RITAM STVARANJA
petak, 01.09.2017.
Najveće lekcije dolaze sa rastancima
Postoji vjerovanje da svatko od nas ima svojeg vodiča.
Njezin je bio pomalo egzotičan tip.
Zatvorila bi oči, duboko udahnula i već je bio tu, kraj nje.
Nije to bio bilo kakav vodič, bio je to zanimljiv lik. Imao je strast prema čučanju i iz te pozicije ju je promatrao.
Nakosio bi glavu na jednu stranu samo da bi ju mogao bolje pogledati. Oči su mu bile crne poput ugljena i nekako uvijek stisnute u blagi smiješak. Kosa crna i sjajna kao griva nekog divljeg konja lelujala bi mu oko glave.
Iako ga je rijetko viđala u pokretu, uživala je u tom prizoru.
Hod mu je bio pomalo gizdav, a kretnje lagane poput mačke koja se šulja vrebajući nekog miša u prikrajku. Imala je osjećaj da lebdi par centimetara iznad zemlje.
Voljela je biti u njegovoj blizini, nadahnuo bi ju samim svojim prisustvom.
– Koja je razlika između učitelja i vodiča?- upitala ga je znatiželjno jednom prilikom.
– Učitelj uči, a vodič vodi. – nasmijao se pomalo bezobrazno i zagledao se prema njoj.
– Nemoj mi reći! – uzviknula je uz osmjeh.
Brzo se uozbiljio i nastavio.
– Da, to je istina. U materijalnom svijetu postoje učitelji. Učitelj ti pomaže da kroz vlastito iskustvo naučiš ono što ti je potrebno. Svaki dobar učitelj zna da riječi ne uče, samo iskustvo uči. Dok ovdje, u području u kojem se ja nalazim, ovom energetskom, postoje vodiči. Vodiči vode osobu kroz različite životne događaje, trenutke i iskustva nadajući se da će pri tome osoba naći učitelja koji će joj pomoći da nauči lekciju. – slušala ga je pažljivo upijajući svaku njegovu riječ.
Kada je Jass govorio, tada se slušalo tiho i koncentrirano, jer dobro je znala da on ne priča puno.
– Da li možeš biti i moj vodič i učitelj? – zapitala je kad je osjetila da je završio s prethodnom misli.
Šutio je trenutak.
– Da.
– Kako?
– Postoje vodiči koji imaju još zadataka u materijalnom svijetu i da bi mogli napredovati, moraju se utjeloviti. Pa ipak, u trenutku kad se utjelove, zaboravljaju tko su.
– Zašto zaboravljaju?
– Zato da bi kroz iskustvo odvojenosti mogli rasti, baš kao i svi ostali.
– Da li ćeš biti moj učitelj? – upitala je najslađe što je mogla. Sve samo da pristane. Da ga doživi u fizičkoj stvarnosti, da ga dotakne..
– Jesi li sigurna da to želiš?
– Da! – poveselila se naivno dok je srce u grudima poskočilo od sreće...
*******
Zrak je bio hladan i vlažan, prodirao joj je u svaku poru. Težina na prsima već je mjesecima bila potpuno nesnosna, bolna, gotovo nepodnošljiva. Kretala se u kroz mračnu uličicu do mjesta na kojem se slavilo. Srce ju je vuklo, a glava upozoravala. Slušajući ju, počela se sve sporije vući ljuljajući se s jedne noge na drugu. Napokon je stigla i zakoračila u prostoriju. Tu su se mješali žamor i muzika, ali energija mjesta bila je ugodna i nekako se opustila. Prošarala je pogledom i ugledala ga u kutu kako razgovora s ljudima. U njenoj glavi nastalo je novo rasulo, kojem je dopustila da ju preuzme i paralizira....
*******
Obukao je svoj crni kaput, znala je da je na odlasku. Na odlasku iz njezinog života.
Prišao joj je polako, rastvorio svoj kaput i zagrlio ju. Bio je to zagrljaj za kojim je toliko čeznula sve ove mjesece.
Trenutak u kojem ju je dotaknuo, pokrenuo je niz slika pred njenim očima.
