RITAM STVARANJA
četvrtak, 27.07.2017.
Mašta radi svašta - da li vjerujete u paralelne realnosti?
Gledala sam sinoć "Teoriju velikog praska".
Neka stara epizoda koja mi je u silnom repriziranju uspjela promaknuti.
Volim ih pogledati, nekako mi izmame osmjeh na lice, ali ono što mi je ostalo urezano iz ove epizode je u biti ono čime se bavim.
Naime postavka je bila ovakva.
Jedan od likova (nije bitno da ulazim u detalje tko, što, koga, čega jer znam da ih ne gledate svi, pa bi to bili totalno suvišni podaci) ima nepročitano pismo od tate koji ga je napustio.
Ostalih 5,6 prijatelja su na vrlo zabavan način doznali što piše u pismu i na kraju svi znaju što piše u pismu osim onoga kome je pismo bilo namijenjeno.
Taj lik čije je pismo, silno želi znati što piše u njemu, ali ne želi se razočarati s onim što je napisano u njemu, ipak je to od tate kojeg više nema u njegovom životu.
E sad poanta: kako su riješili situaciju?
Prema već "staroj" kvantnoj teoriji sve postoji istovremeno, sve realnosti postoje sad.
Zato postoje sve moguće realnosti sa različitim tekstom pisma i tako je svaki od prijatelja ispričao jednu verziju pisma.
Nakon što su svi ispričali svoju verziju, netko ga je pitao da li ga zanima koja je prava, a on na to odgovara da su mu sve verzije toliko lijepe da želi vjerovati da su sve prave.
Zašto vam to sve pišem?
Prvo, nevjerojatno mi se sviđa ideja da sve moguće realnosti koje mogu zamisliti - postoje.
Drugo, doista želim da razmislite o tome koje vam slike o nekoj potencijalnoj realnosti padaju na pamet - više manje pozitivne slike, više manje katastrofična predviđanja ili vam nikakve slike u biti ne dolaze.
E sad, ja sam prirodno "nadarena" da moj analitički, intelektualni um smisli nevjerojatne katastrofe i negativne događaje.
Moram biti iskrena da se zadnjih 15 godina borim protiv tog dara.
Možda točnije, ne borim se protiv njega, nego ga pokušavam usmjeriti na kvalitetniji način.
Zašto to nazivam darom?
Zato jer je izmjereno da mozak ne razaznaje razliku između zamišljenog i stvarnog, ako to popratimo s odgovarajućim emocijama.
Odnosno, ono što vjerujemo - to stvaramo.
Kao i sve u životu, to možemo koristiti za sebe ili protiv sebe.
Pojam placeba kao utjecaj uma na materiju već je dosta prožvakan kroz godine. Napravljena su razna istraživanja i zadnje se čak povlači pitanje da li lijekovi doista toliko dobro djeluju ili je tu, moć uma odigrala glavnu ulogu (za ona koje zanima više o tome kako um djeluje na materiju od srca preporučujem knjigu od Dr. Joe Dispenze "Placebo ste vi" - meni je ta knjiga promijenila pogled na vlastito tijelo i um).
Danas, kad sam puno naučila o tome što ja i moj um možemo, polako svoj potencijal doista počinjem koristiti na način da mi služi.
Počela sam koristiti maštu tako da se osjećam dobro i samo je pitanje vremena kad će "realnost" morati pognuti glavu i ići tamo kuda ju ja vodim, a ne tamo gdje ona vodi mene.
Priča o paralelnim realnostima s početka priče je vrlo zanimljiva, jer kad zatvorimo oči i uđemo u neku realnost koja nam se doista sviđa, naše tijelo ne zna razliku da li je nešto stvarno ili ne, samo je bitno da mi vjerujemo.
Recimo da volite putovati, ali nemate novaca ili vremena za to. Zašto ne biste pročitali neki putopis ili pogledali fotografije iz neke zemlje gdje želite putovati i zamislili da ste tamo.
Znam da će većina reći, to me samo rastuži, jer znam da to nije istina i onda se još lošije osjećam.
Pitat ću vas nešto.
Zašto gledate filmove?
Zašto ako gledate neki film strave vas je strah, a znate da je to samo film?
Zašto budete tužni, ako gledate neku depresivnu dramu ili se osjećate zaista dobro, ako gledate nešto poticajno (za to preporučujem film "The bucket list" http://www.imdb.com/title/tt0825232/?ref_=nv_sr_1)
Znate da filmovi nisu stvarnost, a reagirate na njih.
