RITAM STVARANJA
petak, 07.07.2017.
Krovovi grada
...bila je vruća ljetna večer. Zrak je bio ljepljiv, pomalo zagušljiv, teški miris asfalta vukao se niz pustu ulicu. Stajala je pred vratima jednog starog nebodera. Osmjeh joj se razlio na usnama. Čekao ju je na vrhu. Srce je zakucalo u nekom poznatom iščekivanju.
Pogled joj se polako spustio niz tijelo. Nosila je ispranocrvenu haljinu koja joj je dosezala do sredine listova. Po samom rubu bile su ušivene male srebrne zvjezdice koje su se nježno presijavale pod mlakom uličnom rasvjetom jedne poprilično udaljene i usamljene lampe. Nasmiješila se, rukama je polako prešla cijelom dužinom haljine do struka i blago ju ispeglala. Umorno je podigla pogled na svoje stare, vremenom izbrazdane ruke. Ruke koje su se u svojem životu napisale stranice knjiga, naprale posuđa, naribale, pločica, nanosile teških vrećica i namilovale mekanih kosa različitih bliskih ljudi i djece koja su joj bila u srcu.
Polako je podigla ruku i dotaknula vrata koja su tužno zacviljela parajući tišinu.
Zakoračila je nesigurnim korakom u mračno predvorje.
Staro okno lifta stajalo je zapečaćeno. Umorno je uzdahnula i popela se na prvu stepenicu. Bolno koljeno podsjetilo ju je da bude oprezna i korača vrlo polako iako je u mislima već bila na krovu.
Svaki sljedeći korak i bila mu je sve bliže. U misli su joj počele teći uspomene...
***
Bila je mlada djevojka koja je živjela na trinaestom katu nebodera u jednom prekrasnom gradu. Voljela je svoj život iako je imala osjećaj da joj fali nešto što bi ga doista uokvirilo u svoj svojoj punoći. Jednog kasnog jesenskog popodneva odlučila je otići na krov svojeg nebodera da malo razbistri misli nakon napornog dana. Popela se laganim korakom ta dva kata, izvadila je ključ iz džepa i otključala vrata krova.
Vrata su zapinjala pa je upotrijebila nešto jaču silu da ih otvori. Gurnula ih je, kvaka joj je iskliznula iz ruke i vrata se treskom otvoriše, pri čemu lupiše u zid koji je stajao iza njih. Zaustavila ih je brzim pokretom ruke i nespretno iskoračila.
Digla je pogled i zastala. Na tom istom krovu stajao je mladi muškarac upitno ju promotrivši. Nasmiješili su se jedno drugom i svatko je zauzeo svoju stranu tog nevjerojatno čudnog prostora.
****
..teško je disala, srce joj je tuklo pod naporom stepenica, primila se za gelender i nastavila polagani uspon prema vrhu. Zastala je na kratko i primijetila broj četiri na starom, ofucanom zidu. Pokoja zvjezdica prkosno se zasvjetlucala na haljini, odupirući se mračnom prostoru. Krenula je dalje..
***
Jesen u gradu bila je na izmaku. Ona i stranac dijelili su mjesto daleko od znatiželjnih pogleda, svatko na svojoj strani.
Jedne prohladne večeri, zagrnula se svojom najdražom dekom, uzela šalicu vrućeg čaja i došla na krov.
Taman kad joj je mašta utonula u mirno zvjezdano nebo, vrata iza nje zaškripila su uz poznati udarac u zid.
Nasmiješila se tamnoj muškoj prilici koji se poprilično iznenadio kad ju je zatekao na tom svojem slatkom mjestu i u gluhoj noći. Stajao je gotovo iziritiran njenom prisutnošću, vidjelo mu se u držanju da razmišlja dali bi ostao ili otišao. Promatrala ga je strpljivo i napokon napravila jedan korak prema njemu.
- Želiš li da ti ispričam jednu priču?- glas joj je odzvonio pomalo neprirodno između jednog zida nebodera i betonskog otvora za ventilaciju.
Šutio je trenutak i onda dubokim glasom rekao jedan kratki - Da.
