RITAM STVARANJA

petak, 01.09.2017.

Najveće lekcije dolaze sa rastancima

Postoji vjerovanje da svatko od nas ima svojeg vodiča.

Njezin je bio pomalo egzotičan tip.
Zatvorila bi oči, duboko udahnula i već je bio tu, kraj nje.
Nije to bio bilo kakav vodič, bio je to zanimljiv lik. Imao je strast prema čučanju i iz te pozicije ju je promatrao.
Nakosio bi glavu na jednu stranu samo da bi ju mogao bolje pogledati. Oči su mu bile crne poput ugljena i nekako uvijek stisnute u blagi smiješak. Kosa crna i sjajna kao griva nekog divljeg konja lelujala bi mu oko glave.
Iako ga je rijetko viđala u pokretu, uživala je u tom prizoru.
Hod mu je bio pomalo gizdav, a kretnje lagane poput mačke koja se šulja vrebajući nekog miša u prikrajku. Imala je osjećaj da lebdi par centimetara iznad zemlje.
Voljela je biti u njegovoj blizini, nadahnuo bi ju samim svojim prisustvom.
– Koja je razlika između učitelja i vodiča?- upitala ga je znatiželjno jednom prilikom.
– Učitelj uči, a vodič vodi. – nasmijao se pomalo bezobrazno i zagledao se prema njoj.
– Nemoj mi reći! – uzviknula je uz osmjeh.
Brzo se uozbiljio i nastavio.
– Da, to je istina. U materijalnom svijetu postoje učitelji. Učitelj ti pomaže da kroz vlastito iskustvo naučiš ono što ti je potrebno. Svaki dobar učitelj zna da riječi ne uče, samo iskustvo uči. Dok ovdje, u području u kojem se ja nalazim, ovom energetskom, postoje vodiči. Vodiči vode osobu kroz različite životne događaje, trenutke i iskustva nadajući se da će pri tome osoba naći učitelja koji će joj pomoći da nauči lekciju. – slušala ga je pažljivo upijajući svaku njegovu riječ.
Kada je Jass govorio, tada se slušalo tiho i koncentrirano, jer dobro je znala da on ne priča puno.
– Da li možeš biti i moj vodič i učitelj? – zapitala je kad je osjetila da je završio s prethodnom misli.
Šutio je trenutak.
– Da.
– Kako?
– Postoje vodiči koji imaju još zadataka u materijalnom svijetu i da bi mogli napredovati, moraju se utjeloviti. Pa ipak, u trenutku kad se utjelove, zaboravljaju tko su.
– Zašto zaboravljaju?
– Zato da bi kroz iskustvo odvojenosti mogli rasti, baš kao i svi ostali.
– Da li ćeš biti moj učitelj? – upitala je najslađe što je mogla. Sve samo da pristane. Da ga doživi u fizičkoj stvarnosti, da ga dotakne..
– Jesi li sigurna da to želiš?
– Da! – poveselila se naivno dok je srce u grudima poskočilo od sreće...

*******



Zrak je bio hladan i vlažan, prodirao joj je u svaku poru. Težina na prsima već je mjesecima bila potpuno nesnosna, bolna, gotovo nepodnošljiva. Kretala se u kroz mračnu uličicu do mjesta na kojem se slavilo. Srce ju je vuklo, a glava upozoravala. Slušajući ju, počela se sve sporije vući ljuljajući se s jedne noge na drugu. Napokon je stigla i zakoračila u prostoriju. Tu su se mješali žamor i muzika, ali energija mjesta bila je ugodna i nekako se opustila. Prošarala je pogledom i ugledala ga u kutu kako razgovora s ljudima. U njenoj glavi nastalo je novo rasulo, kojem je dopustila da ju preuzme i paralizira....

*******



Obukao je svoj crni kaput, znala je da je na odlasku. Na odlasku iz njezinog života.
Prišao joj je polako, rastvorio svoj kaput i zagrlio ju. Bio je to zagrljaj za kojim je toliko čeznula sve ove mjesece.
Trenutak u kojem ju je dotaknuo, pokrenuo je niz slika pred njenim očima.
- Sjetila se prvog puta kad ga je vidjela. Odmah ga je prepoznala. Znala je tko stoji pred njom. U stvarnosti bio je nešto sitnije građe i duže kose, lice mu je bilo mršavo s izraženim jagodicama i uskim crnim očima lagano stisnutim na krajevima. Pa ipak, gizdavo držanje i lebdeći hod, mekan poput mačjeg odmah joj je privukao pažnju. Glas mu je bio dubok i odzvanjao je cijelim njezinim bićem. Osjećala ga je dušom. Osjećala je puls nečeg puno dubljeg od puke fizičke privlačnosti. Pa ipak, za nju bio je potpuno neuhvatljiv u svojoj pojavnosti. Nije mogla doprijeti do njega.
-Sjetila se kako je u tom silnom prepoznavanju njega zaboravila na sebe, zaboravila je koliko je moćna i dostojna.
- Sjetila se kako je u silnoj želji za njim postala mala i slaba.
-Sjetila se kako joj je trebala njegova pažnja koja nije stizala.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala govoriti ostajala nijema.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala djelovati ostajala paralizirana strahom da ne izgubi ono što nije niti posjedovala.
Gonjena svim tim slikama, spustila je tešku glavu na njegovo rame dok ju je ljuljao u svojem čvrstom zagljaju i prepustila mu se – potpuno.
Napokon.
Duboko je udahnula kroz nos pokašavajući ugrabiti miris trenutka, ali kao neko iskušenje, nikakvog mirisa nije bilo, nikakvog mirisa koji bi ponijela sa sobom.
Polako su se razdvojili, ništa joj nije ostalo osim sjećanja na zagrljaj u jednoj tamnoj noći.

