RITAM STVARANJA
ponedjeljak, 07.08.2017.
Ljetne oluje
Sinoć je u Puli bila ljetna oluja.
Nije to baš bila oluja svih oluja, ali bila je zadivljujuća, baš kao što oluje već znaju biti.
Oduvijek me inspiriraju.
Vrućina koja se nakuplja danima, ustajali zrak, tanka izmaglica koja se diže spajajući nebo i more u nekoj neodređenoj točki.
Kad je sve već potpuno opterećeno i iscrpljeno nedostatkom neke nove perspektive, osjetiš da se sve smiruje i puhne neki poznati povjetarac. Životinje se umire, sve postane tiho, a na obzorju se gomila nešto što izgleda doista impresivno.
Munje još ne silaze prema zemlji, nego se poigravaju među oblacima pričajući uvodnu priču o vlastitoj snazi.
I tad krene.
Prva munja propara nebo i spusti se negdje u daljinu poljubivši Zemlju i donoseći joj promjenu.
Nakon nekog vremena do tebe stigne dokaz te iste snage u obliku muklog tutnjanja i podrhtavanja. Neka čudna struja prođe ti kroz svaku stanicu graničeći sa strahom.
Ipak, želiš još, želiš te udarce, te munje, taj vjetar.
Želiš tu oluju.
Želiš, pa makar na kratko, da te promijeni, da dišeš moć Zemlje koja je u tim trenucima toliko vidljivo snažna.
Znaš u svojoj nesvijesti da uvijek možeš crpsti snagu iz nje, ali nekako zaboraviš dok ti se ne obrati na ovako glasan i jasan način.
U slučaju da te oluja zaobiđe, dogodi se, da istovremeno osjetiš olakšanje i neko duboko razočaranje jer ju nisi osjetio na svojoj koži u potpunosti. Kao da nije u svojoj srži doprla do tebe.
Ista stvar događa se s nama.
Vrijeme nas uljuljka, vrućina naših svakodnevnih misli i djela drži nas u polu budnom stanju.
Zaboravljamo da smo živi, samo preživljavamo čekajući da ovaj dan prođe i dođe novi. I novi. I novi. I novi....
Tako prolazi vrijeme, mi smo sve stariji, sve ukočeniji u svojem poznatom - svakidašnjem.
Negdje u podsvijesti znamo da se trebamo pokrenuti, ali - kako? Pitamo se u sve većem strahu.
Negdje daleko u našoj suštini "znamo" da smo jaki, ali nešto nam šapće da nismo, da ne možemo izdržati, da nikada nećemo uspjeti,...
“The devil whispered in my ear, ‘You’re not strong enough to withstand the storm.’ Today I whispered in the devil’s ear, ‘I am the storm.’”
("Vrag mi je šaptao u uho: -Nisi dovoljno snažna da podneseš oluju. - danas ja šapćem u uho vragu: - Ja sam oluja!)
-autor nepoznat
I tada!
Osjetimo u sebi da je sve stalo, namirišimo oluju.
Znamo da dolazi nešto.
Znamo još puno prije nego što prva munja propara nebo. Gomila se u nama i strah i želja za promjenom.
Molimo Boga da uzme sve s naših pleća i napravi što god treba s nama jer mi sami ne možemo.
Padamo na koljena slabi, prestrašeni i spremni za temeljitu promjenu. Svijet oko nas stišće se u jednu točku. Svijest pulsira između života i smrti. Umire nešto u nama bez obećanja da će se roditi nešto novo, nešto moćnije.
Ali, ako oluja nije dovoljno jaka da poruši sve oko nas, dižemo pogled i plačemo i kunemo Boga jer nas nije opustošio.
Ostavio je odgovornost na nama, pokazao nam je što je spremno za rušenje, a da li ćemo srušiti staru strukturu ili ostati u njoj ovisi o nama.
To boli!
Boli spoznaja da si ti graditelj i rušitelj svjetova, ti i nitko drugi.
Vrag nam stalno šapće u uho da nismo dovoljno jaki da prebrodimo oluju, da smo slabići, da ćemo se ugušiti u vlastitom strahu ako nestane ono za što se držimo. Bojimo se i živimo na koljenima.
