RITAM STVARANJA
subota, 19.08.2017.
Nakon pada - ustajanje (kako ne živjeti na koljenima)
Postoji vrijeme za padanje i postoji vrijeme za ustajanje.
Dugo sam živjela u uvjerenju da je pad najgore što ti se može dogoditi.
Strah od pada nekako je postao tihi pratioc moje svakodnevice.
Sve što sam radila, radila sam tek sa pola angažmana.
Kad bih izlazila van, razmišljala sam da li će tamo gdje idem biti prevelika gužva i tako, već prije nego što bih izašla već sam se željela vratiti kući.
Kada sam ostala trudna, nisam se mogla iskreno veseliti jer me je bilo strah komplikacija u trudnoći.
Kada su došla djeca, nisam mogla uživati u njima jer je strah za njih bio veći.
Već primjećujete kuda ovo vodi.. u svakom slučaju, nisam se davala potpuno - ničemu.
Tada sam tamo davne 2015. pročitala ovu rečenicu i nešto mi se pomaknulo u glavi.
The only thing we have to fear is fear itself.
Franklin D. Roosevelt
(Jedino čega se trebamo bojati je strah sam)
Sa punih 35 godina odlučila sam krenuti na capoeiru (za one koji ne znaju, to je brazilska borilačka vještina prožeta igrom, plesom, energijom, muzikom..).
Capoeira je izrazito fizički zahtjevna i dovodi do toga da um zašuti.
Napokon zašuti sa svim svojim idejama koje mu ne služe i dopusti tijelu i duši da stanu u prvi plan.
Na tim treninzima polako sam počela učiti kako pasti fizički i psihički, ali ono bitnije je što sam počela cijeniti pad kao nešto vrlo dobrodošlo.
Tek kad padneš vidiš od čega si sačinjen.
Tek tad možeš ustati.
Postoji jedno pravilo u capoeiri : možeš raditi što god poželiš sam sa svojim tijelom, ali nema igre kad ti koljena ili guzica dodiruju pod - to je pad. Tada se digneš i kreneš ponovno.
Kako dobro i primjenjivo u životu!
Koliko puta ste se našli na koljenima i mislili da se tako igra život.
Ja znam da sam to vrlo često radila - sve u meni se raspadalo, a ja sam govorila - dobro sam.
Igrala sam na koljenima, mrzila svoj život i sve u njemu.
Početkom 2016 umrla mi je mama i sve oko mene se srušilo. Tada me je život opasno lomio.
Tada sam osvjiestila da klečim.
To je bio trenutak kad sam si dopustila pasti - zaista.
Svatko tko je izgubio nekog bliskog točno zna o čemu pričam.
I tada kada padneš, kad si priznaš da si pao, tada je vrijeme za dizanje.
Nema klečanja, nema preklinjanja.
Samo pad uz tresak.
Tek tada - dizanje na noge.
Ništa više.
Nema gore stvari od života na koljenima.
Misliš da stojiš, sve gledaš odozdo gutajući enormne količine straha.
Misliš da stojiš, a u biti ne možeš se pomaknuti, tek suludo hramat na tim jadnim, potrošenim koljenima.
Misliš da stojiš i to je najgora stvar života na koljenima, nemaš se potrebu početi dizati jer nisi niti svjestan da si pao.
Kako ustati?
1. Priznaj da si pao.
2. Spoznaj gdje je tvoja slabost koja te srušila.
3. Prihvati učenje i lekciju pada.
4. Otresi prašinu s koljenja
5. Nasmješi se.
6. USTANI!
Idemo ekipa, na noge lagane!
Idemo živjeti, padati i ustajati.
Pružite ruku osobi na koljenima, ali se ne ljutite ako ju ne želi.
Možda joj treba još malo vremena da spozna da je pala i da je vrijeme da ustane.
Kada spozna:
Tada pružite ruku ponovno.
