Ispričat ću vam jednu vrlo osobnu priču.
Iskreno se nadam da će pomoći vama ili nekoga koga poznajete.
Naime ja sam jedna od onih osoba koje su doživjele ogromnu krizu i nakon toga krenule raditi na sebi da im se to više nikada ne bi ponovilo.
S 19 godina doživjela sam prvi napad panike.
Još se sjećam jasno kao dan.
Vozila sam se u četvorki (tramvaj u Zagrebu) prema savskom mostu i sanjarila o nekom liku po ne znam više koji put. Tramvaj je stao na stanici na Ciboni i ušlo je nekoliko ljudi. Bio je mrak vani i blještava svijetla u tramvaju privukla su mi pozornost. Osvrnula sam se oko sebe. Gledajući u te odsutne face, pomislila sam si: - da ovi ljudi znaju o čemu razmišljam, mislili bi da sam luda.
I tad se desilo prvi put.
Osjetila sam navalu straha kako mi se penje po kičmi, sve se zavrtjelo, počela sam se tresti.
Sve u meni se zablokiralo i jeza od same pomisli da netko može pomislit da sam luda bio je moj okidač.
Sjećam se da sam Boga molila da prijateljičin bus iz Lučkog stigne prije, da ju ne čekam sama na dogovorenom mjestu jer sam imala osjećaj da ću puknuti i da se više nikada neću sastati sama sa sobom.
Sreća moja, frendica je zaista stigla ranije. Hodala sam od tramvaja do birtije tresući se kao list na vjetru. Samo sam joj ponavljala:- pričaj mi o nečemu, pričaj mi o nečemu. Cura je pričala o svemu i svačemu (hvala Goga, uvijek si bila blagoglagoljiva) samo da me odvuče iz ponora u kojem sam se našla.
Tu večer sam se vračala pješice doma. Od toga dana, gdje god sam morala ići - išla sam pješice. Dva puta sam se pokušala odvesti jednu stanicu, ali nisam mogla.
Čim bih ušla, osjećala sam da ću umrijeti tamo, raspasti se ili imati neki slom u tramvaju i završiti na Vrapču (ludnica u zagrebu).
Stvar je bila u tome da se ta panika proširila na bivanje sama doma, hodanje na večer sama po gradu do trenutka dok nisam imala osjećaj da plutam između sna i jave konstantno odvojena od svojeg tijela u nekom sumanutom grču i ljepljivoj masi misli koje su me odvajale od stvarnosti u kojoj sam se nalazila.
Ponekad su ta odvajanja bila toliko jaka da nisam uopće mogla pratiti sugovornika.
Iskreno, nemam pojma kako sam preživjela prvih nekoliko mjeseci, bila sam potpuno iznemogla i izgubljena. Ništa me nije moglo dovesti k sebi.
U jednom trenutku (kako Bog nađe anđele po putu) srela sam prijatelja iz srednje škole koji me je pozvao da odem s njim na Reiki (hvala ti Čajko, na svemu).
Tamo sam upoznala Irenu koja se malo po malo počela brinuti za moje energetsko stanje.
Inicirana sam u prva dva stupnja (s time da za drugi stupanja moraš biti psihički stabilan, a Irena je rekla da ja to jesam. To mi je dodatno dalo neku snagu i stabilnost).
Sjećam se da mi je tata jednom zgodom rekao: - Luđaci ne znaju da su ludi. Zar zbilja misliš, da si luda, da bi razmišljala o tome da si luda? (hvala tata)
Sve u svemu u tom silnom "ludilu" dokopala sam se knjige "Psihologija uspjeha" od Dale Carnegie-a. Pročitala sam ju valjda deset puta u komadu i nemam pojma koliko puta isječke. Spasila me je u tom trenutku (hvala Dale)
Tu je krenuo moj razvoj i rad na sebi. Bilo je to davne 1999. godine.
Cijelo to ludilo trajalo je godinama.
Imala sam periode kad sam bila skoro pa skroz dobro, pa malo u kur.., ali u principu sam bila ok.
Nakon toga su krenuli tečajevi samo razvoja i terapeutike i puno toga sam naučila usput.
U svakom slučaju, u tramvaju se niti dan danas ne volim voziti, ali kad treba - vozim se.
Mislila sam da se nikad više neće ponoviti, ali ponovilo se - večeras.
Poanta cijele priče je.
Večeras sam bila na pragu najvećeg napada panike od 1999. godine.
