RITAM STVARANJA
ponedjeljak, 24.04.2017.
U potrazi
Svi mi nešto tražimo, zar ne? Oznake: ljubav, knjiga, inspiracija
Tražimo, bilo svjesno ili nesvjesno.
Ponekad zavijamo na mjesec, ponekad jašemo na metlama, ponekad tiho u sebi mumljamo, a ponekad nesvjesno postavimo pitanje. Kako god bilo, sve što tražimo uvijek nađe put do nas, samo je pitanje, dali smo spremni za to ili ne.
Jedan događaj ostao mi je nekako zanimljiv i zarezan u pamćenje.
Bila je večer nakon treninga. Nekolicina nas sjela je na piće i razgovarala. U biti, u tom trenutku svi su mi oni bili stranci, pa je razgovor prelazio ubrzano s jedne teme na drugu. Neka dobra vibra bila je u zraku. Večer kad sve nekako teče.
Dečko koji je sjedio pored mene, ničim izazvan zamolio me je da mu preporučim neku knjigu.
Pogledala sam ga i promotrila malo bolje, ništa mi ne privuče pažnju kao muškarac koji čita.
Zamislila sam se.
Ništa, apsolutno ništa mi nije padalo na pamet. Bio je to nevjerojatan trenutak praznine misli.
Oni koji me malo bolje poznaju, znaju da imam tonu knjiga po policama i obožavam sve vezano uz njih. Obožavam njihov miris, obožavam osjećaj papira pod prstima, obožavam onaj pucketavo šuškavi zvuk koji se stvara dok okrećem stranicu. Ma obožavam sve vezano uz svoje papirnate prijatelje.
No, vratimo se na onaj famozni trenutak te večeri.
Misli su mi još uvijek bile prazne i pitala sam ga dali preferira neku posebnu tematiku.
Rekao je jednostavno: Ne, bilo što.
Ufff, u mojoj glavi toliko nije bilo ničega. Morala sam ga zamoliti da mi da sekundu. Znala sam da će se pojaviti prava knjiga za njega.
Klimnuo je s odobravanjem i prešao na neku drugu temu.
Odjednom, bila je tu! Uletjela je u moju svijest od nikuda.
" Košulja sretnog čovjeka" od Vesne Krmpotić!- uzviknula sam pobjedonosno.
Kako sam svjesna da svaka medalja ima dvije strane, znala sam - i ja sam bila u potrazi za istom stvari kao i on.
Knjiga je tražila put do nas oboje.
Nisam časila ni časa.
Narednih dana lovila sam svaku slobodnu sekundu da se družim s njom.
Uzela sam knjigu u ruke i počela mi je pričati ponovno. Da, to je jedna od onih knjiga koja vam priča svoju priču na neki magični način.
Svaki put priča me drugačije dotakne.
Pisana je na nekom starohrvatskom i polu izmišljenom jeziku, atmosfera je bajkovita, mistična, duboka, prodorna i višeslojna. Autorica prepričava stare priče od poznatih i nepoznatih autora iz svojeg kuta osjećanja.
"Košulja sretnog čovjeka" doista može probuditi sreću, ljubav, maštu i sve ostalo što se nalazi u srcu svakoga od nas.
Dok sam okretala listove moje uzbuđenje je raslo.
Veselila sam se razgovoru o "Košulji" s tim čovjekom koji je tražio. Zanimalo me je što je našao. Nije bilo bitno da ju je razumio iz prve, nisu bili bitni zaključci.
Željela sam vidjeti kako ga je knjiga dotaknula. Kakav trag je na njemu ostavila.
Kad smo se prvi put vidjeli nakon te večeri znatiželjno sam ga pitala dali je pročitao knjigu.
Nezainteresirano je slegnuo ramenima i rekao da ima puno knjiga na čekanju i da će potrajati dok dođe do nje.
To me je nekako rastužilo.
Tražio je knjigu i knjiga je tražila njega.
Pa ipak, nekako su se mimoišli u tom trenutku.
Vrijeme je prolazilo, dani su postali tjedni, pa čak i mjeseci. Pitanje koje je postavio te večeri ostalo je samo sjećanje. Kako za njega, tako i za mene. Putovi potrage razišli su se svaki u svom smjeru.
Jedna večer u nizu, nakon treninga... iz nekog razloga obavijestio me da još uvijek nije stigao pročitati knjigu.
Više nije niti bilo bitno, trenutak je prošao. Neki drugi magični razgovori vodili su se o nekim drugim knjigama s nekim drugim ljudima. Potraga se nastavljala, skupljala sam znamenje na putu...