Poljubac,
Ana
Ako vam se svidio tekst - dijelite dalje i stisnite koji like.
Pratite me na Facebook stranici
https://www.facebook.com/ritamstvaranja/
Pratite me na YouTube
https://www.youtube.com/channel/UCS5SWEDSbVG5QRq7rfd9XUA
Pratite me na instagramu
@ritam_stvaranja
Oznake: ustajanje, borba, snaga, život, pria
četvrtak, 27.07.2017.
Mašta radi svašta - da li vjerujete u paralelne realnosti?
Gledala sam sinoć "Teoriju velikog praska".
Neka stara epizoda koja mi je u silnom repriziranju uspjela promaknuti.
Volim ih pogledati, nekako mi izmame osmjeh na lice, ali ono što mi je ostalo urezano iz ove epizode je u biti ono čime se bavim.
Naime postavka je bila ovakva.
Jedan od likova (nije bitno da ulazim u detalje tko, što, koga, čega jer znam da ih ne gledate svi, pa bi to bili totalno suvišni podaci) ima nepročitano pismo od tate koji ga je napustio.
Ostalih 5,6 prijatelja su na vrlo zabavan način doznali što piše u pismu i na kraju svi znaju što piše u pismu osim onoga kome je pismo bilo namijenjeno.
Taj lik čije je pismo, silno želi znati što piše u njemu, ali ne želi se razočarati s onim što je napisano u njemu, ipak je to od tate kojeg više nema u njegovom životu.
E sad poanta: kako su riješili situaciju?
Prema već "staroj" kvantnoj teoriji sve postoji istovremeno, sve realnosti postoje sad.
Zato postoje sve moguće realnosti sa različitim tekstom pisma i tako je svaki od prijatelja ispričao jednu verziju pisma.
Nakon što su svi ispričali svoju verziju, netko ga je pitao da li ga zanima koja je prava, a on na to odgovara da su mu sve verzije toliko lijepe da želi vjerovati da su sve prave.
Zašto vam to sve pišem?
Prvo, nevjerojatno mi se sviđa ideja da sve moguće realnosti koje mogu zamisliti - postoje.
Drugo, doista želim da razmislite o tome koje vam slike o nekoj potencijalnoj realnosti padaju na pamet - više manje pozitivne slike, više manje katastrofična predviđanja ili vam nikakve slike u biti ne dolaze.
E sad, ja sam prirodno "nadarena" da moj analitički, intelektualni um smisli nevjerojatne katastrofe i negativne događaje.
Moram biti iskrena da se zadnjih 15 godina borim protiv tog dara.
Možda točnije, ne borim se protiv njega, nego ga pokušavam usmjeriti na kvalitetniji način.
Zašto to nazivam darom?
Zato jer je izmjereno da mozak ne razaznaje razliku između zamišljenog i stvarnog, ako to popratimo s odgovarajućim emocijama.
Odnosno, ono što vjerujemo - to stvaramo.
Kao i sve u životu, to možemo koristiti za sebe ili protiv sebe.
Pojam placeba kao utjecaj uma na materiju već je dosta prožvakan kroz godine. Napravljena su razna istraživanja i zadnje se čak povlači pitanje da li lijekovi doista toliko dobro djeluju ili je tu, moć uma odigrala glavnu ulogu (za ona koje zanima više o tome kako um djeluje na materiju od srca preporučujem knjigu od Dr. Joe Dispenze "Placebo ste vi" - meni je ta knjiga promijenila pogled na vlastito tijelo i um).
Danas, kad sam puno naučila o tome što ja i moj um možemo, polako svoj potencijal doista počinjem koristiti na način da mi služi.
Počela sam koristiti maštu tako da se osjećam dobro i samo je pitanje vremena kad će "realnost" morati pognuti glavu i ići tamo kuda ju ja vodim, a ne tamo gdje ona vodi mene.