- Sjetila se prvog puta kad ga je vidjela. Odmah ga je prepoznala. Znala je tko stoji pred njom. U stvarnosti bio je nešto sitnije građe i duže kose, lice mu je bilo mršavo s izraženim jagodicama i uskim crnim očima lagano stisnutim na krajevima. Pa ipak, gizdavo držanje i lebdeći hod, mekan poput mačjeg odmah joj je privukao pažnju. Glas mu je bio dubok i odzvanjao je cijelim njezinim bićem. Osjećala ga je dušom. Osjećala je puls nečeg puno dubljeg od puke fizičke privlačnosti. Pa ipak, za nju bio je potpuno neuhvatljiv u svojoj pojavnosti. Nije mogla doprijeti do njega.
-Sjetila se kako je u tom silnom prepoznavanju njega zaboravila na sebe, zaboravila je koliko je moćna i dostojna.
- Sjetila se kako je u silnoj želji za njim postala mala i slaba.
-Sjetila se kako joj je trebala njegova pažnja koja nije stizala.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala govoriti ostajala nijema.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala djelovati ostajala paralizirana strahom da ne izgubi ono što nije niti posjedovala.
Gonjena svim tim slikama, spustila je tešku glavu na njegovo rame dok ju je ljuljao u svojem čvrstom zagljaju i prepustila mu se – potpuno.
Napokon.
Duboko je udahnula kroz nos pokašavajući ugrabiti miris trenutka, ali kao neko iskušenje, nikakvog mirisa nije bilo, nikakvog mirisa koji bi ponijela sa sobom.
Polako su se razdvojili, ništa joj nije ostalo osim sjećanja na zagrljaj u jednoj tamnoj noći.
Promatrala je učitelja kako odlazi, a negdje u daljini svojeg uma začula je pitanja:
Što si naučila draga moja dušo? Što ćeš ponijeti sa sobom?
-Naučila sam učitelju, da ne postoji niti jučer niti sutra, postoji samo sad.
Jer ono što je bilo već slijedeći trenutak može biti otrgnuto od tebe.
Nema mjesta hodanju pognute glave sječajući se trenutaka koje ne možemo promijeniti.
Nema mjesta strahu od sutrašnjice jer ona niti ne postoji.
Naučila sam da bol koja trga svaku stanicu tijela, ustvari je novčić s dvije strane. Može donijeti nevjerojatnu patnju ii nevjerojatan rast.
Naučila sam da kad duša govori glava treba šutjeti.
Naučila sam da u ovom životu nema kajanja za propuštenim trenucima, jer oni su samo to – propušteni trenuci.
Naučila sam da je najbolje vrijeme za djelovanje – sad!
Naučila sam da najveće lekcije dolaze sa rastancima.
Promatrala ga je kako nestaje iza ugla pitajući se da li je lekcija završila ili će se možda ponovno sresti na nekom drugom mjestu u nekom drugom vremenu...
Poljubac,
Ana
Fotografije mi je sa ljubaznošću ustupila Jela Peran (još njezinih fotografija pogledajte na instagram profilu @jellabella1978 ) - Hvala ti!
Pratite me na Facebook stranici, YouTube kanalu i instagramu Ritam Stvaranja
Oznake: zagrljaj, vodič, učitelj, ljubav, lekcija, ritam stvaranja, pria
srijeda, 30.08.2017.
Strahota zvana "pozitivno razmišljanje"
Promatram kako se u zadnje vrijeme proširio trend "pozitivnog razmišljanja".
I nekako mi je postalo muka gledati sve to.
Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv pozitive, ali nekako mi se čini da je to još jedan u nizu trendova koji doista nemaju svrhe, barem ne na način na koji se propagira.
Kada za par godina netko spomene da pozitivno razmišlja, ljudima će se dizati kosa na glavi od toga.
Zašto?
Stvar je jednostavna. Ljudi nekako uvijek teže preskakanju koraka, tako je jednostavnije.
Prisjetite se samo onih naslova: "20 kg manje u samo mjesec dana!" ili "Naučite engleski u samo tjedan dana!" ili "Do bogatstva preko noći!" ili " 10 trikova da osvojite muškarca svojih snova i kad vas on ne želi?"