Promatrala je učitelja kako odlazi, a negdje u daljini svojeg uma začula je pitanja:

Što si naučila draga moja dušo? Što ćeš ponijeti sa sobom?

-Naučila sam učitelju, da ne postoji niti jučer niti sutra, postoji samo sad.
Jer ono što je bilo već slijedeći trenutak može biti otrgnuto od tebe.
Nema mjesta hodanju pognute glave sječajući se trenutaka koje ne možemo promijeniti.
Nema mjesta strahu od sutrašnjice jer ona niti ne postoji.
Naučila sam da bol koja trga svaku stanicu tijela, ustvari je novčić s dvije strane. Može donijeti nevjerojatnu patnju ii nevjerojatan rast.
Naučila sam da kad duša govori glava treba šutjeti.
Naučila sam da u ovom životu nema kajanja za propuštenim trenucima, jer oni su samo to – propušteni trenuci.
Naučila sam da je najbolje vrijeme za djelovanje – sad!
Naučila sam da najveće lekcije dolaze sa rastancima.

Promatrala ga je kako nestaje iza ugla pitajući se da li je lekcija završila ili će se možda ponovno sresti na nekom drugom mjestu u nekom drugom vremenu...

Poljubac,
Ana

Fotografije mi je sa ljubaznošću ustupila Jela Peran (još njezinih fotografija pogledajte na instagram profilu @jellabella1978 ) - Hvala ti!


Pratite me na Facebook stranici, YouTube kanalu i instagramu Ritam Stvaranja

Oznake: zagrljaj, vodič, učitelj, ljubav, lekcija, ritam stvaranja, pria

srijeda, 30.08.2017.

Strahota zvana "pozitivno razmišljanje"

Promatram kako se u zadnje vrijeme proširio trend "pozitivnog razmišljanja".

I nekako mi je postalo muka gledati sve to.
Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv pozitive, ali nekako mi se čini da je to još jedan u nizu trendova koji doista nemaju svrhe, barem ne na način na koji se propagira.
Kada za par godina netko spomene da pozitivno razmišlja, ljudima će se dizati kosa na glavi od toga.

Zašto?
Stvar je jednostavna. Ljudi nekako uvijek teže preskakanju koraka, tako je jednostavnije.

Prisjetite se samo onih naslova: "20 kg manje u samo mjesec dana!" ili "Naučite engleski u samo tjedan dana!" ili "Do bogatstva preko noći!" ili " 10 trikova da osvojite muškarca svojih snova i kad vas on ne želi?"

Danas da netko doista i otkrije kako skinuti 20 kg u mjesec dana te kako pri tome ostati zdrav i zadržati željenu težinu koliko god dugo želiš- nitko mu ne bi vjerovao zato jer u svijetu postoji dovoljan broj razočaranih duša.

Ista stvar je i s "pozitivnim razmišljanjem", sve se svodi na to - misli pozitivno i sve će bit savršeno.
Hoće drek!

Da bi se stvari počele mijenjati, ti se moraš početi mijenjati prvi.

Trebaš nešto napraviti, pročitati nešto, naučiti nešto, ovladati svojim mislima, naučiti što su namjera i fokus te shvatiti kako do promjene dolazi.

Meditacija, prepuštanje svojoj strasti, kreativni izraz, promjena uvjerenja, povratak izgubljenih dijelova duše, promjena navika, osvještavanje obrazaca ponašanja... to su samo neki od dijelova slagalice koji primjenjujući ih, stvaraju kemijske promjene u organizmu što na kraju dovodi i do promjene okoline (kako one unutar nas, tako i one izvan nas)

Tek kada istinski osvijestimo razliku između "pozitivnog razmišljanja" i pozitivnog bivanja, tek tada možemo očekivati neke prave promjene.

Bitno je da smo iskreni prema sebi.

Ako tvrdimo da razmišljamo pozitivno, hajdemo to malo preispitati: "Da li doista razmišljam pozitivno ili me negdje duboko moja želja toliko ždere da postaje toksična i opasna po mene?"

RECIMO:

Ako ja ne mogu imati čovjeka kojeg želim, a svima tvrdim da sam pozitivna i da će biti onako kako treba biti, a u pozadini mi se vrti JEDINO TO DA GA NEMEMAM, što to onda ja radim?

Razmišljam li pozitivno ili mažem oči sebi i drugima, dok ta želja na kojoj mi je pravi fokus doslovce ždere sve pred sobom?

Hajdemo se zapitati: "Što to ja osjećam prema tom čovjeku, zašto to osjećam, koji dio mene nedostaje pa ga pokušavam zamijeniti s nekim izvana..?"
Hajdemo sad napraviti sve što je u našoj moći da odgovorimo na ta pitanja.
Hajdemo napraviti sve da integriramo ono što nam nedostaje u nama pa tek onda idemo promatrati okolinu.

