RITAM STVARANJA
petak, 01.09.2017.
Najveće lekcije dolaze sa rastancima
Postoji vjerovanje da svatko od nas ima svojeg vodiča.
Njezin je bio pomalo egzotičan tip.
Zatvorila bi oči, duboko udahnula i već je bio tu, kraj nje.
Nije to bio bilo kakav vodič, bio je to zanimljiv lik. Imao je strast prema čučanju i iz te pozicije ju je promatrao.
Nakosio bi glavu na jednu stranu samo da bi ju mogao bolje pogledati. Oči su mu bile crne poput ugljena i nekako uvijek stisnute u blagi smiješak. Kosa crna i sjajna kao griva nekog divljeg konja lelujala bi mu oko glave.
Iako ga je rijetko viđala u pokretu, uživala je u tom prizoru.
Hod mu je bio pomalo gizdav, a kretnje lagane poput mačke koja se šulja vrebajući nekog miša u prikrajku. Imala je osjećaj da lebdi par centimetara iznad zemlje.
Voljela je biti u njegovoj blizini, nadahnuo bi ju samim svojim prisustvom.
– Koja je razlika između učitelja i vodiča?- upitala ga je znatiželjno jednom prilikom.
– Učitelj uči, a vodič vodi. – nasmijao se pomalo bezobrazno i zagledao se prema njoj.
– Nemoj mi reći! – uzviknula je uz osmjeh.
Brzo se uozbiljio i nastavio.
– Da, to je istina. U materijalnom svijetu postoje učitelji. Učitelj ti pomaže da kroz vlastito iskustvo naučiš ono što ti je potrebno. Svaki dobar učitelj zna da riječi ne uče, samo iskustvo uči. Dok ovdje, u području u kojem se ja nalazim, ovom energetskom, postoje vodiči. Vodiči vode osobu kroz različite životne događaje, trenutke i iskustva nadajući se da će pri tome osoba naći učitelja koji će joj pomoći da nauči lekciju. – slušala ga je pažljivo upijajući svaku njegovu riječ.
Kada je Jass govorio, tada se slušalo tiho i koncentrirano, jer dobro je znala da on ne priča puno.
– Da li možeš biti i moj vodič i učitelj? – zapitala je kad je osjetila da je završio s prethodnom misli.
Šutio je trenutak.
– Da.
– Kako?
– Postoje vodiči koji imaju još zadataka u materijalnom svijetu i da bi mogli napredovati, moraju se utjeloviti. Pa ipak, u trenutku kad se utjelove, zaboravljaju tko su.
– Zašto zaboravljaju?
– Zato da bi kroz iskustvo odvojenosti mogli rasti, baš kao i svi ostali.
– Da li ćeš biti moj učitelj? – upitala je najslađe što je mogla. Sve samo da pristane. Da ga doživi u fizičkoj stvarnosti, da ga dotakne..
– Jesi li sigurna da to želiš?
– Da! – poveselila se naivno dok je srce u grudima poskočilo od sreće...
*******
Zrak je bio hladan i vlažan, prodirao joj je u svaku poru. Težina na prsima već je mjesecima bila potpuno nesnosna, bolna, gotovo nepodnošljiva. Kretala se u kroz mračnu uličicu do mjesta na kojem se slavilo. Srce ju je vuklo, a glava upozoravala. Slušajući ju, počela se sve sporije vući ljuljajući se s jedne noge na drugu. Napokon je stigla i zakoračila u prostoriju. Tu su se mješali žamor i muzika, ali energija mjesta bila je ugodna i nekako se opustila. Prošarala je pogledom i ugledala ga u kutu kako razgovora s ljudima. U njenoj glavi nastalo je novo rasulo, kojem je dopustila da ju preuzme i paralizira....
*******
Obukao je svoj crni kaput, znala je da je na odlasku. Na odlasku iz njezinog života.
Prišao joj je polako, rastvorio svoj kaput i zagrlio ju. Bio je to zagrljaj za kojim je toliko čeznula sve ove mjesece.
Trenutak u kojem ju je dotaknuo, pokrenuo je niz slika pred njenim očima.