Pa ipak, zanimalo me je kako stvara redoslijed čitanja knjiga koje mu ljudi preporučuju. Rekao je da kad mu netko preporuči knjigu, ako se pojavi još netko s istom preporukom tada ta knjiga ima prioritet.
To mi je nekako slomilo srce.
Metodologija je dobra, potpuno shvatljiva i prihvatljiva. U ovom užurbanom svijetu teško je pratiti korak sa svime i doista treba napraviti selekciju.
Pa ipak, ova knjiga i ja živimo u nekom drugom vremenu. U vremenu mističnog, drugačijeg, tajnovitog, povezanog, bajkovitog, strasnog, ritmičkog...
U vremenu u kojem potraga postaje smisao života, a svako pitanje - odgovor sam.
Promotrila sam ga na kratko, te njegove crne oči, znala sam da je i on u potrazi.
U potrazi za svime onime o čemu "Košulja" priča.
Postavio mi je pitanje te daleke večeri, namirisao je put. Osjećao ga je, ali jednostavno nije bilo vrijeme.
Ono što se istinski nadam je da njegova duša toliko jako želi svu tu sreću, strast, ritam, ljubav,... da će privući osobu u nekom budućem magičnom trenutku koja će mu preporučiti " Košulju sretnog čovjeka".
Kao što sam napisala na početku.
Svi mi tragamo, svi mi pitamo, svi mi želimo.
Nije pitanje dali će nam ono što želimo doći, nego je pitanje dali ćemo, kada dođe, biti spremni?
Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke koja spopada site i bogate. Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je siromašan, ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim… Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Upitaše ga za razlog njegova veselja. Nemam nikakva razloga, odgovori čovjek, ja pjevam naprosto zato što sam sretan. Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.em>
Iz knjige: Vesna Krmpotić, Košulja sretnog čovjeka
Pozdrav!
Ana
utorak, 18.04.2017.
Svakodnevni trenuci
Prošlo je gotovo godinu dana od kad je posljednji put zatvorila oči.
Moja mama bila je knjigovođa.
Bila je knjigovođa srcem i dušom.
Znala je govoriti da mrzi taj posao i da mi ona želi, da se NIKAD niti slučajno ne primim "papiruština" - kako ih je ona zvala.
No, bez obzira na to, sjećam se žene koja bi na nos nataknula velike naočale teških okvira i onako pogrbljena, još malo se pogrbila nad tim papirom prepunom nerazumljivih brojki. Prstom bi prelazila prateći dugačke redove, nešto poluglasno zbrajala, okinula pokoju psovku, na trenutak odvratila pozornost da srkne gutljaj kave, zapali cigaretu, povuče par dugačkih dimova i vratila se nazad u svoj svijet.
Život je provela na poslu i za posao.
Imala sam tu sreću da smo, dok sam još živjela s roditeljima, imali psa. Nas dvije imale smo naš mali ritual. Svaku večer oko 20 sati, obukle bi se i polaganim koracima krenule uz Vončinjinu ulicu dok je pas desetak koraka ispred nas pomno šnjofao popišani zid uz koji smo hodale.
Kad bi došle do vrha, zaokrenule bi prema medicinskom fakultetu i prema teniskim igralištima. Tamo na kraju tog puteljka stajao je mali kafić "Paviljonček".
Mama bi izvadila mali crni novčanik u koji je uvijek ubacivala kovanice i istresla ga, da vidimo dali imamo za kavu. Koliko puta je unutra bilo samo kuna ili dvije....A joj.... Ali nismo nas dvije bile od jučer, znale smo šeficu. Aha!! Koliko smo puta uzele kavu na "đemdo"....
Pokupile bi fine, mirisne kave i krenule raditi krugove šetajući psa i razglabajući o svemu i svačemu. Znala je reći : Volim te, ali ne razumijem te. Ne razumijem o čemu pričaš. - A ja sam dalje nastavljala pričati o energijama, o svijesti, o buđenju, o prošlim životima, o karmičkim ljubavima, o zvijezdama i horoskopima.
Bila su to vremena......
Iako zaista osjećam da je tu uz mene, nedostaje mi, nedostaje mi fizički. Nedostaje mi da popijemo kavu.
Sjećam se, bilo je to par tjedana prije nego je umrla. Pitala sam ju dali za nečime žali. Razmislila je, pogledala me i rekla: Da, za svakodnevnim trenucima. Za svakodnevnim životom.
Razmišljam o tome što je rekla gotovo svaki dan od kad je nema. I obećala sam sebi da ću iskoristiti dan. Svaki dan. Istinski se trudim biti prisutna u svakom danu. Živim za svaki trenutak. Trudim se. Ponekad osjetim da sam se uljuljala i da me svakodnevica uzme, ali trgnem se i osvijestim.