Mislim da je to zato jer negdje u nekoj paralelnoj realnosti taj film postoji i mi se u to doslovno ubacimo i osjećamo ga.
Onog trenutka kad ga počnemo osjećati, naše tijelo počinje vjerovati da je to istina i proizvodi kemiju koja podržava tu realnost za koju vjeruje da je istinita.
(Prema nekim japanskim istraživanjima tijela dijabetičara koji su gledali komediju su bolje regulirala nivo šećera u krvi, za razliku od onih koji su gledali nekakvu dosadnu emisiju - ovo i druga istraživanja su prikazana u knjizi "Placebo ste vi")
Sad razmislite što odabirete gledati i kako se odabirete osjećati, a tijelo će reagirati točno u skladu s onim u što vjerujete.
Koja je vaša realnost u koju ćete zakoračiti?
Mašta radi svašta!
U što želite vjerovati, a što doista vjerujete?
Što ćete poduzeti da se počnete osjećati bolje, što ćete poduzeti da vaša tijela počnu regulirati sama sebe na najbolji mogući način?
Što ćete poduzeti da počnete živjeti sretan život, ovaj život? Da li vam je jasno da drugi nemate?
Pogledajte koliko smo maštali kao djeca, koliko smo sanjarili o savršenim poljupcima i zanosili se idejama o velikim uspjesima.
Imali smo osjećaj da možemo pokoriti svijet, a onda - onda smo odrasli.
A ZNA SE - odrasli ne maštaju, ne zanose se, ne uživaju u spontanosti i velikim idejama - oni su tu da se brinu i budu ozbiljni i odgovorni.
Pa ipak, volim vrijeme u kojem živim, vrijeme u kojem se otkriva da je mašta i emocija ono što nas pokreće i oblikuje naš svijet. Volim vrijeme u kojem nam se ponovno dopušta maštati, gdje kolektiv polako otkriva da je bitno, iznad svega, dobro se osjećati. Dug je put do nekog zlatnog doba, ali istinski vjerujem da smo na pravom putu. U jednoj mojoj realnosti - već smo svi tamo.
Zato ljudi maštajte da ste sretni i vjerujte u to, dajte sve od sebe da povjerujete - jer kad povjerujete, materija će pratiti. Prvo će početi pratiti vaše tijelo, a nakon toga - cijela realnost oko vas!
Volim vas!
Ana
Oznake: nadsvijest, ljubav, Placebo, vjera, promjena, svjest, život, nads
petak, 21.07.2017.
Najslabija karika
Istinski vjerujem da smo svi stvoreni za velike stvari.
Vjerujem da smo svi dobili "maštu" da bi ju materijalizirali.
Sjetila sam se jednog filma, zove se "Sfera"
http://www.imdb.com/title/tt0120184/?ref_=nv_sr_1
Iskreno nije to jedan toliko dobar film da bi sad raspredala o njemu, ali ideja je jako zanimljiva.
Naime njih par se nađe u podmornici koja ide istraživati nekakvu sferu koja se spustila u ocean. Kako to biva, od trenutka od kad su došli u doticaj sa sferom počele su im se dešavati grozne stvari, nekoliko ih je poginulo, a oni koji su ostali živi skužili su da im se materijaliziraju misli.
Naravno, najaktivnije misli bile su im strahovi. Ono što ih je ubijalo, doslovno su bile njihove materijalizirane misli, odnosno želje. Sfera im je čitala misli i vjerovala da im ispunjava želje.
Na kraju su oni koji su preživjeli poželjeli sve zaboraviti i zaboravili su, jer kako su rekli, čovječanstvo nije spremno za ovo.
Iskreno, moje mišljenje je, da "Sfera" postoji, mi ju zovemo Duh, Vortex, Bog, Sve što je, Anđeli, Unutarnja Svijest,.. I vjerujem da smo svi spremni da nam se materijaliziraju najjače misli koje mogu postojati u našim glavama.
Pa ipak, da ne bi došlo da smaka svijeta da svi počnu materijalizirati svoje najjače misli, postoji ključ.
Ključ se sastoji u tome, da je čovjeku dana prirodna raspršenost misli.
Čak i najgore misli koje vam mogu pasti na pamet ne možete konstantno držati u glavi.