Ono čega sam se bojala kao crnog vraga stalo je ispred mene i počelo me cijediti.
Osjetila sam poznato odvajanje od tijela, mučninu u želucu, navalu misli koje nose paniku, ljepljive dlanove od znoja, trnjenje u vilici, svi zvukovi oko mene su me boljeli...
Glasići mojih najdražih (imam dva slatka klinca) su me probadali, svaki put kad bi me jedan od njih zazvao, mene je fizički boljelo.
Svi zvukovi pojačani, misaona forma raspršena.
I u tom trenutku si mislim na sve vas kojima snimam videa, pišem blog,..
Pokušavam vas inspirirati i pomoći da se borite sa sobom i mislim si: - Ne! Nećeš me uzeti ovaj put.
Pokušavam s pozitivnim mislima, ali ne ide.
Pokušavam se bodriti.
Govorim si što bi Abraham sad rekao....
Ništa nije djelovalo.
I tad sam se sjetila.
Sjetila sam se one priče o vlaku.
Ovaj dio koji ću vam sad napisati je za sve vas koji proživljavate napade panike ili znate nekoga tko ih proživljava. Ovo je recept koji je meni pomogao i izvukao me iz govna. Trebalo mi je cca 30 minuta za ono što mi je prije trebalo par dana da se zbrojim.
Znači.
Sjetila sam se analogije vlaka i naših misli.
Naime, kad je krenuo napad panike, moje misli su krenule, prvo jedna, pa se na nju nalijepila druga, pa treća i tako redom dok nisu sve se pomiješale u jednu ogromnu agresivnu kašu nad kojom nisam više imala kontrolu.
Zamislila sam vlak koji juri 100 na sat (da stane u sekundi, svi putnici bi u njemu poginuli).
Znači, trebalo je vlak negativnih misli prvo zaustaviti pa onda pokrenuti u suprotnom - pozitivnom smjeru.
Sjetila sam se da je Abraham rekao da je 68 sekundi dovoljno da zaustaviš misli i kreneš u drugom pravcu.
Počela sam polako odbrojavati od 100 prema 0.
Svaki put kad bih u sebi rekla broj zamislila sam ga napisanog.
Dok sam odbrojala do 0 već mi je bilo bolje.
To je bilo prvo.
Drugo.
Sjetila sam se da je Abraham rekao kad ti misli krenu prema onome čemu ne želiš, samo počni razmišljat o onome o čemu želiš.
I tad sam krenula:
Želim biti bolje. Želim se osjećati mirno. Želim biti opuštena. Želim biti stabilna...
Misli su se same počele nadovezivati, ali u želucu mi je još uvijek bilo loše i na granici napadaja.
Treće.
Osvijestila sam ovdje i sad.
Osjetila sam tijelo.
Težinu vlastitih nogu. Stolac po guzicom. Kamenčiće na putu.
Kad sam se morala dignuti pomislila sam: - Sad se dižem. Sad idem napraviti klincima mlijeko (bila sam 100 %fokusirana na kratke radnje). Sad idem do kupaonice. Sad idem upaliti svijetlo....itd.
To me je vratilo u sadašnji trenutak u tijelo.
Moja moć se počela vraćati. Osjećala sam da se potpuno opuštam.
Četvrto
Kad sam legla uz klince da ih uspavam, počela sam razmišljati kako je ovo bilo transformirajuće iskustvo.
Razmišljala sam o tome kako ću vam sve ovo prenijeti i možda nekome pomoći.
Našla sam višu svrhu večerašnjeg događaja.
Peto
Na kraju sam se prepustila razmišljanju o nečemu što volim.
Meni su u svijesti zaplovili potezi iz Capoeire koji su me odveli u neko potpuno drugo vrijeme i na neko drugo mjesto.
Nakon petog koraka bila sam svoja.
Jača nego ikada.
Prvi put sam zaista uvidjela što mi je to silno iskustvo rada na sebi donijelo.
Nije mi donijelo prevenciju od nekih događaja i iskustava.
Donijelo mi je sposobnost da vladam sobom u tim trenucima.
Evo, nadam se iskreno da će vam koristi ovaj tekst.
Imate li nekih pitanja ili komentara, slobodno mi pišite na: ritam.stvaranja@gmail.com ili mi se javite na stranici na Facebooku Ritam Stvaranja (možete porukom ili komentarom ispod teksta - kako vam je draže)
Hvala.
Ljubim vas sve.
Ana
Post je objavljen 10.08.2017. u 00:06 sati.