RITAM STVARANJA
subota, 15.04.2017.
Zvjezdana prašina
Prije nekog vremena, ne tako davno, čula sam rečenicu:
- Svi smo već ionako mrtvi, samo nas vrijeme dijeli od toga.
Pravila znamo gotovo od trenutka od kad smo se rodili.
Nitko tko je proživio neki imalo duži vijek na ovoj Zemlji nije se iznenadio kraju.
Nije uzviknuo: -Hej, zašto mi nitko nije rekao kakva je ovo igra? Zašto mi nitko nije rekao da se na kraju pretvaram u prašinu?
Ne, ne.
Svi znamo pravila igre. Nema varanja.
Zašto onda toliko ljudi hoda uokolo obješenih lica i praznih pogleda? Zašto se ljudi prestaju smijati, igrati, veseliti novom danu? Zašto se brinemo oko stvari koje su u vječnosti toliko nebitne.
Ljudi su u stanju hodati uokolo zaokupljeni tisućama misli, tisućama stvari, samo da ne bi podigli glavu i suočili se sa pravilima igre koja se zove: iz praha si nastao i u prah ćeš se pretvoriti.
Kad promatram djecu kako se igraju, rade to na tako slobodan i prekrasan način. Na tako nesvjestan način, jer im do svijesti još nije došlo da će umrijeti.
Kao da sama spoznaja vlastite smrtnosti, ljudima oduzima želju za životom.
Rasprave se vode o tome da li ima života poslije smrti. Tolike rasprave o tome da li postoji raj. Tolike rasprave koje su potrebne ljudima da bi im se umirio taj stalno nadolazeći strah o vlastitom nestajanju.
I tako hodamo ovom Zemljom pognutih glava. Pokušavamo "zaslužiti" ljubav Božju - kako nas neki uče. Pokušavamo "zaslužiti" ulazak u Raj - kako nas neki uče. Pokušavamo se "dovoljno žrtvovati" da bi bili dostojni - kako nas neki uče.
Zar smo tu došli "platiti u naprijed" za nešto što možda postoji ili možda ne postoji? Zar smo tu došli postati prašina koja će možda nešto "zaslužiti"?
Ili smo došli živjeti?
Možda smo "zaslužili" Ljubav Božju i ulazak u Raj i možda smo bili apsolutno dostojni pa smo zato došli na ovo nevjerojatno mjesto i dobili ova fantastična tijela!?
Možda smo došli uživati u igri jer smo bili nagrađeni.... Možda smo došli u Raj.
***
Sanjam o danu kad ću se smijati glasno i neobuzdano, a da nitko neće reći - daj malo tiše!
Sanjam o danu kad ću se nasmiješiti strancu u prolazu, a on neće nesiguran spustiti glavu nad svoj mobitel.
Sanjam o danu kad se ljudi neće žaliti na kišu, snijeg, sunce, zimu, vrućinu....
Sanjam o danu kad će radno vrijeme trajati 4 sata, a ostatak dana provodit ćemo u kreativnosti i ispunjenju. U plesu. U strasti. U životu. U radosti.
Sanjam o danu kad me neće zvati utopistom, nego će utopija postati moja stvarnost.
Sanjam o danu kada se ljubav i empatija neće promatrati kao ljudske slabosti.
Sanjam o danu kada će san postati stvarnost.
***
Postoje večeri, najčešće ljetne, negdje na moru. Tamo negdje daleko u mraku...
Postoje večeri kad podignem pogled prema nebu.
Sve te zvijezde koje plešu neki samo njima poznati ples.
Promatram ih kako trepere u vječnosti postojanja bez vremena i prostora.
Kako putuju.
I kad se zadubim u taj nebeski valcer, primijetim tu sitnu iskričavu prašinu koja ih povezuje.
I tada znam, znam da sam došla ovdje da bih se jednog dana pretvorila u Zvjezdanu prašinu zajedno sa tisućama drugih,
kako bih ukrasila nebeski svod onima koji dolaze iza mene.
Pozdrav!
Ana