Fokus se razbježi na osnovne potrebe, na hranu, san, disanje, pražnjenje sustava itd.. i tog trenutka materijalizacija se zaustavlja. Još je teža priča s pozitivnim mislima i željenim stvarima, to svi znamo, kad se trudimo zamisliti ono što želimo, a u glavi odmah krene suprotnost tome.
Stoga, treba puno, puno vježbe da bi se misli fokusirale do te mjere da bi postale opipljive.
Pogledajte kako sunčeva svijetlost kad se fokusira kroz kapljicu kiše, može dobiti takvu snagu da zapali suhu travu.
Pogledajte laser, momentalno vas može ozlijediti, a što je laser, fokusirana svijetlost.
Taaa-daaa!!
Što radi onaj čovjek koji dlanovima zapali vatru?
Fokusira misao koju pretvori u energiju koju fokusira do te mjere da podigne temperaturu onoga na što je fokusiran.
Fokus, fokus i fokus!
Treba puno vježbe za to. Treba izgubiti slabe dijelove sebe da bi ih zamijenili jakima.
Kažu da je sustav jak koliko mu je jaka najslabija karika.
Koja vam je najslabija karika?
Ja sam svoju otkrila. Moja je odustajanje.
Moramo ojačati da bi da bi bili sposobni koristiti svoje moći, jer ne zaboravite: -S velikim moćima, dolazi velika odgovornost!
Zašto toliko često upiremo pogled u nebo i vapimo: - Zašto si me ostavio Bože?
Kad nam je najteže, imamo osjećaj da smo sami i jadni!
Ne zaboravite!
Baš tad bdije budno oko nad vama. Budno oko onoga tko vas voli najviše na svijetu i puca od ponosa dok vas promatra kako učite hodati.
Kao kad roditelj pušta svoje dijete da pada i diže se samo, jer zna da je to jedini način da nauči naći snagu u sebi da se digne nakon svakog pada.
Završit ću tekst s jednom pričom.
Jedan čovjek sjedio je na klupi i promatrao gusjenicu kako jede zeleno, sočno lišće.
Svaki dan kada bi došao pogledao bi svoju gusjenicu zadovoljno. Jednoga dana kad je došao do svoje klupe, primijetio je kukuljicu. Silno se razveselio, želio je vidjeti kakav leptir će nastati od male, slatke, točkaste gusjenice. Nakon nekog vremena, primijetio je glavicu leptira kako se teško probija kroz kukuljicu. Čovjek je jedno vrijeme promatrao leptira kako se muči i tada mu odluči pomoći. Čovjek svojim prstima, nježno potrga kukuljicu, pazeći da pritom ne ozlijedi leptira. Kad je leptir bio oslobođen, raširio je svoja predivna krila. Čovjeku zasuzi oko od oduševljenja, nikada prije nije vidio nešto tako savršeno.
Tiho je razgovarao s leptirom, dok je ovaj sušio svoja velika krila na povjetarcu. U jednom trenutku bilo je vrijeme da leptir poleti i vidi svijet. - Hajde poleti!- reče čovjek i mahne rukom, ali leptir ne poleti. Nije imao snage u krilima.
Onog trenutka, kad je čovjek pomogao leptiru, oduzeo mu je mogućnost leta - krila mu nisu dovoljno ojačala jer se nisu morala boriti sa tvrdom kukuljicom.
Sad malo bolje pogledajte sebe, svoja krila i svoje kukuljice, razumjet ćete zašto ponekad imate osjećaj da vas je Bog prepustio samima sebi!
Idite, rastite, fokusirajte, kreirajte!!!!!
Poljubac!
Ana
Oznake: pria, duhovnost, ljubav, snaga, bog, svemir, borba
petak, 07.07.2017.
Krovovi grada
...bila je vruća ljetna večer. Zrak je bio ljepljiv, pomalo zagušljiv, teški miris asfalta vukao se niz pustu ulicu. Stajala je pred vratima jednog starog nebodera. Osmjeh joj se razlio na usnama. Čekao ju je na vrhu. Srce je zakucalo u nekom poznatom iščekivanju.
