RITAM STVARANJA
srijeda, 30.08.2017.
Strahota zvana "pozitivno razmišljanje"
Promatram kako se u zadnje vrijeme proširio trend "pozitivnog razmišljanja".
I nekako mi je postalo muka gledati sve to.
Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv pozitive, ali nekako mi se čini da je to još jedan u nizu trendova koji doista nemaju svrhe, barem ne na način na koji se propagira.
Kada za par godina netko spomene da pozitivno razmišlja, ljudima će se dizati kosa na glavi od toga.
Zašto?
Stvar je jednostavna. Ljudi nekako uvijek teže preskakanju koraka, tako je jednostavnije.
Prisjetite se samo onih naslova: "20 kg manje u samo mjesec dana!" ili "Naučite engleski u samo tjedan dana!" ili "Do bogatstva preko noći!" ili " 10 trikova da osvojite muškarca svojih snova i kad vas on ne želi?"
Danas da netko doista i otkrije kako skinuti 20 kg u mjesec dana te kako pri tome ostati zdrav i zadržati željenu težinu koliko god dugo želiš- nitko mu ne bi vjerovao zato jer u svijetu postoji dovoljan broj razočaranih duša.
Ista stvar je i s "pozitivnim razmišljanjem", sve se svodi na to - misli pozitivno i sve će bit savršeno.
Hoće drek!
Da bi se stvari počele mijenjati, ti se moraš početi mijenjati prvi.
Trebaš nešto napraviti, pročitati nešto, naučiti nešto, ovladati svojim mislima, naučiti što su namjera i fokus te shvatiti kako do promjene dolazi.
Meditacija, prepuštanje svojoj strasti, kreativni izraz, promjena uvjerenja, povratak izgubljenih dijelova duše, promjena navika, osvještavanje obrazaca ponašanja... to su samo neki od dijelova slagalice koji primjenjujući ih, stvaraju kemijske promjene u organizmu što na kraju dovodi i do promjene okoline (kako one unutar nas, tako i one izvan nas)
Tek kada istinski osvijestimo razliku između "pozitivnog razmišljanja" i pozitivnog bivanja, tek tada možemo očekivati neke prave promjene.
Bitno je da smo iskreni prema sebi.
Ako tvrdimo da razmišljamo pozitivno, hajdemo to malo preispitati: "Da li doista razmišljam pozitivno ili me negdje duboko moja želja toliko ždere da postaje toksična i opasna po mene?"
RECIMO:
Ako ja ne mogu imati čovjeka kojeg želim, a svima tvrdim da sam pozitivna i da će biti onako kako treba biti, a u pozadini mi se vrti JEDINO TO DA GA NEMEMAM, što to onda ja radim?
Razmišljam li pozitivno ili mažem oči sebi i drugima, dok ta želja na kojoj mi je pravi fokus doslovce ždere sve pred sobom?
Hajdemo se zapitati: "Što to ja osjećam prema tom čovjeku, zašto to osjećam, koji dio mene nedostaje pa ga pokušavam zamijeniti s nekim izvana..?"
Hajdemo sad napraviti sve što je u našoj moći da odgovorimo na ta pitanja.
Hajdemo napraviti sve da integriramo ono što nam nedostaje u nama pa tek onda idemo promatrati okolinu.
Ja ne tvrdim da ćete vi tog čovjeka prestati voljeti ili željeti ili prestati biti tužni što ga nemate.
Ja tvrdim da ćete moći voljeti bezuvjetno i sebe i njega.
Što to znači?
1. To znači da ćete biti svjesni da ste napravili sve što je istinski bilo u vašoj moći. Ostalo ćete prepustit nekoj višoj sili u ruke da napravi ono što je najbolje za vas bez da se vi žderete.
2. To znači da ćete tog čovjeka moći istinski i potpuno voljeti bez obzira na to što on mislio, radio, kako se ponašao, što odlučio u vezi vas itd..
3. To znači da će te moći prihvatiti sebe i svoje postupke vezano uz dotičnu situaciju bez osjećaja žaljenja, grižnje savjesti, itd...
Kad to sve bude zadovoljeno, pozitiva će se nametnuti sama od sebe,
Nećete morati pozitivno razmišljati - vi ćete biti ti koji ćete biti pozitivni te kao takvi stvarati i živjeti svoj život.
Poljubac,
Ana
Oznake: pozitivno razmišljanje, rad na sebi, Osjećaji, fokus, želja, ljubav, ritam stvaranja, promjene, mo, osobna moć, snaga
nedjelja, 27.08.2017.
KNJIGE ZA ST(RAST) - CRUSH IT! Gary Vaynerchuk - 1.dio
Kao što sam obećala u svom videu
https://www.youtube.com/watch?v=0JHmd9KC65M
da ću popratit priču i na blogu da ono najbitnije imate na papiru, donosim ovaj kratki sažetak.