Odmaknula se od njega i pogledala u nebo. Stisnula je svoju super toplu deku oko sebe, uzela gutljaj mirisnog čaja koji se veselo dimio iz šalice i započela:
- Postoji jedan tajnoviti svijet u kojem se rađaju male misli. Te male misli rastu, hrane se i uživaju do trenutka dok nisu spremne krenuti na put. I tada, kada su dovoljno velike pretvore se u jednu boju i lete svemirom. Kad naiđu na čovjeka iste boje, one se smjeste u njemu i tamo rastu dok ne postanu dovoljno velike da postanu opipljive. - zašutila je i promatrala ga je. Vidjela je kako u njemu raste jedna takva misao. I on je toga bio svjestan i tiho je prozborio - Nastavi.
Te večeri zajedno su hranili svoje misli puštajući ih da rastu velike, velike....
Nakon tog dana mnoge priče su se rodile na tom krovu
***
..koračala je sve bržim korakom starim, napuštenim stepenicama. Imala je osjećaj da svakim korakom postaje sve mlađa i lakša. Noge su joj postale perca dok su sjećanja nadirala tako čista da je čula glasove u svojoj glavi.
****
- Vaša knjiga prevedena je na 12 svjetskih jezika!! - govorila joj je izdavačica gotovo vrištećim glasom u slušalicu. - Vi i vaš koautor postigli ste nevjerojatan uspjeh s ovim bajkama. Knjige su planule na svim mjestima gdje smo ih pustili u prodaju. Sutra imate potpisivanje knjige i kratko predavanje u caffe galeriji u centru grada...- glas joj je postao tiši - mladi gospodin će ovoga puta doći na potpisivanje? - upitala je s istinskom nadom u glasu. - Neće. - kratko je odgovorila. Mladi koautor nije se pojavljivao pod svjetlima reflektora. Krov je bio njegovo igralište. Pomislila je na to i nasmiješila se negdje u daljinu..
****
..zastala je na trinaestom katu katu nebodera gledajući u stara oronula vrata svog stana. Toplina joj se pojavila oko srca. - Još samo malo!- misao u njezinoj glavi bila je već toliko velika da je bila gotovo opipljiva.
Sad je već letjela po stepenicama, zvjezdice su joj plesale oko nogu veselo iščekujući neku novu zraku svjetlosti.
****
Bilo je proljeće kad su se posljednji put našli na tom krovu. Selila se iz nebodera i iz grada. Bilo je vrijeme da krene nekim svojim putem. Stajali su jedno do drugog, kao stari ratni drugovi. Primio ju je za ruku i doveo ju skoro do ruba krova.
Ispričali su svoju zadnju priču o mislima.
- I kad osobe više nema - šaputao joj je na uho - misao koja je bila tako velika, sjajna i bajna zasvijetli posljednji put i krene put kući. - zagrlio ju je čvrsto, gurnuo svoje čelo negdje između njenog ramena i vrata te duboko udahnuo cijelu njezinu bit.
- Čekat ću te ovdje kad bude vrijeme. - gledao ju je netremice, pogleda čvrsto okovanog na njoj.
- Doći ću tad - nasmiješila se.
***
...zadnja stepenica. Bila je spremna zakoračiti na krov. Vrata više nije bilo. Pa ipak sve je nekako ostalo isto. Obluci na podu, miris zgrade, pogled. Sve je bilo ovdje.
Zakoračila je i okrenula se polako na desno zadržavajući dah. Stajao je tamo u mraku, imala je osjećaj da lebdi par centimetara iznad tla.
Ispružio je svoje dugačke ruke prema njoj, bio je mlad, isti onakav kakvoga je pamtila. Brzinski je bacila pogled na tlo, željela je pogledati kuda gazi, da joj se neka prepreka ne nađe na put. Pogled joj se prikovao na haljinu koja je sada bila žarko crvena, a vesele zvjezdice svijetlile su nekim svojim srebrnim sjajem prelijevajući se u tisućama boja. Noge su joj bile lagane, mlade, vitalne, gipke kao u neke vesele gazele. Lebdjela je prema njemu, zagrlili su se. Stisnuo je čvrsto i zagledao se u nju. Neki neopisivi sjaj počeo je izbijati ispod njih i lagano ih odgurivati prema gore. Poletjeli su, a svjetlosna izmaglica ih je obgrlila dok su putovali kući, veliki toliko da su gotovo bili opipljivi.