Ja ne tvrdim da ćete vi tog čovjeka prestati voljeti ili željeti ili prestati biti tužni što ga nemate.

Ja tvrdim da ćete moći voljeti bezuvjetno i sebe i njega.

Što to znači?
1. To znači da ćete biti svjesni da ste napravili sve što je istinski bilo u vašoj moći. Ostalo ćete prepustit nekoj višoj sili u ruke da napravi ono što je najbolje za vas bez da se vi žderete.

2. To znači da ćete tog čovjeka moći istinski i potpuno voljeti bez obzira na to što on mislio, radio, kako se ponašao, što odlučio u vezi vas itd..

3. To znači da će te moći prihvatiti sebe i svoje postupke vezano uz dotičnu situaciju bez osjećaja žaljenja, grižnje savjesti, itd...

Kad to sve bude zadovoljeno, pozitiva će se nametnuti sama od sebe,
Nećete morati pozitivno razmišljati - vi ćete biti ti koji ćete biti pozitivni te kao takvi stvarati i živjeti svoj život.

Poljubac,
Ana

Oznake: pozitivno razmišljanje, rad na sebi, Osjećaji, fokus, želja, ljubav, ritam stvaranja, promjene, mo, osobna moć, snaga

četvrtak, 27.07.2017.

Mašta radi svašta - da li vjerujete u paralelne realnosti?

Gledala sam sinoć "Teoriju velikog praska".
Neka stara epizoda koja mi je u silnom repriziranju uspjela promaknuti.
Volim ih pogledati, nekako mi izmame osmjeh na lice, ali ono što mi je ostalo urezano iz ove epizode je u biti ono čime se bavim.
Naime postavka je bila ovakva.
Jedan od likova (nije bitno da ulazim u detalje tko, što, koga, čega jer znam da ih ne gledate svi, pa bi to bili totalno suvišni podaci) ima nepročitano pismo od tate koji ga je napustio.
Ostalih 5,6 prijatelja su na vrlo zabavan način doznali što piše u pismu i na kraju svi znaju što piše u pismu osim onoga kome je pismo bilo namijenjeno.
Taj lik čije je pismo, silno želi znati što piše u njemu, ali ne želi se razočarati s onim što je napisano u njemu, ipak je to od tate kojeg više nema u njegovom životu.
E sad poanta: kako su riješili situaciju?
Prema već "staroj" kvantnoj teoriji sve postoji istovremeno, sve realnosti postoje sad.
Zato postoje sve moguće realnosti sa različitim tekstom pisma i tako je svaki od prijatelja ispričao jednu verziju pisma.
Nakon što su svi ispričali svoju verziju, netko ga je pitao da li ga zanima koja je prava, a on na to odgovara da su mu sve verzije toliko lijepe da želi vjerovati da su sve prave.

Zašto vam to sve pišem?
Prvo, nevjerojatno mi se sviđa ideja da sve moguće realnosti koje mogu zamisliti - postoje.
Drugo, doista želim da razmislite o tome koje vam slike o nekoj potencijalnoj realnosti padaju na pamet - više manje pozitivne slike, više manje katastrofična predviđanja ili vam nikakve slike u biti ne dolaze.

E sad, ja sam prirodno "nadarena" da moj analitički, intelektualni um smisli nevjerojatne katastrofe i negativne događaje.
Moram biti iskrena da se zadnjih 15 godina borim protiv tog dara.
Možda točnije, ne borim se protiv njega, nego ga pokušavam usmjeriti na kvalitetniji način.

Zašto to nazivam darom?
Zato jer je izmjereno da mozak ne razaznaje razliku između zamišljenog i stvarnog, ako to popratimo s odgovarajućim emocijama.
Odnosno, ono što vjerujemo - to stvaramo.
Kao i sve u životu, to možemo koristiti za sebe ili protiv sebe.
Pojam placeba kao utjecaj uma na materiju već je dosta prožvakan kroz godine. Napravljena su razna istraživanja i zadnje se čak povlači pitanje da li lijekovi doista toliko dobro djeluju ili je tu, moć uma odigrala glavnu ulogu (za ona koje zanima više o tome kako um djeluje na materiju od srca preporučujem knjigu od Dr. Joe Dispenze "Placebo ste vi" - meni je ta knjiga promijenila pogled na vlastito tijelo i um).

Danas, kad sam puno naučila o tome što ja i moj um možemo, polako svoj potencijal doista počinjem koristiti na način da mi služi.
Počela sam koristiti maštu tako da se osjećam dobro i samo je pitanje vremena kad će "realnost" morati pognuti glavu i ići tamo kuda ju ja vodim, a ne tamo gdje ona vodi mene.

Priča o paralelnim realnostima s početka priče je vrlo zanimljiva, jer kad zatvorimo oči i uđemo u neku realnost koja nam se doista sviđa, naše tijelo ne zna razliku da li je nešto stvarno ili ne, samo je bitno da mi vjerujemo.