Naime, postoje knjige koje vas taknu u dušu i postoje knjige koje vas na neki način probude.
Ovo je knjiga koja probudi brzo i efikasno.
Osim što je pisana jednostavnim jezikom da bude svima razumljiva, vrlo je pregledna i tiče se svakoga od nas.
Usmjerena je na ono što nas pokreće, budi snagu u nama i potiče nas da to pokažemo svijetu.
Glavno pitanje koje Gary postavlja u svojoj knjizi je:
Koja je vaša strast?
Pitanje zvuči poprilično banalno, ali nije.
Naime, ja osobno volim raditi svašta, ali kad je u pitanju moja strast, morala sam zaista stati i razmisliti.
Kako imenovati sve ono što volim raditi?
Kako to sve zajedno nazvati jednim imenom i postaviti svoju priču na noge te omogućiti drugima da me malo bolje upoznaju i razumiju.
Neko vrijeme sam se zadržala na tom pitanju i uobličila svoj odgovor.
Naime ja volim buditi ljude, prenositi im informacije i poticati ih na rast i razvoj.
Kako?
Preko knjiga, videa, razgovora i onoga što sam sama prošla i naučila. Volim pisati i crtati, volim slušati druge koji imaju nešto za reći i žele to podijeliti.
Tako je u krajnjem slučaju nastao Ritam Stvaranja kao moj vlastiti projekt, kao podrška svima onima koji se nalaze na putu.
Na kojem putu - na putu otkrivanja sebe, svojih ljubavi, strasti, snage, inspiracije..
Na putu spoznaje od čega su sačinjeni.
Ono što je najbitnije u cijeloj toj priči je da - kao što kaže Gary (to nije nikakva nepoznanica, samo ponekad zaboravimo), da ostanemo potpuno svoji, jedinstveni i izvorni.
Zašto?
Zato jer ako upadnemo u zamku kopiranja drugih, ljudi će odmah prepoznati da glumimo, da to nismo mi.
Možda će trebati neko kratko vrijeme da prokuže, ali prokužit će sigurno.
Budimo realni, što najviše od svega ne volimo u životu? Kopije!
Kopije jednostavno nisu zanimljive, možda na kratko isprobamo neku kopiju, ali se redovito vraćamo originalu.
Razmislite malo, koliko puta ste se okušali s kopijom i na kraju digli ruke od nje.
Ako ste ostali vjerni nekoj kopiji to je samo zato jer je s vremenom kopija ipak shvatila da je bolje biti svoj kakav god da jesi nego stajati u tuđoj sjeni čitav život.
Znači, potrebno je zapitati se istinski i duboko - što je moja strast, što je to što mogu raditi cijeli dan, svaki dan i neće mi dosaditi?
Prilikom tog pitanja budite iskreni prema samima sebi, jer ako ne budete - pogledajte pasus iznad i priču o kopijama.
Jednostavno neće ići, izgorjet ćete.
Pa ipak, potičem vas da istražujete svoje strasti - nigdje ne piše da se one ne smiju mijenjati tijekom vremena. Nigdje ne piše da ono što te je uzbuđivalo jučer će te uzbuđivati i danas i tako do kraja života.
Strast je strast, zaronite u nju, kad se potroši, krenite dalje i pronađite onu novu koja vam zagrijava dušu, srce i mozak.
Drugo o čemu priča Gary je osobni brend.
Osobni brend stvaramo sa svakim klikom na bilo kojoj društvenoj mreži, sa svakim svojim pretraživanjem i komentarom.
Pa zašto onda ne biste stvorili svoj pravi osobni brend s onim što doista volite?
Jednog dana se možda netko toliko oduševi s vama da vam ponudi posao ili poželi mjesto na vašoj stranici da bi se mogao reklamirati.
Nikad ne znaš.
U svakom slučaju, vrijeme klasičnih životopisa je prošlo, poslodavac će vas željeti upoznati, a kako ćete se najbolje predstaviti?
Svojim brendom.
Svojim videima, blogom, fotografijama, pametnim komentarima, akcijama koje ste poduzeli...
Svatko od nas je specifičan i zna raditi nešto bolje od ostalih - to je ono što volimo, samo je pitanje da li smo dovoljno vremena posvetili tome da se za nas čuje.
Potičem vas da uložite 139 kn u ovu knjigu i doista sjednete i pročitate ju. Nekoliko puta.
Budite svoji, budite sretni i pratite svoju strast.
Nadam se iskreno da su vas tekst i video nadahnuli i da ćete se pokrenuti.
Ne časite ni časa.