Danas da netko doista i otkrije kako skinuti 20 kg u mjesec dana te kako pri tome ostati zdrav i zadržati željenu težinu koliko god dugo želiš- nitko mu ne bi vjerovao zato jer u svijetu postoji dovoljan broj razočaranih duša.
Ista stvar je i s "pozitivnim razmišljanjem", sve se svodi na to - misli pozitivno i sve će bit savršeno.
Hoće drek!
Da bi se stvari počele mijenjati, ti se moraš početi mijenjati prvi.
Trebaš nešto napraviti, pročitati nešto, naučiti nešto, ovladati svojim mislima, naučiti što su namjera i fokus te shvatiti kako do promjene dolazi.
Meditacija, prepuštanje svojoj strasti, kreativni izraz, promjena uvjerenja, povratak izgubljenih dijelova duše, promjena navika, osvještavanje obrazaca ponašanja... to su samo neki od dijelova slagalice koji primjenjujući ih, stvaraju kemijske promjene u organizmu što na kraju dovodi i do promjene okoline (kako one unutar nas, tako i one izvan nas)
Tek kada istinski osvijestimo razliku između "pozitivnog razmišljanja" i pozitivnog bivanja, tek tada možemo očekivati neke prave promjene.
Bitno je da smo iskreni prema sebi.
Ako tvrdimo da razmišljamo pozitivno, hajdemo to malo preispitati: "Da li doista razmišljam pozitivno ili me negdje duboko moja želja toliko ždere da postaje toksična i opasna po mene?"
RECIMO:
Ako ja ne mogu imati čovjeka kojeg želim, a svima tvrdim da sam pozitivna i da će biti onako kako treba biti, a u pozadini mi se vrti JEDINO TO DA GA NEMEMAM, što to onda ja radim?
Razmišljam li pozitivno ili mažem oči sebi i drugima, dok ta želja na kojoj mi je pravi fokus doslovce ždere sve pred sobom?
Hajdemo se zapitati: "Što to ja osjećam prema tom čovjeku, zašto to osjećam, koji dio mene nedostaje pa ga pokušavam zamijeniti s nekim izvana..?"
Hajdemo sad napraviti sve što je u našoj moći da odgovorimo na ta pitanja.
Hajdemo napraviti sve da integriramo ono što nam nedostaje u nama pa tek onda idemo promatrati okolinu.
Ja ne tvrdim da ćete vi tog čovjeka prestati voljeti ili željeti ili prestati biti tužni što ga nemate.
Ja tvrdim da ćete moći voljeti bezuvjetno i sebe i njega.
Što to znači?
1. To znači da ćete biti svjesni da ste napravili sve što je istinski bilo u vašoj moći. Ostalo ćete prepustit nekoj višoj sili u ruke da napravi ono što je najbolje za vas bez da se vi žderete.
2. To znači da ćete tog čovjeka moći istinski i potpuno voljeti bez obzira na to što on mislio, radio, kako se ponašao, što odlučio u vezi vas itd..
3. To znači da će te moći prihvatiti sebe i svoje postupke vezano uz dotičnu situaciju bez osjećaja žaljenja, grižnje savjesti, itd...
Kad to sve bude zadovoljeno, pozitiva će se nametnuti sama od sebe,
Nećete morati pozitivno razmišljati - vi ćete biti ti koji ćete biti pozitivni te kao takvi stvarati i živjeti svoj život.
Poljubac,
Ana
Oznake: pozitivno razmišljanje, rad na sebi, Osjećaji, fokus, želja, ljubav, ritam stvaranja, promjene, mo, osobna moć, snaga
nedjelja, 27.08.2017.
KNJIGE ZA ST(RAST) - CRUSH IT! Gary Vaynerchuk - 1.dio
Kao što sam obećala u svom videu
https://www.youtube.com/watch?v=0JHmd9KC65M
da ću popratit priču i na blogu da ono najbitnije imate na papiru, donosim ovaj kratki sažetak.
Naime, postoje knjige koje vas taknu u dušu i postoje knjige koje vas na neki način probude.