Recimo da volite putovati, ali nemate novaca ili vremena za to. Zašto ne biste pročitali neki putopis ili pogledali fotografije iz neke zemlje gdje želite putovati i zamislili da ste tamo.
Znam da će većina reći, to me samo rastuži, jer znam da to nije istina i onda se još lošije osjećam.
Pitat ću vas nešto.
Zašto gledate filmove?
Zašto ako gledate neki film strave vas je strah, a znate da je to samo film?
Zašto budete tužni, ako gledate neku depresivnu dramu ili se osjećate zaista dobro, ako gledate nešto poticajno (za to preporučujem film "The bucket list" http://www.imdb.com/title/tt0825232/?ref_=nv_sr_1)
Znate da filmovi nisu stvarnost, a reagirate na njih.
Mislim da je to zato jer negdje u nekoj paralelnoj realnosti taj film postoji i mi se u to doslovno ubacimo i osjećamo ga.
Onog trenutka kad ga počnemo osjećati, naše tijelo počinje vjerovati da je to istina i proizvodi kemiju koja podržava tu realnost za koju vjeruje da je istinita.
(Prema nekim japanskim istraživanjima tijela dijabetičara koji su gledali komediju su bolje regulirala nivo šećera u krvi, za razliku od onih koji su gledali nekakvu dosadnu emisiju - ovo i druga istraživanja su prikazana u knjizi "Placebo ste vi")

Sad razmislite što odabirete gledati i kako se odabirete osjećati, a tijelo će reagirati točno u skladu s onim u što vjerujete.
Koja je vaša realnost u koju ćete zakoračiti?

Mašta radi svašta!
U što želite vjerovati, a što doista vjerujete?
Što ćete poduzeti da se počnete osjećati bolje, što ćete poduzeti da vaša tijela počnu regulirati sama sebe na najbolji mogući način?
Što ćete poduzeti da počnete živjeti sretan život, ovaj život? Da li vam je jasno da drugi nemate?

Pogledajte koliko smo maštali kao djeca, koliko smo sanjarili o savršenim poljupcima i zanosili se idejama o velikim uspjesima.
Imali smo osjećaj da možemo pokoriti svijet, a onda - onda smo odrasli.
A ZNA SE - odrasli ne maštaju, ne zanose se, ne uživaju u spontanosti i velikim idejama - oni su tu da se brinu i budu ozbiljni i odgovorni.
Pa ipak, volim vrijeme u kojem živim, vrijeme u kojem se otkriva da je mašta i emocija ono što nas pokreće i oblikuje naš svijet. Volim vrijeme u kojem nam se ponovno dopušta maštati, gdje kolektiv polako otkriva da je bitno, iznad svega, dobro se osjećati. Dug je put do nekog zlatnog doba, ali istinski vjerujem da smo na pravom putu. U jednoj mojoj realnosti - već smo svi tamo.
Zato ljudi maštajte da ste sretni i vjerujte u to, dajte sve od sebe da povjerujete - jer kad povjerujete, materija će pratiti. Prvo će početi pratiti vaše tijelo, a nakon toga - cijela realnost oko vas!

Volim vas!

Ana

Oznake: nadsvijest, ljubav, Placebo, vjera, promjena, svjest, život, nads

petak, 21.07.2017.

Najslabija karika

Istinski vjerujem da smo svi stvoreni za velike stvari.
Vjerujem da smo svi dobili "maštu" da bi ju materijalizirali.

Sjetila sam se jednog filma, zove se "Sfera"
http://www.imdb.com/title/tt0120184/?ref_=nv_sr_1
Iskreno nije to jedan toliko dobar film da bi sad raspredala o njemu, ali ideja je jako zanimljiva.
Naime njih par se nađe u podmornici koja ide istraživati nekakvu sferu koja se spustila u ocean. Kako to biva, od trenutka od kad su došli u doticaj sa sferom počele su im se dešavati grozne stvari, nekoliko ih je poginulo, a oni koji su ostali živi skužili su da im se materijaliziraju misli.
Naravno, najaktivnije misli bile su im strahovi. Ono što ih je ubijalo, doslovno su bile njihove materijalizirane misli, odnosno želje. Sfera im je čitala misli i vjerovala da im ispunjava želje.
Na kraju su oni koji su preživjeli poželjeli sve zaboraviti i zaboravili su, jer kako su rekli, čovječanstvo nije spremno za ovo.

Iskreno, moje mišljenje je, da "Sfera" postoji, mi ju zovemo Duh, Vortex, Bog, Sve što je, Anđeli, Unutarnja Svijest,.. I vjerujem da smo svi spremni da nam se materijaliziraju najjače misli koje mogu postojati u našim glavama.
Pa ipak, da ne bi došlo da smaka svijeta da svi počnu materijalizirati svoje najjače misli, postoji ključ.
Ključ se sastoji u tome, da je čovjeku dana prirodna raspršenost misli.
Čak i najgore misli koje vam mogu pasti na pamet ne možete konstantno držati u glavi.
Fokus se razbježi na osnovne potrebe, na hranu, san, disanje, pražnjenje sustava itd.. i tog trenutka materijalizacija se zaustavlja. Još je teža priča s pozitivnim mislima i željenim stvarima, to svi znamo, kad se trudimo zamisliti ono što želimo, a u glavi odmah krene suprotnost tome.
Stoga, treba puno, puno vježbe da bi se misli fokusirale do te mjere da bi postale opipljive.
Pogledajte kako sunčeva svijetlost kad se fokusira kroz kapljicu kiše, može dobiti takvu snagu da zapali suhu travu.
Pogledajte laser, momentalno vas može ozlijediti, a što je laser, fokusirana svijetlost.
Taaa-daaa!!
Što radi onaj čovjek koji dlanovima zapali vatru?
Fokusira misao koju pretvori u energiju koju fokusira do te mjere da podigne temperaturu onoga na što je fokusiran.

