika i sl. sitnice.
No, danas sam bila ozbiljna u namjeri da kućne nevjernike povedem u crkvu. Odabrali smo crkvicu u susjedom selu, jer nam se ovako na godišnjem učinilo preradikalnim da idemo na tzv. "dječju" misu u 9, a na onoj u 11. (obično svečana pjevana) zapravo nikad i nismo bili. Bar mi se čini.
I na kraju je bilo super.
Kao prvo - u dvorištu crkve imaju krasne klupice, na razglas smo čuli sve, a lijepo sam sjedila, odmarala, meditirala, molila na friškom zraku...
Čak mi se i propovjed dopala (župnik je inače jedan odkvačeni frik koji svaki dan upražnjava vožnju biciklom od 50-ak i više kilometara), jer je bila prisna, kako to već biva u maloj župi gdje se svi poznaju. A takav je i župnik - jednostavan, simpatičan i prisan (ne poznajem ga osobno).
A onda te dočeka vijest kako je frendica (doduše, iz šireg kruga prijatelja, pa smo se neko vrijeme izgubili u vrevi i gužvi svakodnevice) teško bolesna - karcinom se proširio dalje. Ne mogu ni zamisliti kako je to kad moraš ostaviti malu djecu, muža. Muž je već sad jadan i očajan. Ma, koma...
Toliko o mojem gunđanju da sam nesretna i jadna zbog nekih tako banalnih i materijalnih problema.
Post je objavljen 15.08.2010. u 19:54 sati.