Ovo je knjiga koja probudi brzo i efikasno.
Osim što je pisana jednostavnim jezikom da bude svima razumljiva, vrlo je pregledna i tiče se svakoga od nas.
Usmjerena je na ono što nas pokreće, budi snagu u nama i potiče nas da to pokažemo svijetu.
Glavno pitanje koje Gary postavlja u svojoj knjizi je:
Koja je vaša strast?
Pitanje zvuči poprilično banalno, ali nije.
Naime, ja osobno volim raditi svašta, ali kad je u pitanju moja strast, morala sam zaista stati i razmisliti.
Kako imenovati sve ono što volim raditi?
Kako to sve zajedno nazvati jednim imenom i postaviti svoju priču na noge te omogućiti drugima da me malo bolje upoznaju i razumiju.
Neko vrijeme sam se zadržala na tom pitanju i uobličila svoj odgovor.
Naime ja volim buditi ljude, prenositi im informacije i poticati ih na rast i razvoj.
Kako?
Preko knjiga, videa, razgovora i onoga što sam sama prošla i naučila. Volim pisati i crtati, volim slušati druge koji imaju nešto za reći i žele to podijeliti.
Tako je u krajnjem slučaju nastao Ritam Stvaranja kao moj vlastiti projekt, kao podrška svima onima koji se nalaze na putu.
Na kojem putu - na putu otkrivanja sebe, svojih ljubavi, strasti, snage, inspiracije..
Na putu spoznaje od čega su sačinjeni.
Ono što je najbitnije u cijeloj toj priči je da - kao što kaže Gary (to nije nikakva nepoznanica, samo ponekad zaboravimo), da ostanemo potpuno svoji, jedinstveni i izvorni.
Zašto?
Zato jer ako upadnemo u zamku kopiranja drugih, ljudi će odmah prepoznati da glumimo, da to nismo mi.
Možda će trebati neko kratko vrijeme da prokuže, ali prokužit će sigurno.
Budimo realni, što najviše od svega ne volimo u životu? Kopije!
Kopije jednostavno nisu zanimljive, možda na kratko isprobamo neku kopiju, ali se redovito vraćamo originalu.
Razmislite malo, koliko puta ste se okušali s kopijom i na kraju digli ruke od nje.
Ako ste ostali vjerni nekoj kopiji to je samo zato jer je s vremenom kopija ipak shvatila da je bolje biti svoj kakav god da jesi nego stajati u tuđoj sjeni čitav život.
Znači, potrebno je zapitati se istinski i duboko - što je moja strast, što je to što mogu raditi cijeli dan, svaki dan i neće mi dosaditi?
Prilikom tog pitanja budite iskreni prema samima sebi, jer ako ne budete - pogledajte pasus iznad i priču o kopijama.
Jednostavno neće ići, izgorjet ćete.
Pa ipak, potičem vas da istražujete svoje strasti - nigdje ne piše da se one ne smiju mijenjati tijekom vremena. Nigdje ne piše da ono što te je uzbuđivalo jučer će te uzbuđivati i danas i tako do kraja života.
Strast je strast, zaronite u nju, kad se potroši, krenite dalje i pronađite onu novu koja vam zagrijava dušu, srce i mozak.
Drugo o čemu priča Gary je osobni brend.
Osobni brend stvaramo sa svakim klikom na bilo kojoj društvenoj mreži, sa svakim svojim pretraživanjem i komentarom.
Pa zašto onda ne biste stvorili svoj pravi osobni brend s onim što doista volite?
Jednog dana se možda netko toliko oduševi s vama da vam ponudi posao ili poželi mjesto na vašoj stranici da bi se mogao reklamirati.
Nikad ne znaš.
U svakom slučaju, vrijeme klasičnih životopisa je prošlo, poslodavac će vas željeti upoznati, a kako ćete se najbolje predstaviti?
Svojim brendom.
Svojim videima, blogom, fotografijama, pametnim komentarima, akcijama koje ste poduzeli...
Svatko od nas je specifičan i zna raditi nešto bolje od ostalih - to je ono što volimo, samo je pitanje da li smo dovoljno vremena posvetili tome da se za nas čuje.