Pozivam vas na svoju Facebook stranicu Ritam Stvaranja da me bolje upoznate, ostavite komentar i krenete sa mnom na putovanje života.
Poljubac,
Ana
Oznake: knjiga, gary vaynerchuk, crush it!, strast, rast, inspiracija, motivacija, osobni brend, blog, ritam stvaranja, Obrazovanje, čitanje
subota, 19.08.2017.
Nakon pada - ustajanje (kako ne živjeti na koljenima)
Postoji vrijeme za padanje i postoji vrijeme za ustajanje.
Dugo sam živjela u uvjerenju da je pad najgore što ti se može dogoditi.
Strah od pada nekako je postao tihi pratioc moje svakodnevice.
Sve što sam radila, radila sam tek sa pola angažmana.
Kad bih izlazila van, razmišljala sam da li će tamo gdje idem biti prevelika gužva i tako, već prije nego što bih izašla već sam se željela vratiti kući.
Kada sam ostala trudna, nisam se mogla iskreno veseliti jer me je bilo strah komplikacija u trudnoći.
Kada su došla djeca, nisam mogla uživati u njima jer je strah za njih bio veći.
Već primjećujete kuda ovo vodi.. u svakom slučaju, nisam se davala potpuno - ničemu.
Tada sam tamo davne 2015. pročitala ovu rečenicu i nešto mi se pomaknulo u glavi.
The only thing we have to fear is fear itself.
Franklin D. Roosevelt
(Jedino čega se trebamo bojati je strah sam)
Sa punih 35 godina odlučila sam krenuti na capoeiru (za one koji ne znaju, to je brazilska borilačka vještina prožeta igrom, plesom, energijom, muzikom..).
Capoeira je izrazito fizički zahtjevna i dovodi do toga da um zašuti.
Napokon zašuti sa svim svojim idejama koje mu ne služe i dopusti tijelu i duši da stanu u prvi plan.
Na tim treninzima polako sam počela učiti kako pasti fizički i psihički, ali ono bitnije je što sam počela cijeniti pad kao nešto vrlo dobrodošlo.
Tek kad padneš vidiš od čega si sačinjen.
Tek tad možeš ustati.
Postoji jedno pravilo u capoeiri : možeš raditi što god poželiš sam sa svojim tijelom, ali nema igre kad ti koljena ili guzica dodiruju pod - to je pad. Tada se digneš i kreneš ponovno.
Kako dobro i primjenjivo u životu!
Koliko puta ste se našli na koljenima i mislili da se tako igra život.
Ja znam da sam to vrlo često radila - sve u meni se raspadalo, a ja sam govorila - dobro sam.
Igrala sam na koljenima, mrzila svoj život i sve u njemu.
Početkom 2016 umrla mi je mama i sve oko mene se srušilo. Tada me je život opasno lomio.
Tada sam osvjiestila da klečim.
To je bio trenutak kad sam si dopustila pasti - zaista.
Svatko tko je izgubio nekog bliskog točno zna o čemu pričam.
I tada kada padneš, kad si priznaš da si pao, tada je vrijeme za dizanje.
Nema klečanja, nema preklinjanja.
Samo pad uz tresak.
Tek tada - dizanje na noge.
Ništa više.
Nema gore stvari od života na koljenima.
Misliš da stojiš, sve gledaš odozdo gutajući enormne količine straha.
Misliš da stojiš, a u biti ne možeš se pomaknuti, tek suludo hramat na tim jadnim, potrošenim koljenima.
Misliš da stojiš i to je najgora stvar života na koljenima, nemaš se potrebu početi dizati jer nisi niti svjestan da si pao.
Kako ustati?
1. Priznaj da si pao.
2. Spoznaj gdje je tvoja slabost koja te srušila.
3. Prihvati učenje i lekciju pada.
4. Otresi prašinu s koljenja
5. Nasmješi se.
6. USTANI!
Idemo ekipa, na noge lagane!
Idemo živjeti, padati i ustajati.
Pružite ruku osobi na koljenima, ali se ne ljutite ako ju ne želi.
Možda joj treba još malo vremena da spozna da je pala i da je vrijeme da ustane.
Kada spozna:
Tada pružite ruku ponovno.
Poljubac,
Ana
Ako vam se svidio tekst - dijelite dalje i stisnite koji like.
Pratite me na Facebook stranici
https://www.facebook.com/ritamstvaranja/
Pratite me na YouTube
https://www.youtube.com/channel/UCS5SWEDSbVG5QRq7rfd9XUA
Pratite me na instagramu
@ritam_stvaranja
Oznake: ustajanje, borba, snaga, život, pria
petak, 18.08.2017.