- Sjetila se prvog puta kad ga je vidjela. Odmah ga je prepoznala. Znala je tko stoji pred njom. U stvarnosti bio je nešto sitnije građe i duže kose, lice mu je bilo mršavo s izraženim jagodicama i uskim crnim očima lagano stisnutim na krajevima. Pa ipak, gizdavo držanje i lebdeći hod, mekan poput mačjeg odmah joj je privukao pažnju. Glas mu je bio dubok i odzvanjao je cijelim njezinim bićem. Osjećala ga je dušom. Osjećala je puls nečeg puno dubljeg od puke fizičke privlačnosti. Pa ipak, za nju bio je potpuno neuhvatljiv u svojoj pojavnosti. Nije mogla doprijeti do njega.
-Sjetila se kako je u tom silnom prepoznavanju njega zaboravila na sebe, zaboravila je koliko je moćna i dostojna.
- Sjetila se kako je u silnoj želji za njim postala mala i slaba.
-Sjetila se kako joj je trebala njegova pažnja koja nije stizala.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala govoriti ostajala nijema.
-Sjetila se kako je u trenutku kad je trebala djelovati ostajala paralizirana strahom da ne izgubi ono što nije niti posjedovala.
Gonjena svim tim slikama, spustila je tešku glavu na njegovo rame dok ju je ljuljao u svojem čvrstom zagljaju i prepustila mu se – potpuno.
Napokon.
Duboko je udahnula kroz nos pokašavajući ugrabiti miris trenutka, ali kao neko iskušenje, nikakvog mirisa nije bilo, nikakvog mirisa koji bi ponijela sa sobom.
Polako su se razdvojili, ništa joj nije ostalo osim sjećanja na zagrljaj u jednoj tamnoj noći.
Promatrala je učitelja kako odlazi, a negdje u daljini svojeg uma začula je pitanja:
Što si naučila draga moja dušo? Što ćeš ponijeti sa sobom?
-Naučila sam učitelju, da ne postoji niti jučer niti sutra, postoji samo sad.
Jer ono što je bilo već slijedeći trenutak može biti otrgnuto od tebe.
Nema mjesta hodanju pognute glave sječajući se trenutaka koje ne možemo promijeniti.
Nema mjesta strahu od sutrašnjice jer ona niti ne postoji.
Naučila sam da bol koja trga svaku stanicu tijela, ustvari je novčić s dvije strane. Može donijeti nevjerojatnu patnju ii nevjerojatan rast.
Naučila sam da kad duša govori glava treba šutjeti.
Naučila sam da u ovom životu nema kajanja za propuštenim trenucima, jer oni su samo to – propušteni trenuci.
Naučila sam da je najbolje vrijeme za djelovanje – sad!
Naučila sam da najveće lekcije dolaze sa rastancima.
Promatrala ga je kako nestaje iza ugla pitajući se da li je lekcija završila ili će se možda ponovno sresti na nekom drugom mjestu u nekom drugom vremenu...
Poljubac,
Ana
Fotografije mi je sa ljubaznošću ustupila Jela Peran (još njezinih fotografija pogledajte na instagram profilu @jellabella1978 ) - Hvala ti!
Pratite me na Facebook stranici, YouTube kanalu i instagramu Ritam Stvaranja
Oznake: zagrljaj, vodič, učitelj, ljubav, lekcija, ritam stvaranja, pria
subota, 19.08.2017.
Nakon pada - ustajanje (kako ne živjeti na koljenima)
Postoji vrijeme za padanje i postoji vrijeme za ustajanje.
Dugo sam živjela u uvjerenju da je pad najgore što ti se može dogoditi.
Strah od pada nekako je postao tihi pratioc moje svakodnevice.
Sve što sam radila, radila sam tek sa pola angažmana.
Kad bih izlazila van, razmišljala sam da li će tamo gdje idem biti prevelika gužva i tako, već prije nego što bih izašla već sam se željela vratiti kući.
Kada sam ostala trudna, nisam se mogla iskreno veseliti jer me je bilo strah komplikacija u trudnoći.
Kada su došla djeca, nisam mogla uživati u njima jer je strah za njih bio veći.
Već primjećujete kuda ovo vodi.. u svakom slučaju, nisam se davala potpuno - ničemu.
Tada sam tamo davne 2015. pročitala ovu rečenicu i nešto mi se pomaknulo u glavi.
The only thing we have to fear is fear itself.