****
- Hej, jesi vidjela onaj bljesak na vrhu nebodera? - pitala je jedna žena koja je šetala svojeg crnog velikog psa te vruće ljetne večeri.
- Kakav bljesak, ma nikakav bljesak to nije bio, to ti se vide munje u daljini. Najavili su kišu i oluju večeras. - dodala je druga dok se teško dizala sa obližnje klupice.
- Stvarno!? Moram ići podignuti veš sa balkona! - nadodala je treća dok su sve tri laganim korakom odmicale od nebodera.
- Znaš kad će srušiti više taj neboder? - zapitala je prva. - Nadam se brzo, ovo je postalo baš ruglo u gradu. - prokomentirala je treća prije nego su nestale za ćoškom obližnje zgrade...
Pozdrav!
Ana
Oznake: ljuba, priče, nada, sreća, bajka
petak, 30.06.2017.
Život za život
Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji, više joj se niti ime ne zna, živio je jedan dječak.
Ta zemlja bila je prekrasna, plodna i zelena. Sva blaga koja možete samo zamisliti postojala su na toj zemlji.
Dječak je rastao i upoznavao svoju zemlju. Svaki dan istraživao je dalje i dalje.
Otac mu je rekao da se njihova zemlja nalazi visoko iznad oblaka i da je zato uvijek tako toplo i sunčano. Pričao mu je o ljepoti stvaranja kroz snagu sunca.
Majka mu je predala znanja o noći. Govorila je tihim blagim glasom. - Dragi moj dječače, ove noći najljepše su koje postoje, zbog visine na kojoj se nalazimo ovdje nikada nema magle i oblak te uvijek možeš vidjeti sve zvijezde na nebu. Pričala mu je o ljepoti počinka i mirovanja kroz snagu tamne noći.
Dječak je istražio sve zakutke svoje premile zemlje i doista je otkrio da se nalaze na otoku u zraku. Gore nad njim bilo je predivno nebo, oko njega plavo prostranstvo, a ispod gusti oblaci. Dječak se nikada nije približio rubu, nikada nije dobio želju da sazna što je ispod oblaka. Za njego to jednostavno nije postojalo.
- Zašto smo samo mi ovdje?- upitao je jednoga dana dječak. - Zato jer smo posebni. - jednoglasno su se složili roditelji. - Kako smo posebni, po čemu smo posebni?- bio je uporan dječak. - Mi smo jedini ljudi koji imaju sve i nemaju nikakvih želja. - odgovorila je majka, a otac se nadovezao - vidiš mi smo ovako visoko zato jer smo podareni sa apsolutno svime što ti ikada može pasti na pamet. Nemamo nikakvih želja. Jednostavno smo puni ljubavi, zdravi, bogati, obilje je svugdje oko nas, zahvalni smo. Dostigli smo apsolutno savršenstvo.
- Ali zar vam ne nedostaju drugi ljudi?- upitao je dječak. - Zar vam ne nedostaje da dijelite svoje misli i doživljaje s drugima. - znatiželjno je ispitivao dječak. Dok je tako poskakivao oko svojih roditelja silno su ga leđa počela svrbjeti. - Smiri se dragi, rekla mu je majka najnježnijim glasom koji je imala. Pogledat ću ti leđa da vidim što je to što te tako svrbi. - podignula je majicu, bacila kratki pogled i nasmiješila se. U slijedećem trenutku nježno je počeškala dječaka po leđima i otišla do velikog smeđeg ormara u susjednoj prostoriji. Vratila se sa povelikom putnom torbom u jednoj i sa popriličnim brojem majica i hlača u drugoj ruci. Dječak koji se napokon malo smirio od svraba sjeo je na rub kreveta i tiho promatrao majku. - Što to radiš? - upitao je znatiželjno kad je primjetio da pakira samo njegove stvari u torbu.