Zašto sve ovo pišem? Zato jer je meni to promijenilo život, promijenilo mi je pogled na život. Doista želim, jedan dan kada dođe vrijeme za to, želim reći: -Živjela sam! Živjela sam punim plućima. Ne žalim za ničim!
Isto to želim reći i tebi. Želim da njezine riječi dođu do tebe. Želim ti da iskoristiš sve što ti život nudi i ne žališ za propuštenim svakodnevnim trenucima.
Napisat ću ti pismo dušo. Da tebi dušo, koja ovo čitaš. Da baš tebi, tebi dušo. Kad si zadnji put dobila pismo dušo? Da imam tvoju adresu, ime i prezime, napisala bih ti ovo vlastoručno, jer znam, znam da, ako si iz vremena pisama, da ti nedostaju, a ako si duša u mladom tijelu, da postoji šansa da nikada nisi primila pismo. Čak niti ono, naškrabano nečitkim rukopisom za Valentinovo...
Draga Dušo,
bilo ti tijelo u kojem obitavaš muško ili žensko, staro ili mlado, zdravo ili bolesno, želim da znaš da si prekrasna.
Želim da znaš da si voljena Dušo. Voljena si beskrajno.
Prepoznajem te, prepoznajem ti oči, osmijeh, pokret...
Prepoznajem tvoj beskonačni potencijal.
Prepoznajem tvoja dobra dijela, mala i velika, ona javna i ona "sitna" skrivena od očiju.
Prepoznajem tvoj jecaj u samoći. Prepoznajem tvoj glasan smijeh u gomili.
Prepoznajem izgubljena lutanja i prosvijetljene trenutke.
Prepoznajem te u tvojim najboljim i najgorim izdanjima.
Volim te. Volim što postojiš. Volim što svojim postojanjem ukrašavaš ovaj Svijet.
Molim te da otvoriš te svoje oči svim čudima koja te okružuju.
Molim te da podigneš svoj pogled sa mobitela, novina ili kompjutera i nasmiješiš mi se u prolazu, u tramvaju, na Trgu, u vlaku, na klupici.
Molim te da pomiluješ dijete svoje po kosi, ako ga imaš i svjesno ga promatraš dok se igra. Molim te da se igraš s njime i smiješ iz srca.
Molim te da zagrliš prijatelja ili prijateljicu i svjesno doživiš veličinu prijateljske ljubavi kojoj svjedočiš.
Molim te da iskoristiš svaki dan.
Molim te da se odmoriš i brineš za sebe i svoje tijelo koje te nosi.
Molim te da vjeruješ da je svaki izlazak sunca blagoslov, da je svaki cvijet u cvatu blagoslov, da je svaka pahulja koja je pala na tvoj kaput otplesala svoj savršeni ples - samo za tebe.
Spremna si Dušo, spremna si da budeš potpuna. Da budeš svoja Dušo, svaki dan, svaki trenutak, bez obzira na okolnosti oko tebe. Dušo ti si bitna, ti si ta koja ostaje, okolnosti i vremena dolaze i prolaze.
Volim te dušo.
Kada za ples budeš trebala nekog da ti radi društvo - biti ću tu, da plešemo zajedno.
Isplešimo ovaj život, isplešimo ga do kraja!
Poljubac!
Od Duše Duši
Pozdrav!
Ana
subota, 15.04.2017.
Zvjezdana prašina
Prije nekog vremena, ne tako davno, čula sam rečenicu:
- Svi smo već ionako mrtvi, samo nas vrijeme dijeli od toga.
Pravila znamo gotovo od trenutka od kad smo se rodili.
Nitko tko je proživio neki imalo duži vijek na ovoj Zemlji nije se iznenadio kraju.
Nije uzviknuo: -Hej, zašto mi nitko nije rekao kakva je ovo igra? Zašto mi nitko nije rekao da se na kraju pretvaram u prašinu?
Ne, ne.
Svi znamo pravila igre. Nema varanja.
Zašto onda toliko ljudi hoda uokolo obješenih lica i praznih pogleda? Zašto se ljudi prestaju smijati, igrati, veseliti novom danu? Zašto se brinemo oko stvari koje su u vječnosti toliko nebitne.
Ljudi su u stanju hodati uokolo zaokupljeni tisućama misli, tisućama stvari, samo da ne bi podigli glavu i suočili se sa pravilima igre koja se zove: iz praha si nastao i u prah ćeš se pretvoriti.