Franklin D. Roosevelt
(Jedino čega se trebamo bojati je strah sam)
Sa punih 35 godina odlučila sam krenuti na capoeiru (za one koji ne znaju, to je brazilska borilačka vještina prožeta igrom, plesom, energijom, muzikom..).
Capoeira je izrazito fizički zahtjevna i dovodi do toga da um zašuti.
Napokon zašuti sa svim svojim idejama koje mu ne služe i dopusti tijelu i duši da stanu u prvi plan.
Na tim treninzima polako sam počela učiti kako pasti fizički i psihički, ali ono bitnije je što sam počela cijeniti pad kao nešto vrlo dobrodošlo.
Tek kad padneš vidiš od čega si sačinjen.
Tek tad možeš ustati.
Postoji jedno pravilo u capoeiri : možeš raditi što god poželiš sam sa svojim tijelom, ali nema igre kad ti koljena ili guzica dodiruju pod - to je pad. Tada se digneš i kreneš ponovno.
Kako dobro i primjenjivo u životu!
Koliko puta ste se našli na koljenima i mislili da se tako igra život.
Ja znam da sam to vrlo često radila - sve u meni se raspadalo, a ja sam govorila - dobro sam.
Igrala sam na koljenima, mrzila svoj život i sve u njemu.
Početkom 2016 umrla mi je mama i sve oko mene se srušilo. Tada me je život opasno lomio.
Tada sam osvjiestila da klečim.
To je bio trenutak kad sam si dopustila pasti - zaista.
Svatko tko je izgubio nekog bliskog točno zna o čemu pričam.
I tada kada padneš, kad si priznaš da si pao, tada je vrijeme za dizanje.
Nema klečanja, nema preklinjanja.
Samo pad uz tresak.
Tek tada - dizanje na noge.
Ništa više.
Nema gore stvari od života na koljenima.
Misliš da stojiš, sve gledaš odozdo gutajući enormne količine straha.
Misliš da stojiš, a u biti ne možeš se pomaknuti, tek suludo hramat na tim jadnim, potrošenim koljenima.
Misliš da stojiš i to je najgora stvar života na koljenima, nemaš se potrebu početi dizati jer nisi niti svjestan da si pao.
Kako ustati?
1. Priznaj da si pao.
2. Spoznaj gdje je tvoja slabost koja te srušila.
3. Prihvati učenje i lekciju pada.
4. Otresi prašinu s koljenja
5. Nasmješi se.
6. USTANI!
Idemo ekipa, na noge lagane!
Idemo živjeti, padati i ustajati.
Pružite ruku osobi na koljenima, ali se ne ljutite ako ju ne želi.
Možda joj treba još malo vremena da spozna da je pala i da je vrijeme da ustane.
Kada spozna:
Tada pružite ruku ponovno.
Poljubac,
Ana
Ako vam se svidio tekst - dijelite dalje i stisnite koji like.
Pratite me na Facebook stranici
https://www.facebook.com/ritamstvaranja/
Pratite me na YouTube
https://www.youtube.com/channel/UCS5SWEDSbVG5QRq7rfd9XUA
Pratite me na instagramu
@ritam_stvaranja
Oznake: ustajanje, borba, snaga, život, pria
petak, 21.07.2017.
Najslabija karika
Istinski vjerujem da smo svi stvoreni za velike stvari.
Vjerujem da smo svi dobili "maštu" da bi ju materijalizirali.
Sjetila sam se jednog filma, zove se "Sfera"
http://www.imdb.com/title/tt0120184/?ref_=nv_sr_1
Iskreno nije to jedan toliko dobar film da bi sad raspredala o njemu, ali ideja je jako zanimljiva.
Naime njih par se nađe u podmornici koja ide istraživati nekakvu sferu koja se spustila u ocean. Kako to biva, od trenutka od kad su došli u doticaj sa sferom počele su im se dešavati grozne stvari, nekoliko ih je poginulo, a oni koji su ostali živi skužili su da im se materijaliziraju misli.
Naravno, najaktivnije misli bile su im strahovi. Ono što ih je ubijalo, doslovno su bile njihove materijalizirane misli, odnosno želje. Sfera im je čitala misli i vjerovala da im ispunjava želje.
Na kraju su oni koji su preživjeli poželjeli sve zaboraviti i zaboravili su, jer kako su rekli, čovječanstvo nije spremno za ovo.
