Marketing
Pinklec na rame i put pod noge (putujmo život)
Stajala sam na velikom prašnjavom raskršću. Sve oko mene bilo je puno žutog pijeska, sunce se penjalo prema horizontu, a izmaglica u daljini najavljivala je vrućinu tog dana koji je tek počinjao.
Pogledala sam u nebo, iza mene visio je tanki srp mjeseca i svjetleća zvjezdica njemu pod nogama.
Uzela sam svoju crveno bijelu kariranu dekicu i počela u nju pakirati potrepštine za put.
Nabrajala sam u sebi dok sam polako stavljala stvari jednu do druge.
- Malo hrabrosti, ponešto snage, pokoji osmjeh, zrnce očekivanja, puno ljubavi, nešto straha (ali ne previše,) nada (ne smijem zaboraviti nadu, ona je krucijalna za ovo putovanje), par ideja, koja knjiga, debela šnita snova, par kapi tuge, miris adrenalina i trag zdrave sumnje.
Sve je bilo spremno. Zatvorila sam dekicu i svezala jedan veliki čvor na njoj, provukla debeli štap kroz njega i prebacila svoj pinklec na rame.
Taman kad sam željela napraviti prvi korak kraj mene je projurio jedan mladi čovjek.
Hodao je brzim hodom, fokusiran negdje u daljinu. Pinklec na njegovom ramenu bio je poprilično manji od mojeg, ali djelovalo je kao da mu to niti najmanje ne smeta. U stvari, činilo mi se da me uopće nije primijetio u svojem sumanutom trku. Nisam se niti trudila krenuti za njim. Dizao je previše prašine dok je tako brzo koračao, ne bih ga uspjela pratiti, samo bih gutala njegovu prašinu.
Nakon par trenutaka naišla je neka mlada majka s dvoje male djece. Izgledala je poprilično fizički iscrpljeno, pinklec na njenom ramenu odavao je težak teret. Veselo sam ju pozdravila. Podigla je pogled, blago se nasmiješila i nastavila svojim putem. Iako se kretala dovoljno polagano, znala sam da bi me graja i cika dječice smetala na mojem putu pa sam ostala stajati na mjestu.
Okrenula sam se par puta oko sebe, hrpetina različitih staza vodila je u nepoznato.
Svaka je bila primamljiva, ali niti jedna dovoljno da bih se istinski željela kretati po njoj.
Neke staze bile su široke i dobro ugažene, put je izgledao ravno i ne previše teško, barem do kuda mi je pogled sezao. - Pih, to je prejednostavno za mene. - mislila sam u svojoj glavi dok sam gledala rijeku ljudi koja se slijevala po najvećoj.
Postojao je i jedan tanki kvrgavi put koji je ponirao u nepoznato već nakon par koraka. Nisam imala pojma kuda vodi bilo koji put, ali taj mi je izgledao pretanki i premali za mene, bio je nekako nesiguran, nisam ga mogla procijeniti nikako.
Primijetila sam jednog naočitog mladića koji mi je u prolazu dodjelio nevjerojatno karizmatičan osmijeh i krenuo baš tim kvrgavim putem. Nije se kretao prebrzo, dapače umjerenim korakom osvajao je prostor ispred sebe. Čak mi je u jednom trenutku mahnuo da krenem s njim. Taman kad sam pomislila krenuti, predomislila sam se u prvom koraku i nekako zdvojno ostala stajati na mjestu. Nabacio mi je jedan šarmantan osmijeh i nestao na nizbrdici. - Jesam li trebala krenuti s tobom? - pitala sam se. Sad je već pinklec na mojem ramenu postao poprilično težak, pa sam ga spustila na pod i sjela pored njega da se malo odmorim.
Kad sam imala osjećaj da sam prikupila snagu digla sam se na noge, okupana nekom novom voljom za pokret i napravila par koraka po jednom srednje širokom putu kad sam primijetila veliku lokvu vode malo u daljini. - Hm, najbolje da se vratim i krenem nekim drugim putem, ne bi bilo dobro smočiti noge odmah na početku, moglo bi me to skupo koštati kasnije. -krenula sam nazad prema raskršću kad sam naišla na grupu mladih nasmijanih djevojaka. - Kuda ćeš? - upitale su me zbunjeno. - Idem natrag prema raskršću, primijetila sam vodu na ovome putu. - djevojke su me gledale u čudu. - Pa osušit ćemo noge, prije nego krenemo dalje na put. - Ne, nisam baš sigurna.. - nisam željela putovati s njima, djelovale su mi nekako zatvorene u toj svojoj grupi. Imala sam osjećaj da ću stalno biti nekakav višak. - Ok, kako želiš. - dobacila mi je jedna od njih, slegnula ramenima, narihtala bolje svoj pinklec i krenula dalje za svojim prijateljicama.