Priča o paralelnim realnostima s početka priče je vrlo zanimljiva, jer kad zatvorimo oči i uđemo u neku realnost koja nam se doista sviđa, naše tijelo ne zna razliku da li je nešto stvarno ili ne, samo je bitno da mi vjerujemo.
Recimo da volite putovati, ali nemate novaca ili vremena za to. Zašto ne biste pročitali neki putopis ili pogledali fotografije iz neke zemlje gdje želite putovati i zamislili da ste tamo.
Znam da će većina reći, to me samo rastuži, jer znam da to nije istina i onda se još lošije osjećam.
Pitat ću vas nešto.
Zašto gledate filmove?
Zašto ako gledate neki film strave vas je strah, a znate da je to samo film?
Zašto budete tužni, ako gledate neku depresivnu dramu ili se osjećate zaista dobro, ako gledate nešto poticajno (za to preporučujem film "The bucket list" http://www.imdb.com/title/tt0825232/?ref_=nv_sr_1)
Znate da filmovi nisu stvarnost, a reagirate na njih.
Mislim da je to zato jer negdje u nekoj paralelnoj realnosti taj film postoji i mi se u to doslovno ubacimo i osjećamo ga.
Onog trenutka kad ga počnemo osjećati, naše tijelo počinje vjerovati da je to istina i proizvodi kemiju koja podržava tu realnost za koju vjeruje da je istinita.
(Prema nekim japanskim istraživanjima tijela dijabetičara koji su gledali komediju su bolje regulirala nivo šećera u krvi, za razliku od onih koji su gledali nekakvu dosadnu emisiju - ovo i druga istraživanja su prikazana u knjizi "Placebo ste vi")
Sad razmislite što odabirete gledati i kako se odabirete osjećati, a tijelo će reagirati točno u skladu s onim u što vjerujete.
Koja je vaša realnost u koju ćete zakoračiti?
Mašta radi svašta!
U što želite vjerovati, a što doista vjerujete?
Što ćete poduzeti da se počnete osjećati bolje, što ćete poduzeti da vaša tijela počnu regulirati sama sebe na najbolji mogući način?
Što ćete poduzeti da počnete živjeti sretan život, ovaj život? Da li vam je jasno da drugi nemate?
Pogledajte koliko smo maštali kao djeca, koliko smo sanjarili o savršenim poljupcima i zanosili se idejama o velikim uspjesima.
Imali smo osjećaj da možemo pokoriti svijet, a onda - onda smo odrasli.
A ZNA SE - odrasli ne maštaju, ne zanose se, ne uživaju u spontanosti i velikim idejama - oni su tu da se brinu i budu ozbiljni i odgovorni.
Pa ipak, volim vrijeme u kojem živim, vrijeme u kojem se otkriva da je mašta i emocija ono što nas pokreće i oblikuje naš svijet. Volim vrijeme u kojem nam se ponovno dopušta maštati, gdje kolektiv polako otkriva da je bitno, iznad svega, dobro se osjećati. Dug je put do nekog zlatnog doba, ali istinski vjerujem da smo na pravom putu. U jednoj mojoj realnosti - već smo svi tamo.
Zato ljudi maštajte da ste sretni i vjerujte u to, dajte sve od sebe da povjerujete - jer kad povjerujete, materija će pratiti. Prvo će početi pratiti vaše tijelo, a nakon toga - cijela realnost oko vas!
Volim vas!
Ana
Oznake: nadsvijest, ljubav, Placebo, vjera, promjena, svjest, život, nads
srijeda, 05.07.2017.
Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti
Moj život je super.
To je zaključak koji izvlačim danas u ovom trenutku.
Trenutak je odličan.
Kad postojim u odličnom trenutku tada je sve super i mislim si kako to ne osjećam uvijek?
Zašto je ponekad taj osjećaj odličnosti tako nedostupan iako ga se u mozgu tako živo sjećam?