Pinklec na rame i put pod noge (putujmo život)
Stajala sam na velikom prašnjavom raskršću. Sve oko mene bilo je puno žutog pijeska, sunce se penjalo prema horizontu, a izmaglica u daljini najavljivala je vrućinu tog dana koji je tek počinjao.
Pogledala sam u nebo, iza mene visio je tanki srp mjeseca i svjetleća zvjezdica njemu pod nogama.
Uzela sam svoju crveno bijelu kariranu dekicu i počela u nju pakirati potrepštine za put.
Nabrajala sam u sebi dok sam polako stavljala stvari jednu do druge.
- Malo hrabrosti, ponešto snage, pokoji osmjeh, zrnce očekivanja, puno ljubavi, nešto straha (ali ne previše,) nada (ne smijem zaboraviti nadu, ona je krucijalna za ovo putovanje), par ideja, koja knjiga, debela šnita snova, par kapi tuge, miris adrenalina i trag zdrave sumnje.
Sve je bilo spremno. Zatvorila sam dekicu i svezala jedan veliki čvor na njoj, provukla debeli štap kroz njega i prebacila svoj pinklec na rame.
Taman kad sam željela napraviti prvi korak kraj mene je projurio jedan mladi čovjek.
Hodao je brzim hodom, fokusiran negdje u daljinu. Pinklec na njegovom ramenu bio je poprilično manji od mojeg, ali djelovalo je kao da mu to niti najmanje ne smeta. U stvari, činilo mi se da me uopće nije primijetio u svojem sumanutom trku. Nisam se niti trudila krenuti za njim. Dizao je previše prašine dok je tako brzo koračao, ne bih ga uspjela pratiti, samo bih gutala njegovu prašinu.
Nakon par trenutaka naišla je neka mlada majka s dvoje male djece. Izgledala je poprilično fizički iscrpljeno, pinklec na njenom ramenu odavao je težak teret. Veselo sam ju pozdravila. Podigla je pogled, blago se nasmiješila i nastavila svojim putem. Iako se kretala dovoljno polagano, znala sam da bi me graja i cika dječice smetala na mojem putu pa sam ostala stajati na mjestu.
Okrenula sam se par puta oko sebe, hrpetina različitih staza vodila je u nepoznato.
Svaka je bila primamljiva, ali niti jedna dovoljno da bih se istinski željela kretati po njoj.
Neke staze bile su široke i dobro ugažene, put je izgledao ravno i ne previše teško, barem do kuda mi je pogled sezao. - Pih, to je prejednostavno za mene. - mislila sam u svojoj glavi dok sam gledala rijeku ljudi koja se slijevala po najvećoj.
Postojao je i jedan tanki kvrgavi put koji je ponirao u nepoznato već nakon par koraka. Nisam imala pojma kuda vodi bilo koji put, ali taj mi je izgledao pretanki i premali za mene, bio je nekako nesiguran, nisam ga mogla procijeniti nikako.
Primijetila sam jednog naočitog mladića koji mi je u prolazu dodjelio nevjerojatno karizmatičan osmijeh i krenuo baš tim kvrgavim putem. Nije se kretao prebrzo, dapače umjerenim korakom osvajao je prostor ispred sebe. Čak mi je u jednom trenutku mahnuo da krenem s njim. Taman kad sam pomislila krenuti, predomislila sam se u prvom koraku i nekako zdvojno ostala stajati na mjestu. Nabacio mi je jedan šarmantan osmijeh i nestao na nizbrdici. - Jesam li trebala krenuti s tobom? - pitala sam se. Sad je već pinklec na mojem ramenu postao poprilično težak, pa sam ga spustila na pod i sjela pored njega da se malo odmorim.
Kad sam imala osjećaj da sam prikupila snagu digla sam se na noge, okupana nekom novom voljom za pokret i napravila par koraka po jednom srednje širokom putu kad sam primijetila veliku lokvu vode malo u daljini. - Hm, najbolje da se vratim i krenem nekim drugim putem, ne bi bilo dobro smočiti noge odmah na početku, moglo bi me to skupo koštati kasnije. -krenula sam nazad prema raskršću kad sam naišla na grupu mladih nasmijanih djevojaka. - Kuda ćeš? - upitale su me zbunjeno. - Idem natrag prema raskršću, primijetila sam vodu na ovome putu. - djevojke su me gledale u čudu. - Pa osušit ćemo noge, prije nego krenemo dalje na put. - Ne, nisam baš sigurna.. - nisam željela putovati s njima, djelovale su mi nekako zatvorene u toj svojoj grupi. Imala sam osjećaj da ću stalno biti nekakav višak. - Ok, kako želiš. - dobacila mi je jedna od njih, slegnula ramenima, narihtala bolje svoj pinklec i krenula dalje za svojim prijateljicama.