Potičem vas da uložite 139 kn u ovu knjigu i doista sjednete i pročitate ju. Nekoliko puta.
Budite svoji, budite sretni i pratite svoju strast.
Nadam se iskreno da su vas tekst i video nadahnuli i da ćete se pokrenuti.
Ne časite ni časa.
Pozivam vas na svoju Facebook stranicu Ritam Stvaranja da me bolje upoznate, ostavite komentar i krenete sa mnom na putovanje života.
Poljubac,
Ana
Oznake: knjiga, gary vaynerchuk, crush it!, strast, rast, inspiracija, motivacija, osobni brend, blog, ritam stvaranja, Obrazovanje, čitanje
petak, 30.06.2017.
Život za život
Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji, više joj se niti ime ne zna, živio je jedan dječak.
Ta zemlja bila je prekrasna, plodna i zelena. Sva blaga koja možete samo zamisliti postojala su na toj zemlji.
Dječak je rastao i upoznavao svoju zemlju. Svaki dan istraživao je dalje i dalje.
Otac mu je rekao da se njihova zemlja nalazi visoko iznad oblaka i da je zato uvijek tako toplo i sunčano. Pričao mu je o ljepoti stvaranja kroz snagu sunca.
Majka mu je predala znanja o noći. Govorila je tihim blagim glasom. - Dragi moj dječače, ove noći najljepše su koje postoje, zbog visine na kojoj se nalazimo ovdje nikada nema magle i oblak te uvijek možeš vidjeti sve zvijezde na nebu. Pričala mu je o ljepoti počinka i mirovanja kroz snagu tamne noći.
Dječak je istražio sve zakutke svoje premile zemlje i doista je otkrio da se nalaze na otoku u zraku. Gore nad njim bilo je predivno nebo, oko njega plavo prostranstvo, a ispod gusti oblaci. Dječak se nikada nije približio rubu, nikada nije dobio želju da sazna što je ispod oblaka. Za njego to jednostavno nije postojalo.
- Zašto smo samo mi ovdje?- upitao je jednoga dana dječak. - Zato jer smo posebni. - jednoglasno su se složili roditelji. - Kako smo posebni, po čemu smo posebni?- bio je uporan dječak. - Mi smo jedini ljudi koji imaju sve i nemaju nikakvih želja. - odgovorila je majka, a otac se nadovezao - vidiš mi smo ovako visoko zato jer smo podareni sa apsolutno svime što ti ikada može pasti na pamet. Nemamo nikakvih želja. Jednostavno smo puni ljubavi, zdravi, bogati, obilje je svugdje oko nas, zahvalni smo. Dostigli smo apsolutno savršenstvo.
- Ali zar vam ne nedostaju drugi ljudi?- upitao je dječak. - Zar vam ne nedostaje da dijelite svoje misli i doživljaje s drugima. - znatiželjno je ispitivao dječak. Dok je tako poskakivao oko svojih roditelja silno su ga leđa počela svrbjeti. - Smiri se dragi, rekla mu je majka najnježnijim glasom koji je imala. Pogledat ću ti leđa da vidim što je to što te tako svrbi. - podignula je majicu, bacila kratki pogled i nasmiješila se. U slijedećem trenutku nježno je počeškala dječaka po leđima i otišla do velikog smeđeg ormara u susjednoj prostoriji. Vratila se sa povelikom putnom torbom u jednoj i sa popriličnim brojem majica i hlača u drugoj ruci. Dječak koji se napokon malo smirio od svraba sjeo je na rub kreveta i tiho promatrao majku. - Što to radiš? - upitao je znatiželjno kad je primjetio da pakira samo njegove stvari u torbu.
- Ideš na put najdraži moj dječače. - ljubav joj je isijavala iz očiju. Došla je do dječaka i čvrsto ga zagrlila. Zagrljaj je trajao jednu čitavu vječnost. Nakon nekog vremena majčin stisak je popustio. - Spreman si. - rekla je nježno i nasmiješila se najljepšim osmjehom koji je ikada postojao na tome svijetu. - Ne želim ići nikuda! Želim ostati ovdje! Zašto me tjeraš? Kuda me tjeraš? Zar me ne voliš? Želim da me ponovno voliš najviše na svijetu. - dijete je vrištalo i plakalo. Majka ga je nježno mazila po kosi, ljubila ga u tjeme i čvrsto primila za ruku. - Volim te anđele, volim te najviše na svijetu. Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti.