Kad promatram djecu kako se igraju, rade to na tako slobodan i prekrasan način. Na tako nesvjestan način, jer im do svijesti još nije došlo da će umrijeti.
Kao da sama spoznaja vlastite smrtnosti, ljudima oduzima želju za životom.
Rasprave se vode o tome da li ima života poslije smrti. Tolike rasprave o tome da li postoji raj. Tolike rasprave koje su potrebne ljudima da bi im se umirio taj stalno nadolazeći strah o vlastitom nestajanju.
I tako hodamo ovom Zemljom pognutih glava. Pokušavamo "zaslužiti" ljubav Božju - kako nas neki uče. Pokušavamo "zaslužiti" ulazak u Raj - kako nas neki uče. Pokušavamo se "dovoljno žrtvovati" da bi bili dostojni - kako nas neki uče.
Zar smo tu došli "platiti u naprijed" za nešto što možda postoji ili možda ne postoji? Zar smo tu došli postati prašina koja će možda nešto "zaslužiti"?
Ili smo došli živjeti?
Možda smo "zaslužili" Ljubav Božju i ulazak u Raj i možda smo bili apsolutno dostojni pa smo zato došli na ovo nevjerojatno mjesto i dobili ova fantastična tijela!?
Možda smo došli uživati u igri jer smo bili nagrađeni.... Možda smo došli u Raj.
***
Sanjam o danu kad ću se smijati glasno i neobuzdano, a da nitko neće reći - daj malo tiše!
Sanjam o danu kad ću se nasmiješiti strancu u prolazu, a on neće nesiguran spustiti glavu nad svoj mobitel.
Sanjam o danu kad se ljudi neće žaliti na kišu, snijeg, sunce, zimu, vrućinu....
Sanjam o danu kad će radno vrijeme trajati 4 sata, a ostatak dana provodit ćemo u kreativnosti i ispunjenju. U plesu. U strasti. U životu. U radosti.
Sanjam o danu kad me neće zvati utopistom, nego će utopija postati moja stvarnost.
Sanjam o danu kada se ljubav i empatija neće promatrati kao ljudske slabosti.
Sanjam o danu kada će san postati stvarnost.
***
Postoje večeri, najčešće ljetne, negdje na moru. Tamo negdje daleko u mraku...
Postoje večeri kad podignem pogled prema nebu.
Sve te zvijezde koje plešu neki samo njima poznati ples.
Promatram ih kako trepere u vječnosti postojanja bez vremena i prostora.
Kako putuju.
I kad se zadubim u taj nebeski valcer, primijetim tu sitnu iskričavu prašinu koja ih povezuje.
I tada znam, znam da sam došla ovdje da bih se jednog dana pretvorila u Zvjezdanu prašinu zajedno sa tisućama drugih,
kako bih ukrasila nebeski svod onima koji dolaze iza mene.
Pozdrav!
Ana
četvrtak, 13.04.2017.
Tko se boji vuka još?
Tko je taj koji se ne sjeća priče o tri praščića?
Sjećam se ona tri pametnjakovića i ZLOČESTOG vuka.
O da, bila je to priča o površnima i temeljitima i naravno, velikom, groznom vuku koji uništava ono što su drugi napravili.
Pa ipak, idemo danas stvari pogledati iz jedne druge perspektive.
Što ako je vuk pozitivac? Što ako vuk predstavlja život i konstantnu promjenu?
Kako bi praščići naučili nešto i sakupili iskustvo da nije bilo vuka? Kako bi napravili najkvalitetniju kuću? Zanimljivo je pitanje, gdje je onaj treći praščić sakupio toliko životnog iskustva da je znao da vuk neće moći otpuhati njegovu kuću ako ju sagradi od cigli?
Zar nije istina da je sve relativno osim promjene?Nekad se vjerovalo da je brzina svjetlosti apsolutna, ali i ta teorija je pala u vodu. Jedino je promjena apsolutna.
Zašto se ljudi onda toliko opiru promjenama?
Sve se mijenja.
Zemlja se mijenja, sve na Zemlji je u konstantnoj promjeni. Svemir se mijenja. Sve u svemiru je u konstantnom kretanju.
Mi se mijenjamo u svakom trenutku.
Naše tijelo zamijeni sve stanice u razdoblju od 7-10 godina. Znanstvenici su vjerovali da se sustav sinapsi nakon 35 godine života više ne mijenja, ali oni koji se bave neuroplastičnošću mozga uspjeli su dokazati da čovjek uz malo više truda i volje može do kraja života upravljati svojim sinapsama, kidati ih i stvarati nove.
Pa čega se onda toliko bojimo?