Kad sam se vratila na raskršće, sunce je već dobrano peklo. Sjene su postale sve kraće, a ja ponovno sve nesigurnija u sebe. Sjela sam na pod bolno svjesna da je već pola dana iza mene, a ja još uvijek nisam krenula nikuda - ni pravim niti krivim putem.
Neki pakao sumnje i razočaranja pojavljivao se u mojem umu. Zaspala sam na toj vrućini, stisnuta u nekim svojim neostvarenim snovima.
Iz sna me trgnuo glasan lavež psa.
Otvorila sam oči. Ispred mene stajala je jedna crna, mokra njuška. Promatrao me sa svoja dva raznobojna oka. Bio je to pas sive duge dlake sa crnim mrljama po njoj. Kraj njega stajao je gazda. Čovjek u svojim sedamdesetim. Lice prošarano borama, bistrih crnih očiju i širokog osmjeha. Naslanjao se na štap, nekako više zbog dojma, a manje iz potrebe. - Opasno je ostati na raskršću usred podneva po najvećoj vrućini bez trunke hlada. - glas mu je odavao duboki unutarnji mir i vibrirao je mojom utrobom bistreći moje obamrle stanice. - Što tu radiš? - zagledao mi se u oči toliko duboko da mi je postalo neugodno. Spustila sam pogled prema psu i pomilovala ga po toj njegovoj čupavoj glavi. - Čekam. - rekla sam tiho. - Koga čekaš? - upitao me djelujući zbunjeno. - Ne čekam nikoga. Čekam da mi se pokaže put kojim trebam ići. - rekla sam samouvjereno, pomalo drsko. - A kako se to pokazuje put? - nasmijao mi se nekako nježno cinično. - Pa prema osjećaju. Onaj put koji mi nosi najviše uzbuđenja je pravi put. - ruke sam stavila na prsa da mu što točnije dočaram ono što sam trebala osjetiti, a nisam, pa stoga nisam niti krenula. - Reci mi - prišao mi je potpuno blizu i stavio svoju ruku na moja prsa. - Reci mi, da li ti se tijekom jutra dogodilo da si primijetila neke ljude koji su te iz nekog razloga privukli? - Da. - tiho sam potvrdila. - Zašto nisi krenula s njima? - Ne znam, put mi se nije sviđao ili nešto drugo, niti sama ne znam. - postala sam neizrecivo tužna, kao da sam razočarala sebe i cijeli svijet. - Da li znaš da se putevi nakon nekog vremena križaju, baš kao i ovi ovdje? - Da svjesna sam, ali tek sam sad osvijestila. Sad sam tek shvatila da ću do slijedećeg raskršća doći bilo kojim putem krenula. I uvijek će biti novih raskršća, bitno je da se krene na put. Jedino tako možeš vidjeti što ti nosi slijedeći korak. Koju avanturu ti nosi. Ljude koje ti nosi. Putevi su tu da bi se njima kretali, niti jedan nije pravi niti jedan nije krivi. -Hvala ti. - Zanimljivo, - pomislih - nije mi rekao ništa što nisam znala, a ipak, tek sad sam razumjela. - Idem. - podignula sam svoj pinklec na rame. - Kojim putem planiraš? - upitao me, onako, iz znatiželje. Okrenula sam se oko sebe i nasumično odabrala jedan. - Onim! - veselo sam uskliknula. - Pa hajdemo. - rekao je starac i napravio prvi korak.
Koliko puta smo se ulovili da nepomično stojimo smrznuti u vremenu i prostoru osjećajući da sve što radimo ne vodi nikuda. Koliko puta smo trebali donijeti odluku, a na kraju čekali da odluka donese nas. Toliko puteva, toliko mogućnosti. Koji je pravi, koji je krivi? - tko će ga znati.
Bitno je da se putuje. Ne kaže se uzalud rijeka života - rijeka se stalno kreće, baš kao i naš život. Iz tog razloga djeluje tako neprirodno stajati na mjestu, a toliko često to radimo. Nemojmo. Tecimo! Potecimo našim žilama i uživajmo u dobrom društvu ( ako ničijem drugom, onda našem) na putu.
Ako vas je inspirirala priča - podijelite je s drugima i stisnite koji like!
Poljubac,
Ana
četvrtak, 10.08.2017.
Napad panike i što s njim
Ispričat ću vam jednu vrlo osobnu priču.
Iskreno se nadam da će pomoći vama ili nekoga koga poznajete.
Naime ja sam jedna od onih osoba koje su doživjele ogromnu krizu i nakon toga krenule raditi na sebi da im se to više nikada ne bi ponovilo.
S 19 godina doživjela sam prvi napad panike.
Još se sjećam jasno kao dan.