Vjerujem da kontrasti postoje zato da rastemo, da učimo i nadograđujemo se. Da nema njih nikada ne bi napredovali. Sva naša istinska želja da budemo sretni pokreće nas da napravimo nešto, da se borimo za sebe.
Kad padneš poput sivog kamena na samo dno života, baš tad u tom trenutku započinje rast. Zašto? Zato jer nema drugog puta osim onoga prema gore.
Čitaš, slušaš, promišljaš, plačeš, moliš, preklinješ i tada u jednom trenutku opet osjetiš bljesak onoga za čime posežeš.
Ponovno padneš, ponovno se dižeš. I tako do trenutka dok ne napišeš na papir:
Moj život je super i to zaista osjetiš. Ponovno imaš neku višu svrhu, sva znanja koja si upijao u vrijeme izazova ostaju pohranjena negdje u tvojem mozgu.
I tako, kako život prolazi, ti i dalje ulaziš u izazove i izlaziš iz njih.
U svim tim trenucima čuješ i pročitaš tako dobre stvari, jer svi znamo - kad je učenik spreman, učitelj se pojavi.
Ponekad je učitelj osoba koja nam je jako bliska i kaže nam toliko puno stvari koje nam pomognu da se dignemo, ali sve te riječi ostaju pohranjene u nama ne u obliku riječi nego više u obliku sveukupnog osjećaja.
Ponekad je učitelj osoba koju vidiš jedan put, ona ti kaže nešto ili napravi nešto, prenese ti ogromnu poruku i ode.
Te poruke ostaju zabilježene tako duboko u nama da kao da daju ton našem daljnjem životu.
Ja se sjećam jedne izrazito hladne zime.
Radila sam na božićnom štandu, bila je noć, sve oko mene svjetlilo je od razno raznih lampica..
Zrak je mirišao na snijeg, kuhano vino i pečene kobasice. Išla sam si kupiti nešto za pojesti i u povratku, ničim izazvana zaustavila me starica. Neću pretjerivati ako kažem da je imala preko 80 godina. Lice joj je bilo izborano dubokim borama, hodala je polako u bolno zgrbljenom položaju. Na sebi je imala prastari crni kaput i maramu na glavi.
Zaustavila me je, stala ravno ispred mene i rekla: Ne zaboravi, znanje ti nikada ne mogu oduzeti.
I tad u tom trenutku ta poruka je rezonirala sa mnom, zaista, ne mogu to poreći. Zvučalo je apsolutno istinito i znala sam da mi je proslijedila poruku odozgora. Oduševila sam se. Pa ipak koliko god znanja tada imala, osjećala sam se nekako izgubljeno, nisam doista mogla osjetiti što je zaista mislila s tom rečenicom.
Danas, 8 godina kasnije, na tu rečenicu gledam potpuno drugačije.
Razumjela sam da znanje dolazi sa rastom, sa iskustvom, sa pročitanim, ALI najveće znanje dolazi sa upotrebljenim.
Onoga trenutka kad svjesno upotrijebiš ono što si naučio tada to postaje ZNANJE.
TO JE ZNANJE KOJE TI NITKO NEMOŽE UZETI.
Samo takvu vrstu znanja ti nitko ne može uzeti jer postaje tvoj osobni kod, ali možeš ga darovati svima oko sebe.
Sjetim se te žene i znam da je bila anđeo na mojem ramenu i da njezina poruka putuje sa mnom od tog trenutka.
Sigurna sam da i vi imate neko takvo iskustvo koje vas je promijenilo iz dubine vašeg bića i zacrtalo vaš put.
Ako imate želju, napišite ispod u komentarima svoje iskustvo. Ako ne stignete to podijeliti javno, prizovite svoje iskustvo i osobu u svoje sjećanje i zahvalite im se od srca, jer danas ne bi bili te osobe koje jeste da niste imali svojeg anđela koji vas je usmjerio.