Bojimo se života. Bojimo se izazova. Bojimo se nepoznatog. Bojimo se izaći iz zone konfora. Bojimo se promjene.
I što se dogodi? Dogodi se život. Dogodi se vuk.
Dogodi se ono što je prirodno, dogodi se promjena. Pa ipak iz silnog straha, ljudi se u tom trenutku stisnu, prestraše, ukoče kao jež pred farovima automobila.
I gotovo!
Neki se oporave, neki tumaraju ostatak života u traumi iz koje nikad ne izađu.
Ali što bi bilo da svi na sebi primijenimo priču o praščiću koji gradi prvo od slame, pa kad se stvari uruše - izvučemo pouku, naučimo nešto novo. Tada počinjemo graditi kuću od drveta, pa kad i to ne zadovolji, gradimo kuću od cigle.
I kuća od cigle nije sigurna od izazova, može doći potres. Pa ipak i nakon toga, usvojimo novo znanje i gradimo kuću koja je otporna na potrese.
Ovo su sve metafore, ali jako su primjenjive.
Život je konstantna promjena. Pa zašto ju onda ne bi prigrlili, razveselili joj se? Svaka promjena tjera nas da se prilagodimo, da rastemo i da budemo bolji, pametniji, profinjeniji, napredniji...
Krenimo svjesno u nepoznato, stvarajmo promjene namjerno. Osnažimo se da zakoračimo u nešto novo i nepoznato, da nam krv poteče žilama, da se strast probudi u nama. Kreirajmo svoje vlastite promjene i naučimo se prilagoditi.
Postanimo svjesni kreatori svog života i uživajmo u ljepoti slobodnog, divljeg, razigranog i sretnog Vuka!
Pozdrav!
Ana
nedjelja, 09.04.2017.
Nova stara priča
Prije par mjeseci sjedila sam u nekom mračnom kafiću sa jednom starom poznanicom. Idemo reći poznanicom iz nekog "prošlog" života. Prenosile smo jedna drugoj ideje i spoznaje, razmjenjivale informacije o onome čime se bavimo. I tako smo polako došle do teme svjesnog kreiranja, misli i emocija. Nakon što sam joj ukratko izložila priču, kratko je prokomentirala: "to su sve reciklirana znanja".
Istina, većina onoga što se radi u svijetu predstavlja nečije znanje, znanje nekoga tko je bio prije. Nekoga tko je došao ranije s idejom i onda ju razvio do jedne mjere, ali neki novi ljudi su stali na pozornicu kasnije. Neki novi ljudi prikupili su stara znanja i unaprijedili ih. Iza njih došli su novi i nakon njih novi...
Sjećam se da je moja baka znala govoriti: "Pomozi si dijete pa će ti i Bog pomoći" ili "Po jutru se dan poznaje" ili neki od naprednijih:
"Tko sije misao - žanje govor.
Tko sije govor - žanje djelovanje.
Tko sije djelovanje - žanje naviku.
Tko sije naviku - žanje karakter.
Tko sije karakter - žanje sudbinu."
Autor mi je nažalost nepoznat
Zar nisu i oni "reciklirali", zar nisu i oni već tada prenosili nečije tuđe znanje? Jesu. Sva sreća da ljudi prenose na naraštaje koji dolaze iza njih nešto više od ustaljenih normi ponašanja i uvjerenja, navika i običaja koji nisu baš uvijek korisni. Ljudi ponekad prenose mudrost. Istinsku mudrost.
Odlična mi je rečenica iz filma Mirni ratnik. Učenik pita svog učitelja koja je razlika između znanja i mudrosti? Učitelj mu na to dobaci spužvu za pranje prozora i pita ga : Znaš li oprati prozore? - učenik mu odgovori da zna, a učitelj mu na to odgovori: "Mudrost je to učiniti!
Stvar je u tome da ja istinski vjerujem da se promjenom uvjerenja, misli, stavova i fokusa kroz visokovibracijsku emociju kao što su ljubav i radost te kroz čistu namjeru može stvoriti istinski željena realnost. Ipak, iskustvo me je naučilo da se kroz nesvjesno sa istim faktorima u igri, osim što su emocije zamijenjene niskovibracijskom ljutnjom i tugom može stvarati nepoželjna realnost.
Zaista želim, što je više moguće istražiti sve mogućnosti koje mi život pruža, pa tako i pisanje ovog bloga spada pod nešto što nisam planirala, nego sam jednostavno krenula i neka me odnese gdje god me moj put vodi - u nepoznato...
Pozdrav!
Ana
Oznake: kreiranje stvarnosti