Vozila sam se u četvorki (tramvaj u Zagrebu) prema savskom mostu i sanjarila o nekom liku po ne znam više koji put. Tramvaj je stao na stanici na Ciboni i ušlo je nekoliko ljudi. Bio je mrak vani i blještava svijetla u tramvaju privukla su mi pozornost. Osvrnula sam se oko sebe. Gledajući u te odsutne face, pomislila sam si: - da ovi ljudi znaju o čemu razmišljam, mislili bi da sam luda.
I tad se desilo prvi put.
Osjetila sam navalu straha kako mi se penje po kičmi, sve se zavrtjelo, počela sam se tresti.
Sve u meni se zablokiralo i jeza od same pomisli da netko može pomislit da sam luda bio je moj okidač.
Sjećam se da sam Boga molila da prijateljičin bus iz Lučkog stigne prije, da ju ne čekam sama na dogovorenom mjestu jer sam imala osjećaj da ću puknuti i da se više nikada neću sastati sama sa sobom.
Sreća moja, frendica je zaista stigla ranije. Hodala sam od tramvaja do birtije tresući se kao list na vjetru. Samo sam joj ponavljala:- pričaj mi o nečemu, pričaj mi o nečemu. Cura je pričala o svemu i svačemu (hvala Goga, uvijek si bila blagoglagoljiva) samo da me odvuče iz ponora u kojem sam se našla.
Tu večer sam se vračala pješice doma. Od toga dana, gdje god sam morala ići - išla sam pješice. Dva puta sam se pokušala odvesti jednu stanicu, ali nisam mogla.
Čim bih ušla, osjećala sam da ću umrijeti tamo, raspasti se ili imati neki slom u tramvaju i završiti na Vrapču (ludnica u zagrebu).
Stvar je bila u tome da se ta panika proširila na bivanje sama doma, hodanje na večer sama po gradu do trenutka dok nisam imala osjećaj da plutam između sna i jave konstantno odvojena od svojeg tijela u nekom sumanutom grču i ljepljivoj masi misli koje su me odvajale od stvarnosti u kojoj sam se nalazila.
Ponekad su ta odvajanja bila toliko jaka da nisam uopće mogla pratiti sugovornika.
Iskreno, nemam pojma kako sam preživjela prvih nekoliko mjeseci, bila sam potpuno iznemogla i izgubljena. Ništa me nije moglo dovesti k sebi.
U jednom trenutku (kako Bog nađe anđele po putu) srela sam prijatelja iz srednje škole koji me je pozvao da odem s njim na Reiki (hvala ti Čajko, na svemu).
Tamo sam upoznala Irenu koja se malo po malo počela brinuti za moje energetsko stanje.
Inicirana sam u prva dva stupnja (s time da za drugi stupanja moraš biti psihički stabilan, a Irena je rekla da ja to jesam. To mi je dodatno dalo neku snagu i stabilnost).
Sjećam se da mi je tata jednom zgodom rekao: - Luđaci ne znaju da su ludi. Zar zbilja misliš, da si luda, da bi razmišljala o tome da si luda? (hvala tata)
Sve u svemu u tom silnom "ludilu" dokopala sam se knjige "Psihologija uspjeha" od Dale Carnegie-a. Pročitala sam ju valjda deset puta u komadu i nemam pojma koliko puta isječke. Spasila me je u tom trenutku (hvala Dale)
Tu je krenuo moj razvoj i rad na sebi. Bilo je to davne 1999. godine.
Cijelo to ludilo trajalo je godinama.
Imala sam periode kad sam bila skoro pa skroz dobro, pa malo u kur.., ali u principu sam bila ok.
Nakon toga su krenuli tečajevi samo razvoja i terapeutike i puno toga sam naučila usput.
U svakom slučaju, u tramvaju se niti dan danas ne volim voziti, ali kad treba - vozim se.
Mislila sam da se nikad više neće ponoviti, ali ponovilo se - večeras.
Poanta cijele priče je.
Večeras sam bila na pragu najvećeg napada panike od 1999. godine.
Ono čega sam se bojala kao crnog vraga stalo je ispred mene i počelo me cijediti.
Osjetila sam poznato odvajanje od tijela, mučninu u želucu, navalu misli koje nose paniku, ljepljive dlanove od znoja, trnjenje u vilici, svi zvukovi oko mene su me boljeli...
Glasići mojih najdražih (imam dva slatka klinca) su me probadali, svaki put kad bi me jedan od njih zazvao, mene je fizički boljelo.
Svi zvukovi pojačani, misaona forma raspršena.
I u tom trenutku si mislim na sve vas kojima snimam videa, pišem blog,..