Uživajte!
Pozdrav,
Ana
Oznake: anđeo, ljubav, iskustvo, energija, kreiranje, znanje, život
petak, 30.06.2017.
Život za život
Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji, više joj se niti ime ne zna, živio je jedan dječak.
Ta zemlja bila je prekrasna, plodna i zelena. Sva blaga koja možete samo zamisliti postojala su na toj zemlji.
Dječak je rastao i upoznavao svoju zemlju. Svaki dan istraživao je dalje i dalje.
Otac mu je rekao da se njihova zemlja nalazi visoko iznad oblaka i da je zato uvijek tako toplo i sunčano. Pričao mu je o ljepoti stvaranja kroz snagu sunca.
Majka mu je predala znanja o noći. Govorila je tihim blagim glasom. - Dragi moj dječače, ove noći najljepše su koje postoje, zbog visine na kojoj se nalazimo ovdje nikada nema magle i oblak te uvijek možeš vidjeti sve zvijezde na nebu. Pričala mu je o ljepoti počinka i mirovanja kroz snagu tamne noći.
Dječak je istražio sve zakutke svoje premile zemlje i doista je otkrio da se nalaze na otoku u zraku. Gore nad njim bilo je predivno nebo, oko njega plavo prostranstvo, a ispod gusti oblaci. Dječak se nikada nije približio rubu, nikada nije dobio želju da sazna što je ispod oblaka. Za njego to jednostavno nije postojalo.
- Zašto smo samo mi ovdje?- upitao je jednoga dana dječak. - Zato jer smo posebni. - jednoglasno su se složili roditelji. - Kako smo posebni, po čemu smo posebni?- bio je uporan dječak. - Mi smo jedini ljudi koji imaju sve i nemaju nikakvih želja. - odgovorila je majka, a otac se nadovezao - vidiš mi smo ovako visoko zato jer smo podareni sa apsolutno svime što ti ikada može pasti na pamet. Nemamo nikakvih želja. Jednostavno smo puni ljubavi, zdravi, bogati, obilje je svugdje oko nas, zahvalni smo. Dostigli smo apsolutno savršenstvo.
- Ali zar vam ne nedostaju drugi ljudi?- upitao je dječak. - Zar vam ne nedostaje da dijelite svoje misli i doživljaje s drugima. - znatiželjno je ispitivao dječak. Dok je tako poskakivao oko svojih roditelja silno su ga leđa počela svrbjeti. - Smiri se dragi, rekla mu je majka najnježnijim glasom koji je imala. Pogledat ću ti leđa da vidim što je to što te tako svrbi. - podignula je majicu, bacila kratki pogled i nasmiješila se. U slijedećem trenutku nježno je počeškala dječaka po leđima i otišla do velikog smeđeg ormara u susjednoj prostoriji. Vratila se sa povelikom putnom torbom u jednoj i sa popriličnim brojem majica i hlača u drugoj ruci. Dječak koji se napokon malo smirio od svraba sjeo je na rub kreveta i tiho promatrao majku. - Što to radiš? - upitao je znatiželjno kad je primjetio da pakira samo njegove stvari u torbu.
- Ideš na put najdraži moj dječače. - ljubav joj je isijavala iz očiju. Došla je do dječaka i čvrsto ga zagrlila. Zagrljaj je trajao jednu čitavu vječnost. Nakon nekog vremena majčin stisak je popustio. - Spreman si. - rekla je nježno i nasmiješila se najljepšim osmjehom koji je ikada postojao na tome svijetu. - Ne želim ići nikuda! Želim ostati ovdje! Zašto me tjeraš? Kuda me tjeraš? Zar me ne voliš? Želim da me ponovno voliš najviše na svijetu. - dijete je vrištalo i plakalo. Majka ga je nježno mazila po kosi, ljubila ga u tjeme i čvrsto primila za ruku. - Volim te anđele, volim te najviše na svijetu. Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti.