Iskreno, moje mišljenje je, da "Sfera" postoji, mi ju zovemo Duh, Vortex, Bog, Sve što je, Anđeli, Unutarnja Svijest,.. I vjerujem da smo svi spremni da nam se materijaliziraju najjače misli koje mogu postojati u našim glavama.
Pa ipak, da ne bi došlo da smaka svijeta da svi počnu materijalizirati svoje najjače misli, postoji ključ.
Ključ se sastoji u tome, da je čovjeku dana prirodna raspršenost misli.
Čak i najgore misli koje vam mogu pasti na pamet ne možete konstantno držati u glavi.
Fokus se razbježi na osnovne potrebe, na hranu, san, disanje, pražnjenje sustava itd.. i tog trenutka materijalizacija se zaustavlja. Još je teža priča s pozitivnim mislima i željenim stvarima, to svi znamo, kad se trudimo zamisliti ono što želimo, a u glavi odmah krene suprotnost tome.
Stoga, treba puno, puno vježbe da bi se misli fokusirale do te mjere da bi postale opipljive.
Pogledajte kako sunčeva svijetlost kad se fokusira kroz kapljicu kiše, može dobiti takvu snagu da zapali suhu travu.
Pogledajte laser, momentalno vas može ozlijediti, a što je laser, fokusirana svijetlost.
Taaa-daaa!!
Što radi onaj čovjek koji dlanovima zapali vatru?
Fokusira misao koju pretvori u energiju koju fokusira do te mjere da podigne temperaturu onoga na što je fokusiran.
Fokus, fokus i fokus!
Treba puno vježbe za to. Treba izgubiti slabe dijelove sebe da bi ih zamijenili jakima.
Kažu da je sustav jak koliko mu je jaka najslabija karika.
Koja vam je najslabija karika?
Ja sam svoju otkrila. Moja je odustajanje.
Moramo ojačati da bi da bi bili sposobni koristiti svoje moći, jer ne zaboravite: -S velikim moćima, dolazi velika odgovornost!
Zašto toliko često upiremo pogled u nebo i vapimo: - Zašto si me ostavio Bože?
Kad nam je najteže, imamo osjećaj da smo sami i jadni!
Ne zaboravite!
Baš tad bdije budno oko nad vama. Budno oko onoga tko vas voli najviše na svijetu i puca od ponosa dok vas promatra kako učite hodati.
Kao kad roditelj pušta svoje dijete da pada i diže se samo, jer zna da je to jedini način da nauči naći snagu u sebi da se digne nakon svakog pada.
Završit ću tekst s jednom pričom.
Jedan čovjek sjedio je na klupi i promatrao gusjenicu kako jede zeleno, sočno lišće.
Svaki dan kada bi došao pogledao bi svoju gusjenicu zadovoljno. Jednoga dana kad je došao do svoje klupe, primijetio je kukuljicu. Silno se razveselio, želio je vidjeti kakav leptir će nastati od male, slatke, točkaste gusjenice. Nakon nekog vremena, primijetio je glavicu leptira kako se teško probija kroz kukuljicu. Čovjek je jedno vrijeme promatrao leptira kako se muči i tada mu odluči pomoći. Čovjek svojim prstima, nježno potrga kukuljicu, pazeći da pritom ne ozlijedi leptira. Kad je leptir bio oslobođen, raširio je svoja predivna krila. Čovjeku zasuzi oko od oduševljenja, nikada prije nije vidio nešto tako savršeno.
Tiho je razgovarao s leptirom, dok je ovaj sušio svoja velika krila na povjetarcu. U jednom trenutku bilo je vrijeme da leptir poleti i vidi svijet. - Hajde poleti!- reče čovjek i mahne rukom, ali leptir ne poleti. Nije imao snage u krilima.
Onog trenutka, kad je čovjek pomogao leptiru, oduzeo mu je mogućnost leta - krila mu nisu dovoljno ojačala jer se nisu morala boriti sa tvrdom kukuljicom.
Sad malo bolje pogledajte sebe, svoja krila i svoje kukuljice, razumjet ćete zašto ponekad imate osjećaj da vas je Bog prepustio samima sebi!
Idite, rastite, fokusirajte, kreirajte!!!!!
Poljubac!
Ana
Oznake: pria, duhovnost, ljubav, snaga, bog, svemir, borba