Pokušavam vas inspirirati i pomoći da se borite sa sobom i mislim si: - Ne! Nećeš me uzeti ovaj put.
Pokušavam s pozitivnim mislima, ali ne ide.
Pokušavam se bodriti.
Govorim si što bi Abraham sad rekao....
Ništa nije djelovalo.
I tad sam se sjetila.
Sjetila sam se one priče o vlaku.
Ovaj dio koji ću vam sad napisati je za sve vas koji proživljavate napade panike ili znate nekoga tko ih proživljava. Ovo je recept koji je meni pomogao i izvukao me iz govna. Trebalo mi je cca 30 minuta za ono što mi je prije trebalo par dana da se zbrojim.
Znači.
Sjetila sam se analogije vlaka i naših misli.
Naime, kad je krenuo napad panike, moje misli su krenule, prvo jedna, pa se na nju nalijepila druga, pa treća i tako redom dok nisu sve se pomiješale u jednu ogromnu agresivnu kašu nad kojom nisam više imala kontrolu.
Zamislila sam vlak koji juri 100 na sat (da stane u sekundi, svi putnici bi u njemu poginuli).
Znači, trebalo je vlak negativnih misli prvo zaustaviti pa onda pokrenuti u suprotnom - pozitivnom smjeru.
Sjetila sam se da je Abraham rekao da je 68 sekundi dovoljno da zaustaviš misli i kreneš u drugom pravcu.
Počela sam polako odbrojavati od 100 prema 0.
Svaki put kad bih u sebi rekla broj zamislila sam ga napisanog.
Dok sam odbrojala do 0 već mi je bilo bolje.
To je bilo prvo.
Drugo.
Sjetila sam se da je Abraham rekao kad ti misli krenu prema onome čemu ne želiš, samo počni razmišljat o onome o čemu želiš.
I tad sam krenula:
Želim biti bolje. Želim se osjećati mirno. Želim biti opuštena. Želim biti stabilna...
Misli su se same počele nadovezivati, ali u želucu mi je još uvijek bilo loše i na granici napadaja.
Treće.
Osvijestila sam ovdje i sad.
Osjetila sam tijelo.
Težinu vlastitih nogu. Stolac po guzicom. Kamenčiće na putu.
Kad sam se morala dignuti pomislila sam: - Sad se dižem. Sad idem napraviti klincima mlijeko (bila sam 100 %fokusirana na kratke radnje). Sad idem do kupaonice. Sad idem upaliti svijetlo....itd.
To me je vratilo u sadašnji trenutak u tijelo.
Moja moć se počela vraćati. Osjećala sam da se potpuno opuštam.
Četvrto
Kad sam legla uz klince da ih uspavam, počela sam razmišljati kako je ovo bilo transformirajuće iskustvo.
Razmišljala sam o tome kako ću vam sve ovo prenijeti i možda nekome pomoći.
Našla sam višu svrhu večerašnjeg događaja.
Peto
Na kraju sam se prepustila razmišljanju o nečemu što volim.
Meni su u svijesti zaplovili potezi iz Capoeire koji su me odveli u neko potpuno drugo vrijeme i na neko drugo mjesto.
Nakon petog koraka bila sam svoja.
Jača nego ikada.
Prvi put sam zaista uvidjela što mi je to silno iskustvo rada na sebi donijelo.
Nije mi donijelo prevenciju od nekih događaja i iskustava.
Donijelo mi je sposobnost da vladam sobom u tim trenucima.
Evo, nadam se iskreno da će vam koristi ovaj tekst.
Imate li nekih pitanja ili komentara, slobodno mi pišite na: ritam.stvaranja@gmail.com ili mi se javite na stranici na Facebooku Ritam Stvaranja (možete porukom ili komentarom ispod teksta - kako vam je draže)
Hvala.
Ljubim vas sve.
Ana
Oznake: panika, strah, napad panike
ponedjeljak, 07.08.2017.
Ljetne oluje
Sinoć je u Puli bila ljetna oluja.
Nije to baš bila oluja svih oluja, ali bila je zadivljujuća, baš kao što oluje već znaju biti.
Oduvijek me inspiriraju.
Vrućina koja se nakuplja danima, ustajali zrak, tanka izmaglica koja se diže spajajući nebo i more u nekoj neodređenoj točki.
Kad je sve već potpuno opterećeno i iscrpljeno nedostatkom neke nove perspektive, osjetiš da se sve smiruje i puhne neki poznati povjetarac. Životinje se umire, sve postane tiho, a na obzorju se gomila nešto što izgleda doista impresivno.
Munje još ne silaze prema zemlji, nego se poigravaju među oblacima pričajući uvodnu priču o vlastitoj snazi.
I tad krene.
Prva munja propara nebo i spusti se negdje u daljinu poljubivši Zemlju i donoseći joj promjenu.