Pogled joj se polako spustio niz tijelo. Nosila je ispranocrvenu haljinu koja joj je dosezala do sredine listova. Po samom rubu bile su ušivene male srebrne zvjezdice koje su se nježno presijavale pod mlakom uličnom rasvjetom jedne poprilično udaljene i usamljene lampe. Nasmiješila se, rukama je polako prešla cijelom dužinom haljine do struka i blago ju ispeglala. Umorno je podigla pogled na svoje stare, vremenom izbrazdane ruke. Ruke koje su se u svojem životu napisale stranice knjiga, naprale posuđa, naribale, pločica, nanosile teških vrećica i namilovale mekanih kosa različitih bliskih ljudi i djece koja su joj bila u srcu.
Polako je podigla ruku i dotaknula vrata koja su tužno zacviljela parajući tišinu.
Zakoračila je nesigurnim korakom u mračno predvorje.
Staro okno lifta stajalo je zapečaćeno. Umorno je uzdahnula i popela se na prvu stepenicu. Bolno koljeno podsjetilo ju je da bude oprezna i korača vrlo polako iako je u mislima već bila na krovu.
Svaki sljedeći korak i bila mu je sve bliže. U misli su joj počele teći uspomene...
***
Bila je mlada djevojka koja je živjela na trinaestom katu nebodera u jednom prekrasnom gradu. Voljela je svoj život iako je imala osjećaj da joj fali nešto što bi ga doista uokvirilo u svoj svojoj punoći. Jednog kasnog jesenskog popodneva odlučila je otići na krov svojeg nebodera da malo razbistri misli nakon napornog dana. Popela se laganim korakom ta dva kata, izvadila je ključ iz džepa i otključala vrata krova.
Vrata su zapinjala pa je upotrijebila nešto jaču silu da ih otvori. Gurnula ih je, kvaka joj je iskliznula iz ruke i vrata se treskom otvoriše, pri čemu lupiše u zid koji je stajao iza njih. Zaustavila ih je brzim pokretom ruke i nespretno iskoračila.
Digla je pogled i zastala. Na tom istom krovu stajao je mladi muškarac upitno ju promotrivši. Nasmiješili su se jedno drugom i svatko je zauzeo svoju stranu tog nevjerojatno čudnog prostora.
****
..teško je disala, srce joj je tuklo pod naporom stepenica, primila se za gelender i nastavila polagani uspon prema vrhu. Zastala je na kratko i primijetila broj četiri na starom, ofucanom zidu. Pokoja zvjezdica prkosno se zasvjetlucala na haljini, odupirući se mračnom prostoru. Krenula je dalje..
***
Jesen u gradu bila je na izmaku. Ona i stranac dijelili su mjesto daleko od znatiželjnih pogleda, svatko na svojoj strani.
Jedne prohladne večeri, zagrnula se svojom najdražom dekom, uzela šalicu vrućeg čaja i došla na krov.
Taman kad joj je mašta utonula u mirno zvjezdano nebo, vrata iza nje zaškripila su uz poznati udarac u zid.
Nasmiješila se tamnoj muškoj prilici koji se poprilično iznenadio kad ju je zatekao na tom svojem slatkom mjestu i u gluhoj noći. Stajao je gotovo iziritiran njenom prisutnošću, vidjelo mu se u držanju da razmišlja dali bi ostao ili otišao. Promatrala ga je strpljivo i napokon napravila jedan korak prema njemu.
- Želiš li da ti ispričam jednu priču?- glas joj je odzvonio pomalo neprirodno između jednog zida nebodera i betonskog otvora za ventilaciju.
Šutio je trenutak i onda dubokim glasom rekao jedan kratki - Da.
Odmaknula se od njega i pogledala u nebo. Stisnula je svoju super toplu deku oko sebe, uzela gutljaj mirisnog čaja koji se veselo dimio iz šalice i započela:
- Postoji jedan tajnoviti svijet u kojem se rađaju male misli. Te male misli rastu, hrane se i uživaju do trenutka dok nisu spremne krenuti na put. I tada, kada su dovoljno velike pretvore se u jednu boju i lete svemirom. Kad naiđu na čovjeka iste boje, one se smjeste u njemu i tamo rastu dok ne postanu dovoljno velike da postanu opipljive. - zašutila je i promatrala ga je. Vidjela je kako u njemu raste jedna takva misao. I on je toga bio svjestan i tiho je prozborio - Nastavi.
Te večeri zajedno su hranili svoje misli puštajući ih da rastu velike, velike....