Fokus, fokus i fokus!

Treba puno vježbe za to. Treba izgubiti slabe dijelove sebe da bi ih zamijenili jakima.
Kažu da je sustav jak koliko mu je jaka najslabija karika.
Koja vam je najslabija karika?
Ja sam svoju otkrila. Moja je odustajanje.

Moramo ojačati da bi da bi bili sposobni koristiti svoje moći, jer ne zaboravite: -S velikim moćima, dolazi velika odgovornost!

Zašto toliko često upiremo pogled u nebo i vapimo: - Zašto si me ostavio Bože?
Kad nam je najteže, imamo osjećaj da smo sami i jadni!
Ne zaboravite!
Baš tad bdije budno oko nad vama. Budno oko onoga tko vas voli najviše na svijetu i puca od ponosa dok vas promatra kako učite hodati.
Kao kad roditelj pušta svoje dijete da pada i diže se samo, jer zna da je to jedini način da nauči naći snagu u sebi da se digne nakon svakog pada.
Završit ću tekst s jednom pričom.

Jedan čovjek sjedio je na klupi i promatrao gusjenicu kako jede zeleno, sočno lišće.
Svaki dan kada bi došao pogledao bi svoju gusjenicu zadovoljno. Jednoga dana kad je došao do svoje klupe, primijetio je kukuljicu. Silno se razveselio, želio je vidjeti kakav leptir će nastati od male, slatke, točkaste gusjenice. Nakon nekog vremena, primijetio je glavicu leptira kako se teško probija kroz kukuljicu. Čovjek je jedno vrijeme promatrao leptira kako se muči i tada mu odluči pomoći. Čovjek svojim prstima, nježno potrga kukuljicu, pazeći da pritom ne ozlijedi leptira. Kad je leptir bio oslobođen, raširio je svoja predivna krila. Čovjeku zasuzi oko od oduševljenja, nikada prije nije vidio nešto tako savršeno.
Tiho je razgovarao s leptirom, dok je ovaj sušio svoja velika krila na povjetarcu. U jednom trenutku bilo je vrijeme da leptir poleti i vidi svijet. - Hajde poleti!- reče čovjek i mahne rukom, ali leptir ne poleti. Nije imao snage u krilima.
Onog trenutka, kad je čovjek pomogao leptiru, oduzeo mu je mogućnost leta - krila mu nisu dovoljno ojačala jer se nisu morala boriti sa tvrdom kukuljicom.

Sad malo bolje pogledajte sebe, svoja krila i svoje kukuljice, razumjet ćete zašto ponekad imate osjećaj da vas je Bog prepustio samima sebi!

Idite, rastite, fokusirajte, kreirajte!!!!!

Poljubac!

Ana

Oznake: pria, duhovnost, ljubav, snaga, bog, svemir, borba

srijeda, 05.07.2017.

Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti

Moj život je super.
To je zaključak koji izvlačim danas u ovom trenutku.
Trenutak je odličan.
Kad postojim u odličnom trenutku tada je sve super i mislim si kako to ne osjećam uvijek?
Zašto je ponekad taj osjećaj odličnosti tako nedostupan iako ga se u mozgu tako živo sjećam?

Vjerujem da kontrasti postoje zato da rastemo, da učimo i nadograđujemo se. Da nema njih nikada ne bi napredovali. Sva naša istinska želja da budemo sretni pokreće nas da napravimo nešto, da se borimo za sebe.

Kad padneš poput sivog kamena na samo dno života, baš tad u tom trenutku započinje rast. Zašto? Zato jer nema drugog puta osim onoga prema gore.

Čitaš, slušaš, promišljaš, plačeš, moliš, preklinješ i tada u jednom trenutku opet osjetiš bljesak onoga za čime posežeš.
Ponovno padneš, ponovno se dižeš. I tako do trenutka dok ne napišeš na papir:
Moj život je super i to zaista osjetiš. Ponovno imaš neku višu svrhu, sva znanja koja si upijao u vrijeme izazova ostaju pohranjena negdje u tvojem mozgu.
I tako, kako život prolazi, ti i dalje ulaziš u izazove i izlaziš iz njih.
U svim tim trenucima čuješ i pročitaš tako dobre stvari, jer svi znamo - kad je učenik spreman, učitelj se pojavi.

Ponekad je učitelj osoba koja nam je jako bliska i kaže nam toliko puno stvari koje nam pomognu da se dignemo, ali sve te riječi ostaju pohranjene u nama ne u obliku riječi nego više u obliku sveukupnog osjećaja.

Ponekad je učitelj osoba koju vidiš jedan put, ona ti kaže nešto ili napravi nešto, prenese ti ogromnu poruku i ode.

Te poruke ostaju zabilježene tako duboko u nama da kao da daju ton našem daljnjem životu.

Ja se sjećam jedne izrazito hladne zime.
Radila sam na božićnom štandu, bila je noć, sve oko mene svjetlilo je od razno raznih lampica..
Zrak je mirišao na snijeg, kuhano vino i pečene kobasice. Išla sam si kupiti nešto za pojesti i u povratku, ničim izazvana zaustavila me starica. Neću pretjerivati ako kažem da je imala preko 80 godina. Lice joj je bilo izborano dubokim borama, hodala je polako u bolno zgrbljenom položaju. Na sebi je imala prastari crni kaput i maramu na glavi.
Zaustavila me je, stala ravno ispred mene i rekla: Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti.