- Ideš na put najdraži moj dječače. - ljubav joj je isijavala iz očiju. Došla je do dječaka i čvrsto ga zagrlila. Zagrljaj je trajao jednu čitavu vječnost. Nakon nekog vremena majčin stisak je popustio. - Spreman si. - rekla je nježno i nasmiješila se najljepšim osmjehom koji je ikada postojao na tome svijetu. - Ne želim ići nikuda! Želim ostati ovdje! Zašto me tjeraš? Kuda me tjeraš? Zar me ne voliš? Želim da me ponovno voliš najviše na svijetu. - dijete je vrištalo i plakalo. Majka ga je nježno mazila po kosi, ljubila ga u tjeme i čvrsto primila za ruku. - Volim te anđele, volim te najviše na svijetu. Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti.
Dječak se ponovno počeo češati po leđima, sve jače i jače. Nervoza ga je preuzela u potpunosti.
Majka, potpuno smirena, izvela je dječaka na livadu ispred kuće. Na livadu na kojoj je dječak rastao cijeli svoj život. Pogledao ju je, djelovala mu je potpuno nestvarna. Osvrnuo se oko sebe, sve je postajalo sve nestvarnije. Boje kao da su se lagano gubile, predivna zemlja kao da se stapala sa dalekim horizontom. Sve oko njega je bljedilo. Teško je disao, srce mu je strašno lupalo. Sve je nestajalo...
Od jednom kraj njega stvorio se njegov otac. Bio je to najbolji otac na svijetu. Pogledao ga je očima punim ljubavi i ponosa.
- Spreman si sine. - Za što, za što sam spreman tata? - zapitao je dječak očajavajući. - Spreman si da se spustiš ispod oblaka. - taman kad je dječak želio pitati - kakvih oblaka?- osvrnuo se oko sebe i od savršene zemlje više se ništa nije vidjelo. Oko njega bili su samo bijeli oblaci. Otac je žurio s riječima - imamo još samo malo vremena da se oprostimo. Ali znaj, tvoja majka i ja te volimo onoliko koliko cijeli svijet nije sposoban spoznati u svojoj beskrajnoj želji. Sada je vrijeme da se spustiš dolje među ostale. Vrijeme je da komuniciraš sa ostalima, da dijeliš svoje želje i snove. Vrijeme je da rasteš i pupaš. Vrijeme je anđele da postaneš čovjek. Raširi svoja krila i poleti. Dječak se osvrnuo iza svojeg ramena i ugledao nevjerojatno bijelo krilo prekriveno iskricama i svjetlom. - Gdje ću letjeti s njima oče? - upitao je dječak dok je brisao suze. - U mašti ljubavi moja. Tamo ćemo te čekati da ti pružimo sve ono što ti je potrebno. Zato imaš ova krila od ljubavi i energije satkana da uvijek s njima možeš doletjeti ovdje visoko gore gdje ćemo te dočekati raširenih ruku. - Zašto ne ideš sa mnom oče? - Ostajem ovdje gore da te mogu zagrliti kad god poželiš, uvijek. Dok dolje ćeš me prepoznati u šumu vjetra, valovima mora, cvrkutu ptica, raspjevanim glasovima sretnih ljudi, u smijehu zaljubljenih parova, u klepetu krila divlje ptice. Sve ću to biti ja, svaki put podsjetiti ću te od kuda si došao i kuda ćeš se jednoga dana vratiti.
Otac je čvrsto zagrlio svog sina i držao ga u zagrljaju cijelu jednu vječnost.
- A mama? Kako ću nju prepoznati? - nervozno je zapitao dječak. - Svaki put kad ti srce poskoči razdragano u ljubavi, trnci prođu kroz tvoju kralježnicu dok gledaš u svijet pred tobom začuđenih očiju to će ti majka šaputati put kući.
- Volim vas zauvijek. - tiho je prošaputao dječak, raširio svoja moćna krila i zatvorio oči.
Život za život.
Želja za rast.
Ljubav za povratak.
Otvorio je oči i pred njima ukazao mu se jedan potpuno novi svijet. Ovdje gdje se nalazio zvali su ga Zemlja... U njegovom srcu zatitrala je ljubav dok je gledao moćno Sunce kako se penje na horizontu..
Poželio je napraviti prvi korak...
Legenda kaže da je od tog trenutka njegova želja rasla sve više i više, sve dok jednoga dana nije dosegla jedan svijet visoko, visoko iznad oblaka i tamo isčeznula.
Pozdrav,
Ana
Oznake: motivacija, ljubav, život, sreća, duhovnost, bajka, motiv, ritam stvaranja
