Sinoć je u Puli bila ljetna oluja.
Nije to baš bila oluja svih oluja, ali bila je zadivljujuća, baš kao što oluje već znaju biti.
Oduvijek me inspiriraju.
Vrućina koja se nakuplja danima, ustajali zrak, tanka izmaglica koja se diže spajajući nebo i more u nekoj neodređenoj točki.
Kad je sve već potpuno opterećeno i iscrpljeno nedostatkom neke nove perspektive, osjetiš da se sve smiruje i puhne neki poznati povjetarac. Životinje se umire, sve postane tiho, a na obzorju se gomila nešto što izgleda doista impresivno.
Munje još ne silaze prema zemlji, nego se poigravaju među oblacima pričajući uvodnu priču o vlastitoj snazi.
I tad krene.
Prva munja propara nebo i spusti se negdje u daljinu poljubivši Zemlju i donoseći joj promjenu.
Nakon nekog vremena do tebe stigne dokaz te iste snage u obliku muklog tutnjanja i podrhtavanja. Neka čudna struja prođe ti kroz svaku stanicu graničeći sa strahom.
Ipak, želiš još, želiš te udarce, te munje, taj vjetar.
Želiš tu oluju.
Želiš, pa makar na kratko, da te promijeni, da dišeš moć Zemlje koja je u tim trenucima toliko vidljivo snažna.
Znaš u svojoj nesvijesti da uvijek možeš crpsti snagu iz nje, ali nekako zaboraviš dok ti se ne obrati na ovako glasan i jasan način.
U slučaju da te oluja zaobiđe, dogodi se, da istovremeno osjetiš olakšanje i neko duboko razočaranje jer ju nisi osjetio na svojoj koži u potpunosti. Kao da nije u svojoj srži doprla do tebe.
Ista stvar događa se s nama.
Vrijeme nas uljuljka, vrućina naših svakodnevnih misli i djela drži nas u polu budnom stanju.
Zaboravljamo da smo živi, samo preživljavamo čekajući da ovaj dan prođe i dođe novi. I novi. I novi. I novi....
Tako prolazi vrijeme, mi smo sve stariji, sve ukočeniji u svojem poznatom - svakidašnjem.
Negdje u podsvijesti znamo da se trebamo pokrenuti, ali - kako? Pitamo se u sve većem strahu.
Negdje daleko u našoj suštini "znamo" da smo jaki, ali nešto nam šapće da nismo, da ne možemo izdržati, da nikada nećemo uspjeti,...
“The devil whispered in my ear, ‘You’re not strong enough to withstand the storm.’ Today I whispered in the devil’s ear, ‘I am the storm.’”
("Vrag mi je šaptao u uho: -Nisi dovoljno snažna da podneseš oluju. - danas ja šapćem u uho vragu: - Ja sam oluja!)
-autor nepoznat
I tada!
Osjetimo u sebi da je sve stalo, namirišimo oluju.
Znamo da dolazi nešto.
Znamo još puno prije nego što prva munja propara nebo. Gomila se u nama i strah i želja za promjenom.
Molimo Boga da uzme sve s naših pleća i napravi što god treba s nama jer mi sami ne možemo.
Padamo na koljena slabi, prestrašeni i spremni za temeljitu promjenu. Svijet oko nas stišće se u jednu točku. Svijest pulsira između života i smrti. Umire nešto u nama bez obećanja da će se roditi nešto novo, nešto moćnije.
Ali, ako oluja nije dovoljno jaka da poruši sve oko nas, dižemo pogled i plačemo i kunemo Boga jer nas nije opustošio.
Ostavio je odgovornost na nama, pokazao nam je što je spremno za rušenje, a da li ćemo srušiti staru strukturu ili ostati u njoj ovisi o nama.
To boli!
Boli spoznaja da si ti graditelj i rušitelj svjetova, ti i nitko drugi.
Vrag nam stalno šapće u uho da nismo dovoljno jaki da prebrodimo oluju, da smo slabići, da ćemo se ugušiti u vlastitom strahu ako nestane ono za što se držimo. Bojimo se i živimo na koljenima.
Do trenutka dok ne spoznamo da smo mi oluja, da se nemamo čega bojati, da mi biramo što ćemo rušiti, a što ćemo ostaviti netaknuto.
Svijet nije negdje, negdje daleko, svijet je u nama. Nema ništa izvan nas.
Kad jednom doista spoznamo oluju, spoznat ćemo rad na sebi, upoznat ćemo sebe.
Svaka oluja treba gorivo.
Svaka oluja traži vrućinu, nepodnošljivu vrućinu postojanja pomiješanu sa hladnim vjetrom promjene.
Da bi stari strahovi prerasli u nove moći potrebna je preobrazba. Temeljita preobrazba.
Iskreno, mislim da je to ono po što smo došli na ovaj svijet.
Nismo se došli ovdje pacati u beskrajnim vrućinama nepromjenjive svakodnevice, slabi u svojoj srži i na koljenima od rođenja.
Došli smo istražiti naše vlastite granice.
Došli smo se mijenjati, rasti i jačati.
Došli smo inspirirati sebe i druge u tom procesu.
Došli smo slobodni i kao takvi ćemo napustiti ovo prekrasno mjesto.
Pitanje je što ćemo raditi u međuvremenu.
Volim vas!
Budite svoje oluje!
Rušite i gradite! Dižite se i padajte! Volite! Ljubite! Smijte se i plačite! Dišite! Pjevajte! Plešite! Mijenjajte se! Inspirirajte!
Postojite!
Ana
Post je objavljen 07.08.2017. u 08:10 sati.