I tad u tom trenutku ta poruka je rezonirala sa mnom, zaista, ne mogu to poreći. Zvučalo je apsolutno istinito i znala sam da mi je proslijedila poruku odozgora. Oduševila sam se. Pa ipak koliko god znanja tada imala, osjećala sam se nekako izgubljeno, nisam doista mogla osjetiti što je zaista mislila s tom rečenicom.

Danas, 8 godina kasnije, na tu rečenicu gledam potpuno drugačije.
Razumjela sam da znanje dolazi sa rastom, sa iskustvom, sa pročitanim, ALI najveće znanje dolazi sa upotrebljenim.
Onoga trenutka kad svjesno upotrijebiš ono što si naučio tada to postaje ZNANJE.
TO JE ZNANJE KOJE TI NITKO NEMOŽE UZETI.
Samo takvu vrstu znanja ti nitko ne može uzeti jer postaje tvoj osobni kod, ali možeš ga darovati svima oko sebe.

Sjetim se te žene i znam da je bila anđeo na mojem ramenu i da njezina poruka putuje sa mnom od tog trenutka.

Sigurna sam da i vi imate neko takvo iskustvo koje vas je promijenilo iz dubine vašeg bića i zacrtalo vaš put.

Ako imate želju, napišite ispod u komentarima svoje iskustvo. Ako ne stignete to podijeliti javno, prizovite svoje iskustvo i osobu u svoje sjećanje i zahvalite im se od srca, jer danas ne bi bili te osobe koje jeste da niste imali svojeg anđela koji vas je usmjerio.

Uživajte!

Pozdrav,
Ana

Oznake: anđeo, ljubav, iskustvo, energija, kreiranje, znanje, život

petak, 30.06.2017.