Kad sam se vratila na raskršće, sunce je već dobrano peklo. Sjene su postale sve kraće, a ja ponovno sve nesigurnija u sebe. Sjela sam na pod bolno svjesna da je već pola dana iza mene, a ja još uvijek nisam krenula nikuda - ni pravim niti krivim putem.
Neki pakao sumnje i razočaranja pojavljivao se u mojem umu. Zaspala sam na toj vrućini, stisnuta u nekim svojim neostvarenim snovima.
Iz sna me trgnuo glasan lavež psa.
Otvorila sam oči. Ispred mene stajala je jedna crna, mokra njuška. Promatrao me sa svoja dva raznobojna oka. Bio je to pas sive duge dlake sa crnim mrljama po njoj. Kraj njega stajao je gazda. Čovjek u svojim sedamdesetim. Lice prošarano borama, bistrih crnih očiju i širokog osmjeha. Naslanjao se na štap, nekako više zbog dojma, a manje iz potrebe. - Opasno je ostati na raskršću usred podneva po najvećoj vrućini bez trunke hlada. - glas mu je odavao duboki unutarnji mir i vibrirao je mojom utrobom bistreći moje obamrle stanice. - Što tu radiš? - zagledao mi se u oči toliko duboko da mi je postalo neugodno. Spustila sam pogled prema psu i pomilovala ga po toj njegovoj čupavoj glavi. - Čekam. - rekla sam tiho. - Koga čekaš? - upitao me djelujući zbunjeno. - Ne čekam nikoga. Čekam da mi se pokaže put kojim trebam ići. - rekla sam samouvjereno, pomalo drsko. - A kako se to pokazuje put? - nasmijao mi se nekako nježno cinično. - Pa prema osjećaju. Onaj put koji mi nosi najviše uzbuđenja je pravi put. - ruke sam stavila na prsa da mu što točnije dočaram ono što sam trebala osjetiti, a nisam, pa stoga nisam niti krenula. - Reci mi - prišao mi je potpuno blizu i stavio svoju ruku na moja prsa. - Reci mi, da li ti se tijekom jutra dogodilo da si primijetila neke ljude koji su te iz nekog razloga privukli? - Da. - tiho sam potvrdila. - Zašto nisi krenula s njima? - Ne znam, put mi se nije sviđao ili nešto drugo, niti sama ne znam. - postala sam neizrecivo tužna, kao da sam razočarala sebe i cijeli svijet. - Da li znaš da se putevi nakon nekog vremena križaju, baš kao i ovi ovdje? - Da svjesna sam, ali tek sam sad osvijestila. Sad sam tek shvatila da ću do slijedećeg raskršća doći bilo kojim putem krenula. I uvijek će biti novih raskršća, bitno je da se krene na put. Jedino tako možeš vidjeti što ti nosi slijedeći korak. Koju avanturu ti nosi. Ljude koje ti nosi. Putevi su tu da bi se njima kretali, niti jedan nije pravi niti jedan nije krivi. -Hvala ti. - Zanimljivo, - pomislih - nije mi rekao ništa što nisam znala, a ipak, tek sad sam razumjela. - Idem. - podignula sam svoj pinklec na rame. - Kojim putem planiraš? - upitao me, onako, iz znatiželje. Okrenula sam se oko sebe i nasumično odabrala jedan. - Onim! - veselo sam uskliknula. - Pa hajdemo. - rekao je starac i napravio prvi korak.
Koliko puta smo se ulovili da nepomično stojimo smrznuti u vremenu i prostoru osjećajući da sve što radimo ne vodi nikuda. Koliko puta smo trebali donijeti odluku, a na kraju čekali da odluka donese nas. Toliko puteva, toliko mogućnosti. Koji je pravi, koji je krivi? - tko će ga znati.
Bitno je da se putuje. Ne kaže se uzalud rijeka života - rijeka se stalno kreće, baš kao i naš život. Iz tog razloga djeluje tako neprirodno stajati na mjestu, a toliko često to radimo. Nemojmo. Tecimo! Potecimo našim žilama i uživajmo u dobrom društvu ( ako ničijem drugom, onda našem) na putu.
Ako vas je inspirirala priča - podijelite je s drugima i stisnite koji like!
Poljubac,
Ana
Post je objavljen 18.08.2017. u 12:49 sati.