Do trenutka dok ne spoznamo da smo mi oluja, da se nemamo čega bojati, da mi biramo što ćemo rušiti, a što ćemo ostaviti netaknuto.
Svijet nije negdje, negdje daleko, svijet je u nama. Nema ništa izvan nas.
Kad jednom doista spoznamo oluju, spoznat ćemo rad na sebi, upoznat ćemo sebe.
Svaka oluja treba gorivo.
Svaka oluja traži vrućinu, nepodnošljivu vrućinu postojanja pomiješanu sa hladnim vjetrom promjene.
Da bi stari strahovi prerasli u nove moći potrebna je preobrazba. Temeljita preobrazba.
Iskreno, mislim da je to ono po što smo došli na ovaj svijet.
Nismo se došli ovdje pacati u beskrajnim vrućinama nepromjenjive svakodnevice, slabi u svojoj srži i na koljenima od rođenja.
Došli smo istražiti naše vlastite granice.
Došli smo se mijenjati, rasti i jačati.
Došli smo inspirirati sebe i druge u tom procesu.
Došli smo slobodni i kao takvi ćemo napustiti ovo prekrasno mjesto.
Pitanje je što ćemo raditi u međuvremenu.
Volim vas!
Budite svoje oluje!
Rušite i gradite! Dižite se i padajte! Volite! Ljubite! Smijte se i plačite! Dišite! Pjevajte! Plešite! Mijenjajte se! Inspirirajte!
Postojite!
Ana
četvrtak, 27.07.2017.
Mašta radi svašta - da li vjerujete u paralelne realnosti?
Gledala sam sinoć "Teoriju velikog praska".
Neka stara epizoda koja mi je u silnom repriziranju uspjela promaknuti.
Volim ih pogledati, nekako mi izmame osmjeh na lice, ali ono što mi je ostalo urezano iz ove epizode je u biti ono čime se bavim.
Naime postavka je bila ovakva.
Jedan od likova (nije bitno da ulazim u detalje tko, što, koga, čega jer znam da ih ne gledate svi, pa bi to bili totalno suvišni podaci) ima nepročitano pismo od tate koji ga je napustio.
Ostalih 5,6 prijatelja su na vrlo zabavan način doznali što piše u pismu i na kraju svi znaju što piše u pismu osim onoga kome je pismo bilo namijenjeno.
Taj lik čije je pismo, silno želi znati što piše u njemu, ali ne želi se razočarati s onim što je napisano u njemu, ipak je to od tate kojeg više nema u njegovom životu.
E sad poanta: kako su riješili situaciju?
Prema već "staroj" kvantnoj teoriji sve postoji istovremeno, sve realnosti postoje sad.
Zato postoje sve moguće realnosti sa različitim tekstom pisma i tako je svaki od prijatelja ispričao jednu verziju pisma.
Nakon što su svi ispričali svoju verziju, netko ga je pitao da li ga zanima koja je prava, a on na to odgovara da su mu sve verzije toliko lijepe da želi vjerovati da su sve prave.
Zašto vam to sve pišem?
Prvo, nevjerojatno mi se sviđa ideja da sve moguće realnosti koje mogu zamisliti - postoje.
Drugo, doista želim da razmislite o tome koje vam slike o nekoj potencijalnoj realnosti padaju na pamet - više manje pozitivne slike, više manje katastrofična predviđanja ili vam nikakve slike u biti ne dolaze.
E sad, ja sam prirodno "nadarena" da moj analitički, intelektualni um smisli nevjerojatne katastrofe i negativne događaje.
Moram biti iskrena da se zadnjih 15 godina borim protiv tog dara.
Možda točnije, ne borim se protiv njega, nego ga pokušavam usmjeriti na kvalitetniji način.
Zašto to nazivam darom?
Zato jer je izmjereno da mozak ne razaznaje razliku između zamišljenog i stvarnog, ako to popratimo s odgovarajućim emocijama.
Odnosno, ono što vjerujemo - to stvaramo.
Kao i sve u životu, to možemo koristiti za sebe ili protiv sebe.