Dječak se ponovno počeo češati po leđima, sve jače i jače. Nervoza ga je preuzela u potpunosti.
Majka, potpuno smirena, izvela je dječaka na livadu ispred kuće. Na livadu na kojoj je dječak rastao cijeli svoj život. Pogledao ju je, djelovala mu je potpuno nestvarna. Osvrnuo se oko sebe, sve je postajalo sve nestvarnije. Boje kao da su se lagano gubile, predivna zemlja kao da se stapala sa dalekim horizontom. Sve oko njega je bljedilo. Teško je disao, srce mu je strašno lupalo. Sve je nestajalo...
Od jednom kraj njega stvorio se njegov otac. Bio je to najbolji otac na svijetu. Pogledao ga je očima punim ljubavi i ponosa.
- Spreman si sine. - Za što, za što sam spreman tata? - zapitao je dječak očajavajući. - Spreman si da se spustiš ispod oblaka. - taman kad je dječak želio pitati - kakvih oblaka?- osvrnuo se oko sebe i od savršene zemlje više se ništa nije vidjelo. Oko njega bili su samo bijeli oblaci. Otac je žurio s riječima - imamo još samo malo vremena da se oprostimo. Ali znaj, tvoja majka i ja te volimo onoliko koliko cijeli svijet nije sposoban spoznati u svojoj beskrajnoj želji. Sada je vrijeme da se spustiš dolje među ostale. Vrijeme je da komuniciraš sa ostalima, da dijeliš svoje želje i snove. Vrijeme je da rasteš i pupaš. Vrijeme je anđele da postaneš čovjek. Raširi svoja krila i poleti. Dječak se osvrnuo iza svojeg ramena i ugledao nevjerojatno bijelo krilo prekriveno iskricama i svjetlom. - Gdje ću letjeti s njima oče? - upitao je dječak dok je brisao suze. - U mašti ljubavi moja. Tamo ćemo te čekati da ti pružimo sve ono što ti je potrebno. Zato imaš ova krila od ljubavi i energije satkana da uvijek s njima možeš doletjeti ovdje visoko gore gdje ćemo te dočekati raširenih ruku. - Zašto ne ideš sa mnom oče? - Ostajem ovdje gore da te mogu zagrliti kad god poželiš, uvijek. Dok dolje ćeš me prepoznati u šumu vjetra, valovima mora, cvrkutu ptica, raspjevanim glasovima sretnih ljudi, u smijehu zaljubljenih parova, u klepetu krila divlje ptice. Sve ću to biti ja, svaki put podsjetiti ću te od kuda si došao i kuda ćeš se jednoga dana vratiti.
Otac je čvrsto zagrlio svog sina i držao ga u zagrljaju cijelu jednu vječnost.
- A mama? Kako ću nju prepoznati? - nervozno je zapitao dječak. - Svaki put kad ti srce poskoči razdragano u ljubavi, trnci prođu kroz tvoju kralježnicu dok gledaš u svijet pred tobom začuđenih očiju to će ti majka šaputati put kući.
- Volim vas zauvijek. - tiho je prošaputao dječak, raširio svoja moćna krila i zatvorio oči.
Život za život.
Želja za rast.
Ljubav za povratak.
Otvorio je oči i pred njima ukazao mu se jedan potpuno novi svijet. Ovdje gdje se nalazio zvali su ga Zemlja... U njegovom srcu zatitrala je ljubav dok je gledao moćno Sunce kako se penje na horizontu..
Poželio je napraviti prvi korak...
Legenda kaže da je od tog trenutka njegova želja rasla sve više i više, sve dok jednoga dana nije dosegla jedan svijet visoko, visoko iznad oblaka i tamo isčeznula.
Pozdrav,
Ana
Oznake: motivacija, ljubav, život, sreća, duhovnost, bajka, motiv, ritam stvaranja
