Istinski vjerujem da smo svi stvoreni za velike stvari.
Vjerujem da smo svi dobili "maštu" da bi ju materijalizirali.
Sjetila sam se jednog filma, zove se "Sfera"
http://www.imdb.com/title/tt0120184/?ref_=nv_sr_1
Iskreno nije to jedan toliko dobar film da bi sad raspredala o njemu, ali ideja je jako zanimljiva.
Naime njih par se nađe u podmornici koja ide istraživati nekakvu sferu koja se spustila u ocean. Kako to biva, od trenutka od kad su došli u doticaj sa sferom počele su im se dešavati grozne stvari, nekoliko ih je poginulo, a oni koji su ostali živi skužili su da im se materijaliziraju misli.
Naravno, najaktivnije misli bile su im strahovi. Ono što ih je ubijalo, doslovno su bile njihove materijalizirane misli, odnosno želje. Sfera im je čitala misli i vjerovala da im ispunjava želje.
Na kraju su oni koji su preživjeli poželjeli sve zaboraviti i zaboravili su, jer kako su rekli, čovječanstvo nije spremno za ovo.
Iskreno, moje mišljenje je, da "Sfera" postoji, mi ju zovemo Duh, Vortex, Bog, Sve što je, Anđeli, Unutarnja Svijest,.. I vjerujem da smo svi spremni da nam se materijaliziraju najjače misli koje mogu postojati u našim glavama.
Pa ipak, da ne bi došlo da smaka svijeta da svi počnu materijalizirati svoje najjače misli, postoji ključ.
Ključ se sastoji u tome, da je čovjeku dana prirodna raspršenost misli.
Čak i najgore misli koje vam mogu pasti na pamet ne možete konstantno držati u glavi.
Fokus se razbježi na osnovne potrebe, na hranu, san, disanje, pražnjenje sustava itd.. i tog trenutka materijalizacija se zaustavlja. Još je teža priča s pozitivnim mislima i željenim stvarima, to svi znamo, kad se trudimo zamisliti ono što želimo, a u glavi odmah krene suprotnost tome.
Stoga, treba puno, puno vježbe da bi se misli fokusirale do te mjere da bi postale opipljive.
Pogledajte kako sunčeva svijetlost kad se fokusira kroz kapljicu kiše, može dobiti takvu snagu da zapali suhu travu.
Pogledajte laser, momentalno vas može ozlijediti, a što je laser, fokusirana svijetlost.
Taaa-daaa!!
Što radi onaj čovjek koji dlanovima zapali vatru?
Fokusira misao koju pretvori u energiju koju fokusira do te mjere da podigne temperaturu onoga na što je fokusiran.
Fokus, fokus i fokus!
Treba puno vježbe za to. Treba izgubiti slabe dijelove sebe da bi ih zamijenili jakima.
Kažu da je sustav jak koliko mu je jaka najslabija karika.
Koja vam je najslabija karika?
Ja sam svoju otkrila. Moja je odustajanje.
Moramo ojačati da bi da bi bili sposobni koristiti svoje moći, jer ne zaboravite: -S velikim moćima, dolazi velika odgovornost!
Zašto toliko često upiremo pogled u nebo i vapimo: - Zašto si me ostavio Bože?
Kad nam je najteže, imamo osjećaj da smo sami i jadni!
Ne zaboravite!
Baš tad bdije budno oko nad vama. Budno oko onoga tko vas voli najviše na svijetu i puca od ponosa dok vas promatra kako učite hodati.
Kao kad roditelj pušta svoje dijete da pada i diže se samo, jer zna da je to jedini način da nauči naći snagu u sebi da se digne nakon svakog pada.
Završit ću tekst s jednom pričom.
Jedan čovjek sjedio je na klupi i promatrao gusjenicu kako jede zeleno, sočno lišće.
Svaki dan kada bi došao pogledao bi svoju gusjenicu zadovoljno. Jednoga dana kad je došao do svoje klupe, primijetio je kukuljicu. Silno se razveselio, želio je vidjeti kakav leptir će nastati od male, slatke, točkaste gusjenice. Nakon nekog vremena, primijetio je glavicu leptira kako se teško probija kroz kukuljicu. Čovjek je jedno vrijeme promatrao leptira kako se muči i tada mu odluči pomoći. Čovjek svojim prstima, nježno potrga kukuljicu, pazeći da pritom ne ozlijedi leptira. Kad je leptir bio oslobođen, raširio je svoja predivna krila. Čovjeku zasuzi oko od oduševljenja, nikada prije nije vidio nešto tako savršeno.
Tiho je razgovarao s leptirom, dok je ovaj sušio svoja velika krila na povjetarcu. U jednom trenutku bilo je vrijeme da leptir poleti i vidi svijet. - Hajde poleti!- reče čovjek i mahne rukom, ali leptir ne poleti. Nije imao snage u krilima.
Onog trenutka, kad je čovjek pomogao leptiru, oduzeo mu je mogućnost leta - krila mu nisu dovoljno ojačala jer se nisu morala boriti sa tvrdom kukuljicom.
Sad malo bolje pogledajte sebe, svoja krila i svoje kukuljice, razumjet ćete zašto ponekad imate osjećaj da vas je Bog prepustio samima sebi!
Idite, rastite, fokusirajte, kreirajte!!!!!
Poljubac!
Ana
Post je objavljen 21.07.2017. u 09:02 sati.