Nakon nekog vremena do tebe stigne dokaz te iste snage u obliku muklog tutnjanja i podrhtavanja. Neka čudna struja prođe ti kroz svaku stanicu graničeći sa strahom.
Ipak, želiš još, želiš te udarce, te munje, taj vjetar.
Želiš tu oluju.
Želiš, pa makar na kratko, da te promijeni, da dišeš moć Zemlje koja je u tim trenucima toliko vidljivo snažna.
Znaš u svojoj nesvijesti da uvijek možeš crpsti snagu iz nje, ali nekako zaboraviš dok ti se ne obrati na ovako glasan i jasan način.
U slučaju da te oluja zaobiđe, dogodi se, da istovremeno osjetiš olakšanje i neko duboko razočaranje jer ju nisi osjetio na svojoj koži u potpunosti. Kao da nije u svojoj srži doprla do tebe.
Ista stvar događa se s nama.
Vrijeme nas uljuljka, vrućina naših svakodnevnih misli i djela drži nas u polu budnom stanju.
Zaboravljamo da smo živi, samo preživljavamo čekajući da ovaj dan prođe i dođe novi. I novi. I novi. I novi....
Tako prolazi vrijeme, mi smo sve stariji, sve ukočeniji u svojem poznatom - svakidašnjem.
Negdje u podsvijesti znamo da se trebamo pokrenuti, ali - kako? Pitamo se u sve većem strahu.
Negdje daleko u našoj suštini "znamo" da smo jaki, ali nešto nam šapće da nismo, da ne možemo izdržati, da nikada nećemo uspjeti,...
“The devil whispered in my ear, ‘You’re not strong enough to withstand the storm.’ Today I whispered in the devil’s ear, ‘I am the storm.’”
("Vrag mi je šaptao u uho: -Nisi dovoljno snažna da podneseš oluju. - danas ja šapćem u uho vragu: - Ja sam oluja!)
-autor nepoznat
I tada!
Osjetimo u sebi da je sve stalo, namirišimo oluju.
Znamo da dolazi nešto.
Znamo još puno prije nego što prva munja propara nebo. Gomila se u nama i strah i želja za promjenom.
Molimo Boga da uzme sve s naših pleća i napravi što god treba s nama jer mi sami ne možemo.
Padamo na koljena slabi, prestrašeni i spremni za temeljitu promjenu. Svijet oko nas stišće se u jednu točku. Svijest pulsira između života i smrti. Umire nešto u nama bez obećanja da će se roditi nešto novo, nešto moćnije.
Ali, ako oluja nije dovoljno jaka da poruši sve oko nas, dižemo pogled i plačemo i kunemo Boga jer nas nije opustošio.
Ostavio je odgovornost na nama, pokazao nam je što je spremno za rušenje, a da li ćemo srušiti staru strukturu ili ostati u njoj ovisi o nama.
To boli!
Boli spoznaja da si ti graditelj i rušitelj svjetova, ti i nitko drugi.
Vrag nam stalno šapće u uho da nismo dovoljno jaki da prebrodimo oluju, da smo slabići, da ćemo se ugušiti u vlastitom strahu ako nestane ono za što se držimo. Bojimo se i živimo na koljenima.
Do trenutka dok ne spoznamo da smo mi oluja, da se nemamo čega bojati, da mi biramo što ćemo rušiti, a što ćemo ostaviti netaknuto.
Svijet nije negdje, negdje daleko, svijet je u nama. Nema ništa izvan nas.
Kad jednom doista spoznamo oluju, spoznat ćemo rad na sebi, upoznat ćemo sebe.
Svaka oluja treba gorivo.
Svaka oluja traži vrućinu, nepodnošljivu vrućinu postojanja pomiješanu sa hladnim vjetrom promjene.
Da bi stari strahovi prerasli u nove moći potrebna je preobrazba. Temeljita preobrazba.
Iskreno, mislim da je to ono po što smo došli na ovaj svijet.
Nismo se došli ovdje pacati u beskrajnim vrućinama nepromjenjive svakodnevice, slabi u svojoj srži i na koljenima od rođenja.
Došli smo istražiti naše vlastite granice.
Došli smo se mijenjati, rasti i jačati.
Došli smo inspirirati sebe i druge u tom procesu.
Došli smo slobodni i kao takvi ćemo napustiti ovo prekrasno mjesto.
Pitanje je što ćemo raditi u međuvremenu.
Volim vas!
Budite svoje oluje!
Rušite i gradite! Dižite se i padajte! Volite! Ljubite! Smijte se i plačite! Dišite! Pjevajte! Plešite! Mijenjajte se! Inspirirajte!
Postojite!
Ana