Pojam placeba kao utjecaj uma na materiju već je dosta prožvakan kroz godine. Napravljena su razna istraživanja i zadnje se čak povlači pitanje da li lijekovi doista toliko dobro djeluju ili je tu, moć uma odigrala glavnu ulogu (za ona koje zanima više o tome kako um djeluje na materiju od srca preporučujem knjigu od Dr. Joe Dispenze "Placebo ste vi" - meni je ta knjiga promijenila pogled na vlastito tijelo i um).
Danas, kad sam puno naučila o tome što ja i moj um možemo, polako svoj potencijal doista počinjem koristiti na način da mi služi.
Počela sam koristiti maštu tako da se osjećam dobro i samo je pitanje vremena kad će "realnost" morati pognuti glavu i ići tamo kuda ju ja vodim, a ne tamo gdje ona vodi mene.
Priča o paralelnim realnostima s početka priče je vrlo zanimljiva, jer kad zatvorimo oči i uđemo u neku realnost koja nam se doista sviđa, naše tijelo ne zna razliku da li je nešto stvarno ili ne, samo je bitno da mi vjerujemo.
Recimo da volite putovati, ali nemate novaca ili vremena za to. Zašto ne biste pročitali neki putopis ili pogledali fotografije iz neke zemlje gdje želite putovati i zamislili da ste tamo.
Znam da će većina reći, to me samo rastuži, jer znam da to nije istina i onda se još lošije osjećam.
Pitat ću vas nešto.
Zašto gledate filmove?
Zašto ako gledate neki film strave vas je strah, a znate da je to samo film?
Zašto budete tužni, ako gledate neku depresivnu dramu ili se osjećate zaista dobro, ako gledate nešto poticajno (za to preporučujem film "The bucket list" http://www.imdb.com/title/tt0825232/?ref_=nv_sr_1)
Znate da filmovi nisu stvarnost, a reagirate na njih.
Mislim da je to zato jer negdje u nekoj paralelnoj realnosti taj film postoji i mi se u to doslovno ubacimo i osjećamo ga.
Onog trenutka kad ga počnemo osjećati, naše tijelo počinje vjerovati da je to istina i proizvodi kemiju koja podržava tu realnost za koju vjeruje da je istinita.
(Prema nekim japanskim istraživanjima tijela dijabetičara koji su gledali komediju su bolje regulirala nivo šećera u krvi, za razliku od onih koji su gledali nekakvu dosadnu emisiju - ovo i druga istraživanja su prikazana u knjizi "Placebo ste vi")
Sad razmislite što odabirete gledati i kako se odabirete osjećati, a tijelo će reagirati točno u skladu s onim u što vjerujete.
Koja je vaša realnost u koju ćete zakoračiti?
Mašta radi svašta!
U što želite vjerovati, a što doista vjerujete?
Što ćete poduzeti da se počnete osjećati bolje, što ćete poduzeti da vaša tijela počnu regulirati sama sebe na najbolji mogući način?
Što ćete poduzeti da počnete živjeti sretan život, ovaj život? Da li vam je jasno da drugi nemate?
Pogledajte koliko smo maštali kao djeca, koliko smo sanjarili o savršenim poljupcima i zanosili se idejama o velikim uspjesima.
Imali smo osjećaj da možemo pokoriti svijet, a onda - onda smo odrasli.
A ZNA SE - odrasli ne maštaju, ne zanose se, ne uživaju u spontanosti i velikim idejama - oni su tu da se brinu i budu ozbiljni i odgovorni.
Pa ipak, volim vrijeme u kojem živim, vrijeme u kojem se otkriva da je mašta i emocija ono što nas pokreće i oblikuje naš svijet. Volim vrijeme u kojem nam se ponovno dopušta maštati, gdje kolektiv polako otkriva da je bitno, iznad svega, dobro se osjećati. Dug je put do nekog zlatnog doba, ali istinski vjerujem da smo na pravom putu. U jednoj mojoj realnosti - već smo svi tamo.
Zato ljudi maštajte da ste sretni i vjerujte u to, dajte sve od sebe da povjerujete - jer kad povjerujete, materija će pratiti. Prvo će početi pratiti vaše tijelo, a nakon toga - cijela realnost oko vas!
Volim vas!
Ana
Oznake: nadsvijest, ljubav, Placebo, vjera, promjena, svjest, život, nads