Život za život

Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji, više joj se niti ime ne zna, živio je jedan dječak.
Ta zemlja bila je prekrasna, plodna i zelena. Sva blaga koja možete samo zamisliti postojala su na toj zemlji.
Dječak je rastao i upoznavao svoju zemlju. Svaki dan istraživao je dalje i dalje.
Otac mu je rekao da se njihova zemlja nalazi visoko iznad oblaka i da je zato uvijek tako toplo i sunčano. Pričao mu je o ljepoti stvaranja kroz snagu sunca.
Majka mu je predala znanja o noći. Govorila je tihim blagim glasom. - Dragi moj dječače, ove noći najljepše su koje postoje, zbog visine na kojoj se nalazimo ovdje nikada nema magle i oblak te uvijek možeš vidjeti sve zvijezde na nebu. Pričala mu je o ljepoti počinka i mirovanja kroz snagu tamne noći.
Dječak je istražio sve zakutke svoje premile zemlje i doista je otkrio da se nalaze na otoku u zraku. Gore nad njim bilo je predivno nebo, oko njega plavo prostranstvo, a ispod gusti oblaci. Dječak se nikada nije približio rubu, nikada nije dobio želju da sazna što je ispod oblaka. Za njego to jednostavno nije postojalo.
- Zašto smo samo mi ovdje?- upitao je jednoga dana dječak. - Zato jer smo posebni. - jednoglasno su se složili roditelji. - Kako smo posebni, po čemu smo posebni?- bio je uporan dječak. - Mi smo jedini ljudi koji imaju sve i nemaju nikakvih želja. - odgovorila je majka, a otac se nadovezao - vidiš mi smo ovako visoko zato jer smo podareni sa apsolutno svime što ti ikada može pasti na pamet. Nemamo nikakvih želja. Jednostavno smo puni ljubavi, zdravi, bogati, obilje je svugdje oko nas, zahvalni smo. Dostigli smo apsolutno savršenstvo.
- Ali zar vam ne nedostaju drugi ljudi?- upitao je dječak. - Zar vam ne nedostaje da dijelite svoje misli i doživljaje s drugima. - znatiželjno je ispitivao dječak. Dok je tako poskakivao oko svojih roditelja silno su ga leđa počela svrbjeti. - Smiri se dragi, rekla mu je majka najnježnijim glasom koji je imala. Pogledat ću ti leđa da vidim što je to što te tako svrbi. - podignula je majicu, bacila kratki pogled i nasmiješila se. U slijedećem trenutku nježno je počeškala dječaka po leđima i otišla do velikog smeđeg ormara u susjednoj prostoriji. Vratila se sa povelikom putnom torbom u jednoj i sa popriličnim brojem majica i hlača u drugoj ruci. Dječak koji se napokon malo smirio od svraba sjeo je na rub kreveta i tiho promatrao majku. - Što to radiš? - upitao je znatiželjno kad je primjetio da pakira samo njegove stvari u torbu.
- Ideš na put najdraži moj dječače. - ljubav joj je isijavala iz očiju. Došla je do dječaka i čvrsto ga zagrlila. Zagrljaj je trajao jednu čitavu vječnost. Nakon nekog vremena majčin stisak je popustio. - Spreman si. - rekla je nježno i nasmiješila se najljepšim osmjehom koji je ikada postojao na tome svijetu. - Ne želim ići nikuda! Želim ostati ovdje! Zašto me tjeraš? Kuda me tjeraš? Zar me ne voliš? Želim da me ponovno voliš najviše na svijetu. - dijete je vrištalo i plakalo. Majka ga je nježno mazila po kosi, ljubila ga u tjeme i čvrsto primila za ruku. - Volim te anđele, volim te najviše na svijetu. Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti.
Dječak se ponovno počeo češati po leđima, sve jače i jače. Nervoza ga je preuzela u potpunosti.
Majka, potpuno smirena, izvela je dječaka na livadu ispred kuće. Na livadu na kojoj je dječak rastao cijeli svoj život. Pogledao ju je, djelovala mu je potpuno nestvarna. Osvrnuo se oko sebe, sve je postajalo sve nestvarnije. Boje kao da su se lagano gubile, predivna zemlja kao da se stapala sa dalekim horizontom. Sve oko njega je bljedilo. Teško je disao, srce mu je strašno lupalo. Sve je nestajalo...
Od jednom kraj njega stvorio se njegov otac. Bio je to najbolji otac na svijetu. Pogledao ga je očima punim ljubavi i ponosa.
- Spreman si sine. - Za što, za što sam spreman tata? - zapitao je dječak očajavajući. - Spreman si da se spustiš ispod oblaka. - taman kad je dječak želio pitati - kakvih oblaka?- osvrnuo se oko sebe i od savršene zemlje više se ništa nije vidjelo. Oko njega bili su samo bijeli oblaci. Otac je žurio s riječima - imamo još samo malo vremena da se oprostimo. Ali znaj, tvoja majka i ja te volimo onoliko koliko cijeli svijet nije sposoban spoznati u svojoj beskrajnoj želji. Sada je vrijeme da se spustiš dolje među ostale. Vrijeme je da komuniciraš sa ostalima, da dijeliš svoje želje i snove. Vrijeme je da rasteš i pupaš. Vrijeme je anđele da postaneš čovjek. Raširi svoja krila i poleti. Dječak se osvrnuo iza svojeg ramena i ugledao nevjerojatno bijelo krilo prekriveno iskricama i svjetlom. - Gdje ću letjeti s njima oče? - upitao je dječak dok je brisao suze. - U mašti ljubavi moja. Tamo ćemo te čekati da ti pružimo sve ono što ti je potrebno. Zato imaš ova krila od ljubavi i energije satkana da uvijek s njima možeš doletjeti ovdje visoko gore gdje ćemo te dočekati raširenih ruku. - Zašto ne ideš sa mnom oče? - Ostajem ovdje gore da te mogu zagrliti kad god poželiš, uvijek. Dok dolje ćeš me prepoznati u šumu vjetra, valovima mora, cvrkutu ptica, raspjevanim glasovima sretnih ljudi, u smijehu zaljubljenih parova, u klepetu krila divlje ptice. Sve ću to biti ja, svaki put podsjetiti ću te od kuda si došao i kuda ćeš se jednoga dana vratiti.
Otac je čvrsto zagrlio svog sina i držao ga u zagrljaju cijelu jednu vječnost.
- A mama? Kako ću nju prepoznati? - nervozno je zapitao dječak. - Svaki put kad ti srce poskoči razdragano u ljubavi, trnci prođu kroz tvoju kralježnicu dok gledaš u svijet pred tobom začuđenih očiju to će ti majka šaputati put kući.
- Volim vas zauvijek. - tiho je prošaputao dječak, raširio svoja moćna krila i zatvorio oči.
Život za život.
Želja za rast.
Ljubav za povratak.

Otvorio je oči i pred njima ukazao mu se jedan potpuno novi svijet. Ovdje gdje se nalazio zvali su ga Zemlja... U njegovom srcu zatitrala je ljubav dok je gledao moćno Sunce kako se penje na horizontu..
Poželio je napraviti prvi korak...

Legenda kaže da je od tog trenutka njegova želja rasla sve više i više, sve dok jednoga dana nije dosegla jedan svijet visoko, visoko iznad oblaka i tamo isčeznula.



Pozdrav,
Ana

Oznake: motivacija, ljubav, život, sreća, duhovnost, bajka, motiv, ritam stvaranja

ponedjeljak, 24.04.2017.

U potrazi

Svi mi nešto tražimo, zar ne?
Tražimo, bilo svjesno ili nesvjesno.
Ponekad zavijamo na mjesec, ponekad jašemo na metlama, ponekad tiho u sebi mumljamo, a ponekad nesvjesno postavimo pitanje. Kako god bilo, sve što tražimo uvijek nađe put do nas, samo je pitanje, dali smo spremni za to ili ne.

Jedan događaj ostao mi je nekako zanimljiv i zarezan u pamćenje.