Nakon tog dana mnoge priče su se rodile na tom krovu
***
..koračala je sve bržim korakom starim, napuštenim stepenicama. Imala je osjećaj da svakim korakom postaje sve mlađa i lakša. Noge su joj postale perca dok su sjećanja nadirala tako čista da je čula glasove u svojoj glavi.
****
- Vaša knjiga prevedena je na 12 svjetskih jezika!! - govorila joj je izdavačica gotovo vrištećim glasom u slušalicu. - Vi i vaš koautor postigli ste nevjerojatan uspjeh s ovim bajkama. Knjige su planule na svim mjestima gdje smo ih pustili u prodaju. Sutra imate potpisivanje knjige i kratko predavanje u caffe galeriji u centru grada...- glas joj je postao tiši - mladi gospodin će ovoga puta doći na potpisivanje? - upitala je s istinskom nadom u glasu. - Neće. - kratko je odgovorila. Mladi koautor nije se pojavljivao pod svjetlima reflektora. Krov je bio njegovo igralište. Pomislila je na to i nasmiješila se negdje u daljinu..
****
..zastala je na trinaestom katu katu nebodera gledajući u stara oronula vrata svog stana. Toplina joj se pojavila oko srca. - Još samo malo!- misao u njezinoj glavi bila je već toliko velika da je bila gotovo opipljiva.
Sad je već letjela po stepenicama, zvjezdice su joj plesale oko nogu veselo iščekujući neku novu zraku svjetlosti.
****
Bilo je proljeće kad su se posljednji put našli na tom krovu. Selila se iz nebodera i iz grada. Bilo je vrijeme da krene nekim svojim putem. Stajali su jedno do drugog, kao stari ratni drugovi. Primio ju je za ruku i doveo ju skoro do ruba krova.
Ispričali su svoju zadnju priču o mislima.
- I kad osobe više nema - šaputao joj je na uho - misao koja je bila tako velika, sjajna i bajna zasvijetli posljednji put i krene put kući. - zagrlio ju je čvrsto, gurnuo svoje čelo negdje između njenog ramena i vrata te duboko udahnuo cijelu njezinu bit.
- Čekat ću te ovdje kad bude vrijeme. - gledao ju je netremice, pogleda čvrsto okovanog na njoj.
- Doći ću tad - nasmiješila se.
***
...zadnja stepenica. Bila je spremna zakoračiti na krov. Vrata više nije bilo. Pa ipak sve je nekako ostalo isto. Obluci na podu, miris zgrade, pogled. Sve je bilo ovdje.
Zakoračila je i okrenula se polako na desno zadržavajući dah. Stajao je tamo u mraku, imala je osjećaj da lebdi par centimetara iznad tla.
Ispružio je svoje dugačke ruke prema njoj, bio je mlad, isti onakav kakvoga je pamtila. Brzinski je bacila pogled na tlo, željela je pogledati kuda gazi, da joj se neka prepreka ne nađe na put. Pogled joj se prikovao na haljinu koja je sada bila žarko crvena, a vesele zvjezdice svijetlile su nekim svojim srebrnim sjajem prelijevajući se u tisućama boja. Noge su joj bile lagane, mlade, vitalne, gipke kao u neke vesele gazele. Lebdjela je prema njemu, zagrlili su se. Stisnuo je čvrsto i zagledao se u nju. Neki neopisivi sjaj počeo je izbijati ispod njih i lagano ih odgurivati prema gore. Poletjeli su, a svjetlosna izmaglica ih je obgrlila dok su putovali kući, veliki toliko da su gotovo bili opipljivi.
****
- Hej, jesi vidjela onaj bljesak na vrhu nebodera? - pitala je jedna žena koja je šetala svojeg crnog velikog psa te vruće ljetne večeri.
- Kakav bljesak, ma nikakav bljesak to nije bio, to ti se vide munje u daljini. Najavili su kišu i oluju večeras. - dodala je druga dok se teško dizala sa obližnje klupice.
- Stvarno!? Moram ići podignuti veš sa balkona! - nadodala je treća dok su sve tri laganim korakom odmicale od nebodera.
- Znaš kad će srušiti više taj neboder? - zapitala je prva. - Nadam se brzo, ovo je postalo baš ruglo u gradu. - prokomentirala je treća prije nego su nestale za ćoškom obližnje zgrade...
Pozdrav!
Ana
Oznake: ljuba, priče, nada, sreća, bajka
srijeda, 05.07.2017.
Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti
Moj život je super.
To je zaključak koji izvlačim danas u ovom trenutku.
Trenutak je odličan.
Kad postojim u odličnom trenutku tada je sve super i mislim si kako to ne osjećam uvijek?
Zašto je ponekad taj osjećaj odličnosti tako nedostupan iako ga se u mozgu tako živo sjećam?
Vjerujem da kontrasti postoje zato da rastemo, da učimo i nadograđujemo se. Da nema njih nikada ne bi napredovali. Sva naša istinska želja da budemo sretni pokreće nas da napravimo nešto, da se borimo za sebe.
Kad padneš poput sivog kamena na samo dno života, baš tad u tom trenutku započinje rast. Zašto? Zato jer nema drugog puta osim onoga prema gore.
Čitaš, slušaš, promišljaš, plačeš, moliš, preklinješ i tada u jednom trenutku opet osjetiš bljesak onoga za čime posežeš.
Ponovno padneš, ponovno se dižeš. I tako do trenutka dok ne napišeš na papir:
Moj život je super i to zaista osjetiš. Ponovno imaš neku višu svrhu, sva znanja koja si upijao u vrijeme izazova ostaju pohranjena negdje u tvojem mozgu.
I tako, kako život prolazi, ti i dalje ulaziš u izazove i izlaziš iz njih.
U svim tim trenucima čuješ i pročitaš tako dobre stvari, jer svi znamo - kad je učenik spreman, učitelj se pojavi.
Ponekad je učitelj osoba koja nam je jako bliska i kaže nam toliko puno stvari koje nam pomognu da se dignemo, ali sve te riječi ostaju pohranjene u nama ne u obliku riječi nego više u obliku sveukupnog osjećaja.
Ponekad je učitelj osoba koju vidiš jedan put, ona ti kaže nešto ili napravi nešto, prenese ti ogromnu poruku i ode.
Te poruke ostaju zabilježene tako duboko u nama da kao da daju ton našem daljnjem životu.
Ja se sjećam jedne izrazito hladne zime.
Radila sam na božićnom štandu, bila je noć, sve oko mene svjetlilo je od razno raznih lampica..
Zrak je mirišao na snijeg, kuhano vino i pečene kobasice. Išla sam si kupiti nešto za pojesti i u povratku, ničim izazvana zaustavila me starica. Neću pretjerivati ako kažem da je imala preko 80 godina. Lice joj je bilo izborano dubokim borama, hodala je polako u bolno zgrbljenom položaju. Na sebi je imala prastari crni kaput i maramu na glavi.
Zaustavila me je, stala ravno ispred mene i rekla: Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti.
I tad u tom trenutku ta poruka je rezonirala sa mnom, zaista, ne mogu to poreći. Zvučalo je apsolutno istinito i znala sam da mi je proslijedila poruku odozgora. Oduševila sam se. Pa ipak koliko god znanja tada imala, osjećala sam se nekako izgubljeno, nisam doista mogla osjetiti što je zaista mislila s tom rečenicom.
Danas, 8 godina kasnije, na tu rečenicu gledam potpuno drugačije.
Razumjela sam da znanje dolazi sa rastom, sa iskustvom, sa pročitanim, ALI najveće znanje dolazi sa upotrebljenim.
Onoga trenutka kad svjesno upotrijebiš ono što si naučio tada to postaje ZNANJE.
TO JE ZNANJE KOJE TI NITKO NEMOŽE UZETI.
Samo takvu vrstu znanja ti nitko ne može uzeti jer postaje tvoj osobni kod, ali možeš ga darovati svima oko sebe.
Sjetim se te žene i znam da je bila anđeo na mojem ramenu i da njezina poruka putuje sa mnom od tog trenutka.
Sigurna sam da i vi imate neko takvo iskustvo koje vas je promijenilo iz dubine vašeg bića i zacrtalo vaš put.
Ako imate želju, napišite ispod u komentarima svoje iskustvo. Ako ne stignete to podijeliti javno, prizovite svoje iskustvo i osobu u svoje sjećanje i zahvalite im se od srca, jer danas ne bi bili te osobe koje jeste da niste imali svojeg anđela koji vas je usmjerio.
Uživajte!
Pozdrav,
Ana
Oznake: anđeo, ljubav, iskustvo, energija, kreiranje, znanje, život