Dječak se ponovno počeo češati po leđima, sve jače i jače. Nervoza ga je preuzela u potpunosti.
Majka, potpuno smirena, izvela je dječaka na livadu ispred kuće. Na livadu na kojoj je dječak rastao cijeli svoj život. Pogledao ju je, djelovala mu je potpuno nestvarna. Osvrnuo se oko sebe, sve je postajalo sve nestvarnije. Boje kao da su se lagano gubile, predivna zemlja kao da se stapala sa dalekim horizontom. Sve oko njega je bljedilo. Teško je disao, srce mu je strašno lupalo. Sve je nestajalo...
Od jednom kraj njega stvorio se njegov otac. Bio je to najbolji otac na svijetu. Pogledao ga je očima punim ljubavi i ponosa.
- Spreman si sine. - Za što, za što sam spreman tata? - zapitao je dječak očajavajući. - Spreman si da se spustiš ispod oblaka. - taman kad je dječak želio pitati - kakvih oblaka?- osvrnuo se oko sebe i od savršene zemlje više se ništa nije vidjelo. Oko njega bili su samo bijeli oblaci. Otac je žurio s riječima - imamo još samo malo vremena da se oprostimo. Ali znaj, tvoja majka i ja te volimo onoliko koliko cijeli svijet nije sposoban spoznati u svojoj beskrajnoj želji. Sada je vrijeme da se spustiš dolje među ostale. Vrijeme je da komuniciraš sa ostalima, da dijeliš svoje želje i snove. Vrijeme je da rasteš i pupaš. Vrijeme je anđele da postaneš čovjek. Raširi svoja krila i poleti. Dječak se osvrnuo iza svojeg ramena i ugledao nevjerojatno bijelo krilo prekriveno iskricama i svjetlom. - Gdje ću letjeti s njima oče? - upitao je dječak dok je brisao suze. - U mašti ljubavi moja. Tamo ćemo te čekati da ti pružimo sve ono što ti je potrebno. Zato imaš ova krila od ljubavi i energije satkana da uvijek s njima možeš doletjeti ovdje visoko gore gdje ćemo te dočekati raširenih ruku. - Zašto ne ideš sa mnom oče? - Ostajem ovdje gore da te mogu zagrliti kad god poželiš, uvijek. Dok dolje ćeš me prepoznati u šumu vjetra, valovima mora, cvrkutu ptica, raspjevanim glasovima sretnih ljudi, u smijehu zaljubljenih parova, u klepetu krila divlje ptice. Sve ću to biti ja, svaki put podsjetiti ću te od kuda si došao i kuda ćeš se jednoga dana vratiti.
Otac je čvrsto zagrlio svog sina i držao ga u zagrljaju cijelu jednu vječnost.
- A mama? Kako ću nju prepoznati? - nervozno je zapitao dječak. - Svaki put kad ti srce poskoči razdragano u ljubavi, trnci prođu kroz tvoju kralježnicu dok gledaš u svijet pred tobom začuđenih očiju to će ti majka šaputati put kući.
- Volim vas zauvijek. - tiho je prošaputao dječak, raširio svoja moćna krila i zatvorio oči.
Život za život.
Želja za rast.
Ljubav za povratak.
Otvorio je oči i pred njima ukazao mu se jedan potpuno novi svijet. Ovdje gdje se nalazio zvali su ga Zemlja... U njegovom srcu zatitrala je ljubav dok je gledao moćno Sunce kako se penje na horizontu..
Poželio je napraviti prvi korak...
Legenda kaže da je od tog trenutka njegova želja rasla sve više i više, sve dok jednoga dana nije dosegla jedan svijet visoko, visoko iznad oblaka i tamo isčeznula.
Pozdrav,
Ana
Oznake: motivacija, ljubav, život, sreća, duhovnost, bajka, motiv, ritam stvaranja