Bila je večer nakon treninga. Nekolicina nas sjela je na piće i razgovarala. U biti, u tom trenutku svi su mi oni bili stranci, pa je razgovor prelazio ubrzano s jedne teme na drugu. Neka dobra vibra bila je u zraku. Večer kad sve nekako teče.
Dečko koji je sjedio pored mene, ničim izazvan zamolio me je da mu preporučim neku knjigu.
Pogledala sam ga i promotrila malo bolje, ništa mi ne privuče pažnju kao muškarac koji čita.
Zamislila sam se.
Ništa, apsolutno ništa mi nije padalo na pamet. Bio je to nevjerojatan trenutak praznine misli.
Oni koji me malo bolje poznaju, znaju da imam tonu knjiga po policama i obožavam sve vezano uz njih. Obožavam njihov miris, obožavam osjećaj papira pod prstima, obožavam onaj pucketavo šuškavi zvuk koji se stvara dok okrećem stranicu. Ma obožavam sve vezano uz svoje papirnate prijatelje.
No, vratimo se na onaj famozni trenutak te večeri.
Misli su mi još uvijek bile prazne i pitala sam ga dali preferira neku posebnu tematiku.
Rekao je jednostavno: Ne, bilo što.
Ufff, u mojoj glavi toliko nije bilo ničega. Morala sam ga zamoliti da mi da sekundu. Znala sam da će se pojaviti prava knjiga za njega.
Klimnuo je s odobravanjem i prešao na neku drugu temu.

Odjednom, bila je tu! Uletjela je u moju svijest od nikuda.
" Košulja sretnog čovjeka" od Vesne Krmpotić!- uzviknula sam pobjedonosno.

Kako sam svjesna da svaka medalja ima dvije strane, znala sam - i ja sam bila u potrazi za istom stvari kao i on.
Knjiga je tražila put do nas oboje.

Nisam časila ni časa.
Narednih dana lovila sam svaku slobodnu sekundu da se družim s njom.
Uzela sam knjigu u ruke i počela mi je pričati ponovno. Da, to je jedna od onih knjiga koja vam priča svoju priču na neki magični način.
Svaki put priča me drugačije dotakne.
Pisana je na nekom starohrvatskom i polu izmišljenom jeziku, atmosfera je bajkovita, mistična, duboka, prodorna i višeslojna. Autorica prepričava stare priče od poznatih i nepoznatih autora iz svojeg kuta osjećanja.
"Košulja sretnog čovjeka" doista može probuditi sreću, ljubav, maštu i sve ostalo što se nalazi u srcu svakoga od nas.
Dok sam okretala listove moje uzbuđenje je raslo.
Veselila sam se razgovoru o "Košulji" s tim čovjekom koji je tražio. Zanimalo me je što je našao. Nije bilo bitno da ju je razumio iz prve, nisu bili bitni zaključci.
Željela sam vidjeti kako ga je knjiga dotaknula. Kakav trag je na njemu ostavila.

Kad smo se prvi put vidjeli nakon te večeri znatiželjno sam ga pitala dali je pročitao knjigu.
Nezainteresirano je slegnuo ramenima i rekao da ima puno knjiga na čekanju i da će potrajati dok dođe do nje.
To me je nekako rastužilo.
Tražio je knjigu i knjiga je tražila njega.
Pa ipak, nekako su se mimoišli u tom trenutku.

Vrijeme je prolazilo, dani su postali tjedni, pa čak i mjeseci. Pitanje koje je postavio te večeri ostalo je samo sjećanje. Kako za njega, tako i za mene. Putovi potrage razišli su se svaki u svom smjeru.
Jedna večer u nizu, nakon treninga... iz nekog razloga obavijestio me da još uvijek nije stigao pročitati knjigu.

Više nije niti bilo bitno, trenutak je prošao. Neki drugi magični razgovori vodili su se o nekim drugim knjigama s nekim drugim ljudima. Potraga se nastavljala, skupljala sam znamenje na putu...
Pa ipak, zanimalo me je kako stvara redoslijed čitanja knjiga koje mu ljudi preporučuju. Rekao je da kad mu netko preporuči knjigu, ako se pojavi još netko s istom preporukom tada ta knjiga ima prioritet.
To mi je nekako slomilo srce.
Metodologija je dobra, potpuno shvatljiva i prihvatljiva. U ovom užurbanom svijetu teško je pratiti korak sa svime i doista treba napraviti selekciju.
Pa ipak, ova knjiga i ja živimo u nekom drugom vremenu. U vremenu mističnog, drugačijeg, tajnovitog, povezanog, bajkovitog, strasnog, ritmičkog...
U vremenu u kojem potraga postaje smisao života, a svako pitanje - odgovor sam.

Promotrila sam ga na kratko, te njegove crne oči, znala sam da je i on u potrazi.
U potrazi za svime onime o čemu "Košulja" priča.
Postavio mi je pitanje te daleke večeri, namirisao je put. Osjećao ga je, ali jednostavno nije bilo vrijeme.

Ono što se istinski nadam je da njegova duša toliko jako želi svu tu sreću, strast, ritam, ljubav,... da će privući osobu u nekom budućem magičnom trenutku koja će mu preporučiti " Košulju sretnog čovjeka".

Kao što sam napisala na početku.
Svi mi tragamo, svi mi pitamo, svi mi želimo.
Nije pitanje dali će nam ono što želimo doći, nego je pitanje dali ćemo, kada dođe, biti spremni?




Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke koja spopada site i bogate. Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je siromašan, ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim… Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Upitaše ga za razlog njegova veselja. Nemam nikakva razloga, odgovori čovjek, ja pjevam naprosto zato što sam sretan. Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.em>

Iz knjige: Vesna Krmpotić, Košulja sretnog čovjeka

Pozdrav!

Ana

Oznake: ljubav, knjiga, inspiracija

24.04.2017. u 23:50 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.